Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Folk-punk košarka: Zašto je Mega Dejana Milojevića pomalo poput benda Brkovi

Ove sezone može daleko dogurati

Za Brkove sam prvi put čuo prije nekih osam-devet godina, pri početku srednje škole. Sjećam se da mi je stari prijatelj rekao: “Daj, moraš ovo poslušat” te preko bluetootha prebacio nekoliko njihovih pjesama na mobitel. Kada smo ih potom zajedno preslušavali, bilo je tu mnogo smijeha. Narodnjačko zavijanje popraćeno žestokim punk rifovima shvatili smo kao dobru zajebanciju, parodiju na turbofolk koji je odavno zagospodario noćnim klubovima.

U međuvremenu sam potpuno prestao pratiti domaću scenu, i mainstream i alternativnu, stoga sam se prilično iznenadio kad me dosta godina poslije drugi prijatelj upitao želim li ići na njihov koncert. “Šta, oni još sviraju?”, bila je moja prva reakcija. Na kraju smo zaista otišli pa sam se iz prve ruke u društvu nekoliko tisuća mladih ljudi mogao uvjeriti da su Brkovi osvojili domaću scenu, usprkos činjenici da njihove pjesme ne možete čuti na televiziji ili radiju.

Preslušavajući novije pjesme, primijetio sam veliku evoluciju u njihovom izražaju, a stil je, opet, ostao isti kao i prije osam godina. Brkovi nisu odustali od svog  “punkfolkwellnessa”,  ali njihov glazbeni napredak je titanski. Ono ispočetka bilo je “muzika je tako-tako, tekstovi su smeće”, kako sami kažu u pjesmi Znanac — punk i folk elementi bili su u prevelikom kontrastu da bi ih većina ljudi shvatila kao nešto više od dobre parodije.

Međutim, kako je vrijeme išlo, pjesme su pristizale sve dorađenije. Punk i folk nisu se više miješali kako im je palo napamet. Prestalo se težiti ekstremima, pokušao se pronaći najbolji spoj. To je moglo značiti da će njihov zvuk u kompromisima izgubiti sirovost zbog koje su stekli osnovnu bazu fanova, ali to se nije dogodilo.

Shamso 69, Prasac i ostali pronašli su čarobnu formulu za tvorbu savršenog hibrida dvaju žanrova. Otišli su toliko daleko da ponekad više ne možete sa sigurnošću reći što je tu punk, a što folk element, kao u najnovijem hitu Hormon sreće.

Manično-agresivni stil

Kad sam prvi put gledao Megu prije pet godina, u doba kad je 18-godišnji Nikola Jokić zanat učio od Ratka Varde, isto mi bili smiješni. Ne samo zbog toga što su nosili ružičasto-zelene dresove, već zato što su u svojoj igri kombinirali iste elemente kao i Brkovi. Pankerski stil vidio sam u brzom ritmu igre i žestokom presingu u obrani, dok je folk elemenata bilo napretek — Mega je tih godina igrala seljačku košarku.

Every man for himself!”, mogao je biti poklič igrača kada slože ruke uoči susreta. U napadu je svatko vukao na svoju stranu i marljivo prikupljao valorizacijske poene, dok se u obrani nakon prvotnog presinga potezala kočnica ako ne bi došlo do ukradene lopte. Ishod je bio taj da je Mega primala najviše koševa u ABA ligi i motala se u donjem dijelu ljestvice, ali su zato njeni igrači imali sjajnu statistiku. Tako je Jokić proglašen za MVP-ja ABA lige premda je Mega završila tek 10. na ljestvici, što je tada bio presedan.

Zbog svega toga, što god tko sada rekao, Dejan Milojević nije bio shvaćen kao ozbiljan stručnjak. Na njega se gledalo kao na juniorskog trenera u seniorskom svijetu, neopterećenim imperativom rezultata za razliku od svojih kolega. Međutim, u sezoni nakon Jokićeva odlaska Mega je napravila senzacionalni pohod do srpskog kupa i finala ABA lige.

Milojević je konačno uspio spojiti razvijanje talenata s ostvarenjem rezultata, ali  način na koji je to ostvario ostavio je stanovite upitnike. Odlučio je maksimalno iskoristiti mladost, energiju i fizičku spremu svojih igrača, lišen prilagođavanja igre sporijem Jokiću. Zonski presing preko cijelog terena igrao se neprestance i to je, što je osupnulo mnoge, prolazilo. Mega je krala daleko najviše lopti u ligi (10,12), ali je s druge strane bila četvrta po broju izgubljenih (15,39).

Još je mnogo čudnih kontrasta bilo u statistici — Mega je uzimala daleko najviše skokova u napadu (13,77 prosječno), dok je u obrambenim skokovima bila treća najlošija u ligi (22,73). Isto tako, bila je treća po broju pogođenih trica, a treća najlošija po preciznosti. Ti podaci otkrivaju nedostatak ravnoteže u igri, ponovo na štetu obrane (deveta u ligi), ali to se napadački uspjelo pokriti zahvaljujući talentu pojedinaca (Timothe Luwawu, Rade Zagorac, Nikola Ivanović…) i činjenici da je momčad zbog tog manično-agresivnog stila gotovo uvijek imala bitno veći broj posjeda od suparnika.

Dominacija u reketu

Način na koji je Crvena zvezda protutnjala finalom ABA lige dao je naslutiti da Mega možda ipak nije bila toliko dobra koliko je ostatak lige bio slabašan te sezone. Igrači Dejana Radonjića su s par jednostavnih dodavanja rješavali čuveni presing i potom nemilice trpali iz kontranapada. Iako je bilo očito da udara glavom o zid, Milojević nije htio odustati od svojih principa. Zvezda je bila pokazatelj da se s takvim stilom igre ne može igrati protiv ozbiljnih momčadi, a to se potvrdilo i velikim rezultatskim padom u sljedeće dvije sezone (šesto, pa deveto mjesto).

Došli su nešto manje talentirani igrači, a sustav je bio pročitan. Zbog naravi tog kluba, Milojeviću se nije tresla stolica, ali shvatio je da mora nešto nadograditi ako želi postići iskorak.

Ove jeseni Milojević je predstavio svoj novi hibrid. Odlučio je odbaciti neke elemente karakteristične za juniorsku košarku — za početak, nema više mahnitog presinga cijelo vrijeme, već se pažljivo biraju trenuci za izvlačenje te karte iz rukava. Zbog toga Mega više nije na samom vrhu po ukradenim loptama, ali je ostalo dovoljno energije za kvalitetnu postavljenu obranu. Sada Milojevi momci dominiraju u reketu na obje strane parketa — najbolji su ofenzivni i defenzivni skakači lige. Isto tako su na drugom mjestu po broju blokada. Iako broj primljenih poena nije previše impresivan (77,7 prosječno), zasad imaju treću najbolju obranu lige, odmah iza Crvene zvezde i Budućnosti.

To posljedično daje mnogo veću sigurnost u napadu. Znatno je bolji protok lopte u odnosu na prije četiri godine, to se najbolje vidi u bitnom porastu broja asistencija (19 > 15,06). I dalje Mega igra vrlo brzo, na energiju, ali podosta odgovornije nego prije, što se vidi u manjem broju izgubljenih lopti. Način na koji su momci odradili gostovanje kod Cedevite najbolji je prikaz novonastale zrelosti u njihovoj igri, gdje su ustrajanjem na novom sustavu kontrolirali susret od prve do zadnje minute.

Naravno, i dalje se tu dogode minute čistog folka; primjerice, kada Gruzijac Goga Bitadze, najdominantniji centar lige, u krivim trenucima odluči vježbati svoj nezgrapni šut samo zato što ga se pokušava prodati kao novog Jokića, premda je posve drukčiji tip centra, ili kada Nijemac Kostja Mushidi, bek koji je tu već tri godine, uporno zloupotrebljava status prve napadačke opcije premda je izvan napadačkog ritma. Tada Mega zna upasti u rupu, ali vrijednost ove momčadi je što se može učas resetirati i sve prosuto nadoknaditi.

Kao što se Brkovi u pjesmi Seks i droga u samoj završnici iz hardcore narodnjaka prebace na hardcore punk, tako je i Mega u Zadru nakon 38 minuta više-manje neobavezne košarke upalila beast mode te u posljednje dvije minute strašnim Blitzkriegom preokrenula -8.

Poput atraktivne manekenke

Mega je otvorila regionalnu ligu s omjerom 6:2 i stvorila si odličnu situaciju za novi odlazak u doigravanje. Dejan Milojević je u klubu već gotovo sedam godina i imao je mnogo slobode za eksperimentiranje, a čini se da je konačno pronašao sustav u kojem će moći u svrhu rezultata iskoristiti potencijale talenata koji su mu dani na raspolaganje, bez da istovremeno koči njihov individualni razvoj. Mega konačno ima momčad i sustav s kojim se može potući s ozbiljnim suparnicima, stoga predviđam da će biti još opasnija nego prije tri godine.

Mega je u Sremskoj Mitrovici stekla vjernu publiku (redovito je gledanija od Cibone i Cedevite, primjerice), a mnogo govori podatak da je još gledanija na gostovanjima. Tako ih je nedavno Zadrov trener Ante Nazor usporedio s atraktivnom manekenkom — ljude zanima vidjeti kako igraju mladi talenti koji se ne moraju prilagođavati seniorskom sustavu, nego se sustav prilagođava njima.

Naravno, postoji i dosta razlika između Mege i Brkova, a najveća je što Prasca i ekipu zaboli ona stvar što netko misli o njima, dok u Megi silno žele stvoriti imidž “malog velikog kluba”. No, ono što ih povezuje je što su donijeli nešto novo, kontroverzno, atraktivno i kvalitetno na regionalnu scenu.

Ne propusti top članke