Tek u posljednjem kolu nikad neizvjesnijeg osnovnog dijela ABA lige riješene su brojne nedoumice: Crvena zvezda je pobjedom u Zadru osigurala prvo mjesto, što joj je prethodnim kiksom u Baru omogućila Budućnost; Mornar je, pak, uhvatio posljednji vlak za doigravanje pobjedom u Laktašima, iskoristivši tako tri uzastopna poraza Cedevite Olimpije koja je mimo svih očekivanja završila peta. Tri poraza također je povezao Split, koji se iz naoko povoljne situacije stropoštao u dodatne kvalifikacije za ostanak s finalistom Dvaba lige.
Dakle, polufinalni parovi su Crvena zvezda — Igokea i Budućnost — Mornar, dok Žuti čekaju poraženog iz dvoboja Studentski centar — Spars. Ovakvim raspletom ipak nije riješena europska slagalica za sljedeću sezonu jer su trogodišnje licence za Eurokup dobili petoplasirana Cedevita Olimpija i sedmoplasirani Partizan, a teško je očekivati da će ABA liga dobiti još tri mjesta za sudionike doigravanja. Sportski nimalo poštena situacija, ali barem će prvak ići u Euroligu.
Uoči početka doigravanja dodijeljene su nagrade za najuspješnije pojedince. Idealnu petorku čine Nikola Ivanović (Budućnost) — Jordan Loyd (Crvena zvezda) — Jaka Blažič (Cedevita Olimpija) — Marko Simonović (Mega) — Filip Petrušev (Mega); najbolji trener je Igokein Dragan Bajić, najbolji obrambeni igrač Zvezdin Branko Lazić, dok je Petrušev pokupio priznanja za MVP-ja, najvećeg potencijala i najboljeg strijelca natjecanja.
Zbog egzodusa igrača Ciboni je prijetila katastrofa. Stvar su spasili domaći momci i srpski trener Vladimir Jovanović
Sezona je svakako bila osebujna, prepuna zanimljivih priča i iznenađenja u pozitivnom i u negativnom smislu. Ovih su je pet priča po našem izboru najviše obilježile.
Čudo u Laktašima
Momčad iz Laktaša nismo navikli gledati u borbi za najviše ciljeve, obično je njena realnost sredina ljestvice ili borba za ostanak. Međutim, s vremena na vrijeme Igokea napravi pothvat vrijedan divljenja, a ovo četvrto mjesto može se usporediti sa senzacionalnim prvim iz 2013.
Jedan čovjek povezuje ta dva uspjeha — trener Dragan Bajić. Karizmatični 47-godišnji stručnjak je pozornost šire javnosti uglavnom privlačio komičnim scenama na minutama odmora, ali nakon ove sezone teško da itko može osporiti kako je riječ o ozbiljnom znalcu — s po budžetu skromnom ekipom ne samo da je uspio parirati najmoćnijim klubovima regije, nego je k tome uveo Igose u drugi krug FIBA-ine Lige prvaka.
Igokea u sastavu nema igrače koji odskaču klasom, ali je riječ o izuzetno discipliniranoj momčadi koja agresivnom obranom i racionalnim pristupom u napadu redovito skida skalpove individualno jačim ekipama. Međusobni ogledi s Crvenom zvezdom (+20 u Laktašima, -3 u Beogradu) sugeriraju da ekipa još uvijek nije rekla sve ove sezone, a možebitni prolazak u finale bila bi definitivna potvrda da je Bajić, koji je nedavno preuzeo i reprezentaciju Makedonije, izrastao u trenera za zvučnije poslodavce.
Nešto je trulo među Vitaminima
Puno prašine podigla je Cedevitina selidba u Ljubljanu, a lani je novonastali projekt bio na pragu neuspjeha — uoči posljednjeg kola bio je u de facto izgubljenoj situaciji što se tiče borbe za doigravanje. Tada je pandemija koronavirusa spriječila Mornar da zakuca posljednji čavao u lijes Cedevitinih sezonskih ambicija, ali izgleda da se to moralo dogoditi prije ili kasnije. Naime, Crnogorci su u zadnjem kolu izborili doigravanje nauštrb Vitamina, koji su par tjedana ranije nakon trijumfa u Baru imali sve na pladnju. Međutim, uslijedila su tri poraza u prethodno odgođenim susretima (dvaput Crvena zvezda te Cibona) i odjednom im je nestalo tlo pod nogama.
Veliko je to razočaranje za ekipu koja je prema ulaganjima trebala doigravanje izboriti davnih dana, ali nešto se pokazalo trulim u momčadi Jurice Golemca. Njegovi su momci, treba priznati, najvećim dijelom igrali modernu i atraktivnu košarku, ali su u presudnim trenucima sezone u neizvjesnim završnicama (Virtus u Eurokupu, gostovanje kod Zvezde u ABA-i) pokazali manjak karaktera, možda i nedostatak pravog lidera, dok su u presudnom porazu protiv mnogo slabije Cibone imali sramotan “lako ćemo” pristup koji im se naposljetku obio o glavu.
Pad i uspon Cibosa
Premda se prije samo nekoliko tjedana Cibona činila kao najslabiji hrvatski abaligaš, odličnim završetkom sezone (pobjede nad Zadrom, Cedevitom Olimpijom i Borcem) Vukovi su završili deveti u ligi (omjer 10:16), preskočivši Zadar i Split. Deveto mjesto samo po sebi nije povod za pohvale, ali treba uzeti u obzir da je zbog egzodusa igrača Ciboni prijetila katastrofa.
Stvar je spasila nekolicina domaćih momaka — Roko Prkačin sazrio je brže od očekivanja, krupnim koracima napreduje i Lovro Gnjidić, a u završnici je procvao i nešto stariji razigravač Krešimir Radovčić, koji je razvio ubojitu kemiju u pick igri s Darkom Planinićem, dok je ključnu šutersku podršku dao veteranski dvojac Igor Marić — Ivan Novačić.
No, nisu samo domaći momci zaslužni za nenadani uspon Cibosa, treba odati priznanje i osporavanom srpskom stručnjaku Vladimiru Jovanoviću, koji je ovakvim regionalnim raspletom kupio mir za završnicu domaćeg prvenstva u kojem će imati nešto širi kadar.
Partizan: Treća-sreća
Crno-bijeli se pridružuju Cedeviti Olimpiji u rubrici najvećih razočaranja sezone, s tim da je Partizan, za razliku od Ljubljančana, većinu sezone izgledao užasno. Ekipa koja je lani dominantno marširala ABA ligom i Eurokupom ljetos je zadržala gotovo sve nositelje, ali ispostavilo se da je trener Andrea Trinchieri bio karika bez koje se jednostavno nije moglo nastaviti istim smjerom.
Pokušao ga je imitirati negdašnji pomoćnik Vlado Šćepanović, nije išlo; pokušao je nešto svoje slovensko-makedonski stručnjak Sašo Filipovski, bilo je još gore. Tek je Aleksandar Matović, treće rješenje na klupi, uspio stabilizirati momčad i serijom trijumfa u završnici izbjeći grčevitu borbu za ostanak. Mala je to utjeha za gorljive navijače, ali trogodišnja licenca za Eurokup izvukla je Partizan od većih posljedica kriminalno odigrane sezone.
MVP: Brutalno dominantni Petrušev
Mega rezultatski oscilira iz sezone u sezonu, ali zato redovito u prvi plan izbaci ponekog zanimljivog mladca. No, dosad nitko u ružičastom dresu nije toliko brutalno zatrpavao mrežice kao Petrušev — čovjek je odigrao 21 utakmicu, a samo u pet navrata nije ubacio barem 20 poena. Na kraju se zaustavio na 23,7 prosječno uz 7,6 skokova, čime je pomeo konkurenciju u valorizacijskom poretku.
Odlazak iz Gonzage pokazao se kao pun pogodak za darovitog centra jer ne samo da je u momčadi koja je imala dobru sezonu (šesto mjesto s omjerom 14:12) brutalno dominirao nad nimalo bezazlenom konkurencijom pod regionalnim obručima, nego je usto pokazao napredak u segmentima igre zbog kojih lani nije dobro kotirao na draftu. Prvenstveno u vanjskom šutu — trice je šutirao 41,9 posto, što je ogromni skok u odnosu na ranije godine. Doduše, Petrušev je u više navrata pokazao i svoju lošu stranu provociranjem znatno starijih suparnika (Willie Reed i Roko Leni Ukić), zbog čega se našao na udaru, ne samo kritika.
