Vratarska pozicija u Hajduku sa sobom nosi povijesnu težinu. Jasno, prije imena poput onih Bartula Čulića, Ivana Katalinića i velikog, najvećeg Vladimira Beare — po kojem sada Hajdukova vratarska škola službeno i nosi ime — bio je Luka Kaliterna. Kažu da je barba Luka svoje progresivno shvaćanje igre stekao i razvio baš zato jer je kao vratar imao drugačiji pogled na dinamiku utakmice od ostalih, a ta pomalo osamljenička i vrlo delikatna uloga u vječno uzavrelom splitskom okruženju donosi i vječnu introspekciju. Uostalom, prava priča o Hajduku i ‘mentalitetu’ uvelike staje u onu anegdotu po kojoj je Kaliterna kao mladi vratar u srpnju 1913. prvo popio devet komada od praške Slavije, da bi onda zaključio kako je tek tako “svatija bit baluna”, na što mu je Božidar Šitić odgovorio otresito “jesi, jasno, i to devet puti”.
Iz te je perspektive omeđene vratnicama došla i hajdučka filozofija, stoga nije čudo da je Hajduk rijetko imao problema s proizvodnim lancem mladih, talentiranih vratara, koji su redovito bili dio reprezentativnih selekcija. Isto tako nije čudo što se puno glava počešalo kada je Hajduk u samo jednom prijelaznom roku, onom u ljeto 2018., došao u situaciju da praktički nema seniorskog vratara u kadru. Bilo je to ono ljeto kad je Karlo Letica odlučio ipak poletjeti malo previsoko i napustiti Hajduk nakon samo jedne seniorske polusezone, slično kao i Ivo Grbić, dok su Dantea Stipicu više protjerali komentari nakon onog nesretnog gola protiv Evertona nego što je u pitanju bila njegova želja za promjenom sredine.
Hajduk se morao snaći na za sebe ne tako uobičajen način, dovođenjem vratara ‘sa strane’, pa su u klub stigli Tomislav Duka i Josip Posavec, pri čemu je pogotovo Posavec imao pedigre ne samo talentiranog vratara mlade reprezentacije, već i solidno iskustvo s Palermom u Serie A. Ipak, stvari su i dalje išle toplo-hladnim tokom; Duka će, slično kao i Stipica Gylfija Sigurðssona, vjerojatno zauvijek sanjati Gżirina Hameda Konéa, dok Posavcu najveći problem nije bio u oscilacijama koliko u sklonosti ozljedama. Vaganje o odlasku na operaciju postala je s vremenom jedina konstanta u naslovima oko njegove karijere u Hajduku.
Hajduku, dakle, i taj tradicijski element nalaže da, s druge strane, ne traži samo kvalitetnog vratara, već i lidera, centralnu figuru od koje se ne gradi samo napad, nego i temelj svlačionice.
Uslijed populističkog pristupa od želje za rasterećenjem lako može nastati i novi uteg
Vjerojatno je to na umu imao Lukša Jakobušić kada je kao svoj prvi pravi potez od dolaska na predsjedničku poziciju samostalno, tada još bez potvrđenog Mindaugasa Nikoličiusa u ulozi šefa struke, uoči početka zimskog prijelaznog roka 2020. dogovorio povratak Lovre Kalinića u Hajduk. Na tom je tragu sigurno naknadno došao i poziv još jednom srebrnom vrataru iz Rusije, Danijelu Subašiću, koji se jesenas Hajduku priključio kao slobodan igrač.
Naizgled su to bila dva sasvim logična poteza. Obojica su osvajali trofeje s Hajdukom, za koji su pritom i prije povratka već bili probili brojku od 100 nastupa, ali su obojica — pogotovo Suba s Monacom — i nakon odlaska s Poljuda igrali mnoge značajne utakmice, čak i mimo sudjelovanja u najvećem uspjehu hrvatskog nogometa.
Novi počeci
To je iskustvo bitno za ponovno pokretanje čuvenog lanca proizvodnje u Bearinoj akademiji, iz koje sada kao jako talentirano ime nadolazi i 17-godišnji Toni Silić, ali i za promjenu tog pomalo i defetističkog pristupa koji Hajduk nerijetko sputava u velikim, prijelomnim utakmicama. Onima za koje je davno Goran Milović rekao kako ih momčad “uvijek usere”. Baš zato je Kalinić po povratku pričao kako “Hajduku nije mjesto na sredini tablice”, dok je Subašić kao svoj razlog naveo, između ostalog, kako “svi navijači žele trofeje”.
Nisu samo iskustvo i stav pritom isključivo ono što veže te dvije priče.
Legendarno moskovsko finale bilo je prekretnica za obojicu po pitanju kontinuiteta igara; Subašić je nakon njega ostao još dvije sezone u Monacu u ulozi rezervnog vratara, sakupivši sveukupno tek 18 nastupa, dok je Kalinićeva epizoda u Aston Villi sasvim pošla po zlu, pa je za njenu seniorsku ekipu nastupio svega osam puta. Pritom mu ni posudba u Toulouseu, kamo se preklani zaputio uoči pandemije, nije puno pomogla u potrazi za minutažom. Uostalom, to je — nemojmo se zavaravati — i glavni razlog, domino-efekt zbog kojeg su obojica sada zajedno završila u Hajduku. Pogotovo Kalinić, koji je u najboljim vratarskim godinama — za mjesec dana će navršiti 32 — ali one u koje je ušao na svojevrsnom novom početku, što se moglo primijetiti kroz aktualnu sezonu.
Uvod u sezonu za njega je značio i osam primljenih golova u samo četiri utakmice, pri čemu je Kalinić bio direktni krivac za barem četiri. Ona sramota protiv Tobola u gostima stigla je preko četiri gola u pet udaraca na okvir, dok je Osijek u Splitu četiri dana ranije preokrenuo baš zahvaljujući njegovim kiksovima, i to ako ne računamo onaj pogodak poništen Ramónu Mierezu koji je zabio nakon još jedne njegove loše reakcije. Iako je naknadno donekle uhvatio formu, kikspva je u manjoj mjeri i dalje bilo; istini za volju, bilo je i trenutaka iskupljenja, pogotovo s onim jedanaestercem obranjenom Damjanu Boharu u prosinačkom ogledu s Osijekom.
Subašića, pak, nitko nije ni mogao zamisliti u ulozi prvog vratara; pa, realno, ni drugog. Od odlaska iz Monaca u lipnju 2020. — dakle, gotovo pune dvije godine — Suba je tek individualno trenirao u rodnom Zadru, a njegov se povratak u Hajduk striktno vezao uz svojevrsnu ‘moralno-savjetodavnu’ ulogu. Nitko ni u ludilu nije mogao pomisliti da će u veljači 2022. Subašić biti prvi izbor za vratara u Jadranskom derbiju, onom koji je Hajduk mogao, u slučaju pobjede, barem nakratko lansirati na vrh ljestvice. I to kraj živog i zdravog Posavca, koji i dalje ima svoju (pre)prodajnu vrijednost.
Ezoterična težina
Zvuči grubo, ali Subu je mučno gledati u ozbiljnoj nogometnoj utakmici. Sve je to nalik gledanju starog, omiljenog obiteljskog ljubimca koji i dalje ima želju potrčati za loptom, ali naprosto ne može. Subine su reakcije veteranske; brzina kojom reagira i na ne tako ubojite daljinske udarce, kao kod onog gola Harisa Vučkića za podebljanje riječke prednosti na Poljudu, primjerenija je utakmicama veteranske lige nego ogledu za vrh Prve HNL. I nije u pitanju samo taj susret s Rijekom, naravno; najbazičnije brojke govore kako je Subašić u tri pol prvenstvene utakmice primio šest golova i od osam udaraca upućenih unutar okvira njegova gola obranio samo tri, a primio pet, plus onaj autogol Nikole Katića za 3:3 protiv Lokomotive.
Postavlja se pitanje — tko je, zaboga, zaključio da je ovakav Subašić rješenje za prvog vratara u Jadrankom derbiju? Donosi li se odluka na temelju skandiranja koje mu navijači upućuju iz više nego zaslužene dragosti? Hajdukov trener vratara Justinas Gasiunas nedavno je u gostovanju na podcastu Analytics FC govorio o tome kako sam prikuplja podatke i metrike o učinku Hajdukovih vratara. S takvom studioznošću neshvatljivo je kako su mu i ove najosnovnije brojke, eto, promakle.
Pritom problem ostaje i za budućnost; Suba će se vrlo vjerojatno već na kraju ove sezone povući u zasluženu mirovinu, ali Kalinić je tu, jasno, zacementiran — i kao iskusni vratar koji traži eventualno mjesto na reprezentativnom letu za Katar, ali i kao kapetan koji nosi vrpcu i pred Markom Livajom. Pritom njegov stil i karakteristike nose i uteg za Valdasa Dambrauskasa i njegovu sklonost izgradnji igre u posjedu tako što u njoj aktivno sudjeluje i golman. Kalinićeva igra nogom je, ruku na srce, nepostojeća, i veliko je pitanje ima li kapaciteta u ovoj fazi karijere na njoj više poraditi, pogotovo jer ni onu staru boljku Hajdukove vratarske škole koju nosi, a to je oklijevanje pri izlasku sa crte, nikad nije do kraja korigirao.
Ta tradicionalna težina golmanske pozicije u Hajduku možda je i pomalo ezoterična; uostalom, nogometni razvoj i identitet kluba uvelike su krenuli vizijom jednog vratara, Kaliterne. Stoga se i danas nekako očekuje da se kroz čovjeka na golu na neki način kanaliziraju igra i pristup.
Nije Kalinić “promašaj” niti zaslužuje micanje s gola, ali je situacija sa Subašićem dodatno istaknula rizik s kojim je odrađen i njegov transfer, a koji je došao uslijed populističkog pristupa — jer nije baš ‘idealna’ situacija da predsjednik bez dogovora sa strukom dovodi unaprijed cementirano rješenje za mjesto prvog golmana i kapetana, što je kasnije teško mijenjati bez posljedica. Tako od želje za rasterećenjem momčadi lako može nastati i novi uteg. Pogotovo onda kad je svaki bod iznimno važan, a prostora za učenje na pogreškama i shvaćanja biti baluna metodom mladog golmana Kaliterne baš i nema.
