Doduše, prilično je očito da je Nole temperamentniji i emotivniji na terenu, ali ako malo dublje zagrebete, Švicarac teže suspreže svoje emocije. Federer je, znaju to već valjda svi, igrač koji je na početku svoje karijere imao problema s izljevima bijesa i jedan od razloga zašto je postao velikan upravo je taj što je naučio kontrolirati svoje emocije, zbog čega za vrijeme meča i djeluje tako hladno i smireno. Pa ipak, jednom kad se spusti zastor, ponajprje nad Grand Slam turnirom, nebrojeno puta mogli smo ga vidjeti kako brizne u plač ili se jedva suspreže dok se obraća publici.

Ujedno, jedna od nijansi koje su činile razliku u susretima protiv Đokovića bila je upravo ta što je potonji u onim trenucima nabijenim pritiskom bolje kontrolirao emocije, naprosto je bio hladnokrvniji; također, a neka se nitko ne uvrijedi, rekao bih i da je to jedan od razloga zašto je Federer ipak nešto popularniji. Ljudi jednostavno vole vidjeti tako čistu, a na kraju krajeva i ljudsku reakciju.

Doći će dan kad će odigrati svoj posljednji meč i kad će držati svoj oproštajni govor. I bez ikakve sumnje, bit će to dan kad će i ono najtvrđe srce popustiti

Otprilike 24 sata nakon tog zapravo monologa s kojim su se moji ‘sugovornici’ složili ili morali složiti, ili u 18 sati i 29 minuta po lokalnom vremenu, nakon dva sata i negdje 14 minuta igre, isti taj bezosjećajni Novak Đoković sjedi na changeoveru i briše si glavu ručnikom. Ono čega većina onih koji meč gledaju uživo još nisu svjesni jest to da prikriva prizor bolnog jecanja i plača.

Nekih pola minute ranije je publika u New Yorku gromoglasno ispratila to što je Đoković brejknuo Medvjedeva; zapravo, od trenutka kad je dva sata i 20 minuta ranije kročio na teren, Nole ima podršku publike kakvu u jednom tako velikom meču nikad dotad u karijeri nije imao. Nikad prije, u 30 odigranih finala na Grand Slamova, publika nije tako zdušno i iskreno stala iza Đokovića, što je nešto za čime je bolno žudio cijelu svoju karijeru. Jedina stvar koja mu je nedostajala u ovih 15 i više godina bila je upravo ta da mu ljudi pokažu bezrezervnu ljubav. Upravo je i to jedan od razloga zašto, eto, usred jebenog meča, najvažnijeg u svojoj karijeri, taj navodno bezojećajni Đoković rida i plače, poput djeteta koje je izgubljeno i ne zna gdje su mu roditelji…

Na kraju, olakšanje

Skloni smo zaboraviti, jer više se puta dogodilo u njegovoj karijeri, ali Đoković je jučer pokazao da je samo čovjek od krvi i mesa, koliko god to možda isprazno zvuči; doduše, nikad se to nije dogodilo tako eksplicitno.

Prošle godine u ovo doba finale US Opena pred praznim su tribinama igrali Dominic Thiem i Sascha Zverev; bio je to meč koji je bilo bolno gledati jer su se obojica baš poprilično eksplicitno gušili u pritisku, pa i meč nakon kojeg su vjerojatno mnogi bili razočarani, nazivajući dotične chokerima i slično. Potonje je nešto što se može razumjeti jer, eto, neki će reći da su tenisači samo tu da nas zabavljaju, da su obični cirkusanti i slično… S druge strane, postoje i oni koji mogu suosjećati s njima jer takva vrsta pritiska, zapravo u puno manje obimu, prisutna je i u našoj svakodnevici; mnogi ljudi ne uspijevaju se ostvariti ili izgraditi jer se ne mogu suočiti sa svojim strahovima.

Mnogi, dakle, ni ne žele pokušati izaći iz svoje zone komfora, dok u ovoj konkretnoj situaciji baš i nemate nekog prevelikog izbora. Ovdje se, eto, možete emotivno raspasti i ogoljeti pred milijunskim auditorijem. Ne postoji mjesto gdje se možete sakriti ili pobjeći. Ne postoji ni čovjek kojem se možete obratiti. Ne postoji ništa osim vas samih i vaših autodestrutkivnih misli koje ne možete potisnuti.

Jučer je taj čovjek koji se raspao, vjerovali mi to ili ne, bio upravo Novak Đoković. Postao je čovjek koji plače.

Upravo iz tog razloga ponovno nema smisla raditi neku preveliku analizu meča; nije to nikakva moja pretpostavka, Đoković je na press konferenciji nedvosmisleno dao do znanja o čemu se radilo. Kad su ga upitali što je osjećao po koncu meča, istog trena je kazao: “Olakšanje”.

“Bilo mi je drago što je gotovo, jer cijela priprema za turnir i sve što sam u zadnja dva tjedna morao proći u mentalnom i emocionalnom smislu, bilo je stvarno puno. Stvarno puno za nositi se s tim. Bilo mi je samo drago što je sve završilo”, rekao je, pa još dodao: “U isto vrijeme osjećam tugu i razočaranje, ali i zahvalnost publici koja je stvorila posebnu atmosferu za mene.”

Naravno, ovo ne treba shvatiti kao da ga opravdavamo ili se on sam opravdava, već se naprosto radi o tome da ga je sustigao psihološki umor nakon ionako povijesne sezone, pa i da ga je pojela veličina trenutka, a moguće je i da ga je zatekla spomenuta atmosfera, odnosno pomalo neočekivana podrška njujorške publike. Upravo su zato noge bile pomalo teške i olovne; Đoković nije imao potrebnu oštrinu i frcale su atipične neforsirane pogreške; upravo je zato tako često igrao servis-volej, iako bi to ionako radio jer se protiv Medvjedeva mora igrati s puno varijacije; usput budi rečeno, izgubio je svega dva poena kad je igrao servis-volej — cca 20-ak puta u meču — i bilo je pomalo smiješno gledati kako Medo nema naprosto rješenja za to.

Početak rivalstva?

Pokušao je Nole i razbiti reket i na taj se način pokrenuti, ali ni to nije pomoglo. Također, nimalno nebitno, kod 5-2 s duplim breakom u trećem setu Đoković je presvukao majicu, što je bila poprilično nedvosmislena poruka Medvjedevu, ali onda kad se učinilo da bi mogao zakomplicirati meč, dogodio se taj plač; prvi poen u zadnjem gemu Nole je na reternu čekao još uvijek brišući suze…

Daniil Medvjedev jedan mi je od najdražih likova na Touru, prije svega zato što je iskren i spontan; neodoljiv je i taj njegov šlampavi, a zapravo vrlo pragmatični stil igre koji utjelovljuje logiku teniskog bestsellera Brada Gilberta, Winning Ugly. Prije dvije godine pisali smo da Medo ima nešto što drugi nemaju i da bi mogao olabaviti dominaciju Trojke ili sada Đokovića, dijelom iz razloga što na terenu ne pokazuje previše respekta; jučer se to ogledalo u činjenici da je donio hrabru taktičku odluku da drugi servis povremeno udara kao prvi.

Također, što god netko mislio o tome, jer ne događa se svaki dan da pometete Đokovića, Medo jučer nije odigrao svoj najbolji mogući meč; da, servirao je fenomenalno, ali je imao i neke za sebe nekarakteristične pogreške u dužim izmjenama koje bi u nekim drugim okolnostima igrale veću ulogu. Drugim riječima, i sam se borio s pritiskom, a gostujući na Eurosportu kod Matsa Wilandera priznao je da je počeo osjećati grčeve pri kraju meča, što je tipično fizička manifestacija nervoze koju osjećate. Ruka mu se ‘skratila’ na prvom servisu za meč, iako treba reći da se umiješala i publika, odnosno nekoliko kretenčina koji su hukali dok je čovjek servirao.

Svejedno, Medo se na kraju uspio iskontrolirati i nakon bolnog školovanja na Australian Openu osvojiti svoj prvi GS naslov; nije loše za šlampavca koji do prije tri godine nije vjerovao da može biti top 30 igrač… Također, nadamo se i da je ovo samo početak kratkog, ali slatkog rivlastva s Đokovićem koji je već najavio da itekako ima motiva za dalje…

Zašto volimo Medvjedeva pokazao je i nakon meča, kad se u svojem govoru bez lažne skromnosti ispričao Noletu što ga je pobijedio; također, potom je rekao i ono što mnogi izbjegavaju reći, pa i ono što se u jednu ruku javno ne smije reći — konstatirao je da je Đoković za njega najveći tenisač svih vremena.

Osobno mislim da postoji razlika između najvećega i najboljega, ali nakon jučerašnjeg raspleta sve se te rasprave doimaju pomalo besmislene i isprazne. Jednostavno, doći će dan kada na terenu više neće biti ni Rogera Federera, ni Rafaela Nadala, ni Novaka Đokovića; doći će dan kad će odigrati svoj posljednji meč i kad će držati svoj oproštajni govor.

I bez ikakve sumnje, bit će to dan kad će i ono najtvrđe srce popustiti i dan kad ćemo svi skupa plakati kao što je jučer plakao Novak Đoković.