Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Tihi Srbin osvajao Ameriku: U nas nepoznata legenda o Billu Vukovichu

Najdominantniji vozač u povijesti Indyja

Taktika.

Tu riječ u ovom članku više nećete pročitati, ona nema ama baš nikakve veze s utrkama i životom Billa Vukovicha, rođenog u Alamedi prije 100 godina, 13. prosinca 1918. — je li bilo proljeće, čak i u decembru, ne znam, nije nemoguće, ipak je riječ o Kaliforniji. Ideja Vukyjeve vožnje bila je vrlo jednostavna. Ovisno o tome odakle starta, čim brže preteći ostale vozače, probiti se u vodstvo, napraviti čim veću razliku i pobijediti.

Zvuči jednostavno. I izgledalo je jednostavno. Izgledalo je poput onoga kada bi pravi Ronaldo uzeo loptu i pojurio pravocrtno prema protivničkom golu, kao da obrana druge momčadi ne postoji. Ili onoga kada bi se Alberto Tomba spustio niz stazu, razgrćući one jadne zastavice takvom silinom da se sažalite nad njima, a ipak nekako prolazeći s prave strane baš svake od njih. Ili onoga kada bi se Usain Bolt nekom čarolijom nakon manje od 10 sekundi našao nekoliko dužina tijela ispred svih ostalih, ljudi koji su u tom trenutku drugi, treći, četvrti… najbrži na svijetu.

Da, takve stvari izgledaju i zvuče jednostavno. No, u stvarnosti ih može izvesti samo nekolicina, šačica odabranih, najvećih. Šačica kojoj — shvatili ste, vjerojatno, već i po ovom odabiru ljudi s kojima ga uspoređujem — pripada i Bill Vukovich.

Razumijem zašto danas, u Hrvatskoj, vrlo malo ljudi zna o kome je riječ. No, nije mi posve jasno zašto nije bio poznatiji i slavljen za vrijeme Jugoslavije. Kada sam kao klinac prvi puta čuo za njega, prezime mi je odmah upalo u oči, zvučalo je tako naški. No, za razliku od Maria Andrettija i Motovuna, o Vukovichu se nije pisalo, premda je zapravo njegova životna priča, posebno u svjetlu suradnje s američkim Hrvatom Frankom Kurtisom, bila kao stvorena za propagandu bratstva i jedinstva naroda i narodnosti. Nikada nisam povezao postoji li neki faktor političke nepodobnosti, ali činjenica je da sam za otkrivanje Vukyjevih, ali i Kurtisovih korijena, morao pričekati novo tisućljeće i razvoj Interneta, jer prethodne generacije sportskih i automobilističkih novinara taj posao nisu obavile.

Doba midgeta

Obitelj Vučurović doselila se u Kaliforniju iz Krivošija, planinske regije između Boke Kotorske i istočne Hercegovine. Prezime nam je ostalo u neugodnom sjećanju u Domovinskom ratu, ali ova je grana još početkom prošlog stoljeća emigrirala. Jedan od osmero braće i sestara rođen je kao Vaso, ali i ime i prezime su uskoro prilagođeni novoj domovini, pa je Vaso Vučurović postao Bill Vukovich. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno siromaštvom, očevim samoubojstvom i majčinom ranom smrću, ali i on i ostala dvojica braće utjehu su i izazov pronašli u automobilskim utrkama.

Bilo je to vrijeme nove, prekrasne trkaće klase: midgeta.

Najednom, gotovo ni iz čega, dogodio se boom trkaće scene diljem Amerike, a pogotovo u bogatoj Kaliforniji. Midgeti su bili razmjerno dostupni, a trkaći zemljani ovali mogli su biti improvizirani praktički u svakom gradiću. Prve je uspjehe mladić iz Fresna ostvario već prije rata, a nakon prisilne pauze (nije unovačen zbog na stazi zadobivenih ozljeda) 1945. kupuje vlastiti midget i kreće u pohod na Kaliforniju. Zajedno s bratom Elijem uspijeva zaraditi dovoljno da svoje obitelji izvuku iz bijede i počnu kvalitetnije živjeti u Fresnu, gradu koji im je od djetinjstva bio dom.

Dominirao je kalifornijskom scenom, osvojivši naslove prvaka 1946. i 1947., nerijetko nastupajući i svih sedam dana u tjednu, gdje god se moglo zaraditi. Zbog agresivnog načina vožnje koji je uvijek tendirao vodstvu, stekao je dva nadimka. “Mad Russian” je prezirao — nije sporio da je divalj i pomalo lud, ali s Rusijom nije imao nikakve veze; “Silent Serb” mu je bio draži, premda su njegovi najbliži znali da zapravo nije ni šutljiv niti povučen, u društvu nepoznatih ljudi i na dane utrka zašutio bi i doimao se nepristupačnim. Dok su drugi vozači nerijetko tulumarili i opijali se, on bi se odmah nakon utrke i dodjele nagrada pokupio i odvezao doma, noseći svaki zarađeni dolar supruzi Ester i djeci.

Karakterno se Vuky nije uklapao u vozačko bratstvo, a ni dobar ga dio publike, usprkos atraktivnom načinu vožnje, jako nagnutom udesno iz kokpita u vječnim lijevim zavojima, nije volio. Čak i kasnije, kada će na Indyju zaraditi ozbiljni novac, najveće koje je neki vozač utrka tada mogao i sanjati, nimalo neće promijeniti način života. Zarađenim novcem kupio je nekoliko benzinskih pumpi u Fresnu i rado je ondje kada nije nastupao, često i sam točeći kupcima gorivo, pa čak i perući im vjetrobrane.

Najveća utrka na svijetu

Nije volio putovati, ali popularnost midgeta bila je u opadanju, pa je morao početi nastupati i izvan Kalifornije, nagrade su drugdje bile bolje. Godine 1950. je osvojio sveameričko AAA prvenstvo, čime je dobio superlicencu potrebnu za nastup na Najvećoj utrci, Indy 500. Nije imao ambicija mijenjati kategoriju, nikada se nije okušao na drugim stazama i bio je zadovoljan u midgetima, ali Indy je bio izazov kojem nije mogao odoljeti, Najveća utrka na svijetu.

Talent je zapažen odmah, pomogao mu je legendarni Wilbur Shaw, te je 1950. dobio priliku pokušati se kvalificirati u starom Maseratiju. Nije uspio, više zbog bolida nego zbog neiskustva, ali 1951. se našao na startu i u 29 krugova, do odustajanja zbog kvara, probio se s 20. na 10. mjesto. Zapazio ga je milijunaš Howard Keck, čiji se prvi vozač Mauri Rose baš bio povukao. Nije to bila mala čast: Rose je uz Shawa bio dotad jedini vozač koji je uspio osvojiti Veliku utrku dvije godine zaredom. Mada je talent momka iz Fresna zamijećen, malo tko je mogao vjerovati da će on svojim nastupima otjerati Rosea u brzi zaborav. Vukovich je na kraju 1951. prestao voziti midgete i u potpunosti se posvetio Indyju — posao mu je već išao dostatno dobro da si je mogao dozvoliti samo taj jedan nastup godišnje.

Ali kakav!

S drugim najbržim vremenom kvalifikacija, i prvi puta u bolidu Franka Kurtisa, startao je iz trećeg reda, ali brzo se probio u vodstvo i dominirao utrkom sve do 192. kruga — osam krugova prije kraja popustio je vijak na upravljaču i morao je odustati, tako bolno blizu najveće pobjede koju jedan vozač utrka može ostvariti u Americi.

Sljedeće je godine sve nadoknadio.

Najbrži u kvalifikacijama, krenuo je s prvog mjesta, vodio u 195 od 200 krugova i stigao do sigurne pobjede, u nehumano vrućim uvjetima. Temperatura na stazi popela se do 54°C, polovica vozača morala je tijekom utrke tražiti zamjenu, čak su i neke od tih zamjena tražile zamjenu, a jedan je vozač, Carl Scarborough, uslijed vrućine kolabirao i umro u bolnici. Vuky je sam odvezao utrku i ostvario san, pritom osiguravši financijski svoju obitelj. No, nije mu bilo dosta pobjeda, želio je još.

Vratio se sljedeće godine i, usprkos mehaničkim problemima tijekom kvalifikacija radi kojih je startao tek s 19. mjesta, u sada već slavnom Fuel Injection Specialu, nakon 90 krugova provedenih u vodstvu ostvario drugu uzastopnu pobjedu. Postao je sveamerička zvijezda, ali ipak nije prihvatio niti jednu od ponuda da nastupi na nekoj drugoj utrci, ma kako financijski primamljive bile.

Osim jednog, neočekivanog izazova.

Bolid odletio preko ograde

U jesen 1954. prvi puta se okušao u cestovnoj utrci, i to odmah onoj najzahtjevnijoj: nastupio je na ruletu zvanom Carrera Panamericana u Meksiku, vozeći Lincoln. Suvozač Vern Huell izjavio je kako se nikada u životu nije tako prestrašio i kako je zbog Vukyjeva stila vožnje u potpunosti razumio “Mad” dio njegovog nadimka… Mada neiskusan u ovakvim utrkama, nalazio se na drugom mjestu u klasi kada je u planinama Sierra Madre prebrzo ušao u jedan zavoj, okončavši svoj nastup, a umalo i život. Na osnovi tog jednog i jedinog nastupa teško je reći bi li i u europskom stilu utrkivanja postao tako sjajan ili je naprosto bio preagresivan i predivalj za to.

Uostalom, pred njim je bio samo jedan, najveći trkaći cilj. Želio je postati prvi vozač u povijesti koji će osvojiti Indy 500 triput zaredom.

Neće mu uspjeti.

Umjesto za Kecka, Vukovich je nastupio u Kurtisu Lindsaya Hopkinsa, mada uz uvjet da sa sobom povede i svoje provjerene mehaničare, a legenda (koju nitko ne bi zamijetio da nije završilo kako jest) kaže da je prvi put u životu prije utrke nazvao Ester. Na stazi se nije primjećivalo ništa neuobičajeno; bio je to onaj stari Vuky, s petog mjesta na startu brzo se probio na prvo i vodio u 50 od 56 krugova koje je završio.

U 57., ispred njega se dogodila nesreća u kojoj je sudjelovalo nekoliko za krug zaostalih vozača. Što se točno događalo detaljno je analizirano mnogo puta, postoji čak i web stranica detaljno posvećena toj nesreći u kojoj je Vuky čak i djelomično dekapitiran. Ništa od toga nije bitno, osim da smo ostali bez jednog od najvećih vozača svih vremena, u najcrnjim danima čitave povijesti automobilizma.

Prelazak proljeća u ljeto 1955. najgore je što se svijetu utrka ikada dogodilo, a ironično je što moramo biti zahvalni da nije bilo i gore. Vukovichev je bolid odletio preko ograde, ali srećom ondje se nisu nalazile tribine s gledateljima nego parkiralište; da nije bilo tako tko zna bi li i koliko još bilo žrtava. Alberto Ascari, najdominantniji europski vozač tog vremena, preživio je slijetanje u more tijekom utrke u Monacu, samo da bi poginuo na privatnom testiranju u Monzi četiri dana kasnije. A onda je došla utrka u Le Mansu, gdje je Mercedes-Benz Pierrea Levegha odletio u publiku, uzevši njegov i živote još 83 gledatelja.

Mnogi su se u tim mračnim vremenima pitali ima li uopće budućnosti za svijet autoutrka, a i dio vozača se oprostio ili ozbiljno razmišljao o tome. Rodger Ward, koji će kasnije dvaput osvojiti Indy 500, bio je u sličnim dvojbama. Njegovom je greškom počeo taj incident koji je doveo do višestrukog sudara i Vukyjeve smrti. Na sahrani je povjerio svoje dvojbe pokojnikovom bratu. Eli ga je samo pogledao i sasjekao takva razmišljanja: “Billy bi bio vrlo uzrujan da se povučeš zbog toga”. Uistinu, bilo je to vrijeme kada je smrt bila sastavni dio utrka i vozači nisu smjeli znati za strah.

Najveći vladar Brickyarda

Legenda o Billu Vukovichu nastavila je živjeti.

I sin i unuk dobili su nagradu Rookie of the Year nakon svojih prvih nastupa na Indyju. Bill Vukovich III je legendi, nažalost, pridonio i ranom smrću, na stazi Bakersfield 1990. Mada su obojica bili jako dobri, nisu uspjeli nadmašiti oca, odnosno djeda. Godine 2004. je izašla i sjajna knjiga Boba Gatesa Vukovich — An Inspiring Story of American Achievement, jedna od najboljih biografija nekog vozača utrka. Ako ovo slučajno čita onaj kome sam prije desetak godina posudio svoj primjerak, uistinu bih ga volio dobiti natrag! U Americi je ovaj vozač istinska legenda, dok je ne samo kod nas nego i, mnogo čudnije, u Crnoj Gori i Srbiji, prilično nepoznat.

Tijekom posljednjih sam nekoliko godina uspio u priličnoj mjeri proširiti priču o Franji Kuretiću — odnosno Franku Kurtisu, konstruktoru u čijim je bolidima Vuky postigao svoje najveće uspjehe. Postavljena je spomen-ploča na kući u selu Razdrto u kojoj je živio kao dječak, info ploča na skretanju s Lujzijane prema Brod Moravicama, dvaput je vožena memorijalna vožnja oldtimera po Gorskom Kotaru, a članak o njemu nedavno je uvršten i u Hrvatsku tehničku enciklopediju.

Nažalost, nemam informacija da je u Crnoj Gori išta slično pokrenuto po pitanju Vukovicha. Zapravo, već godinama se planiram zaletjeti do Krivošija i vidjeti može li se ondje štogod saznati o povijesti obitelji, pa možda i pronaći kuću odakle je njegov otac emigrirao u SAD ili neke živuće rođake. Jednoga dana možda onu vožnju oldtimera proširim i na relaciju od Razdrtog do Krivošija, tko zna?

U međuvremenu, Vukyjev rekord još stoji. Kako se Indy 500 tih godina bodovao i za Svjetsko prvenstvo Formule 1, vodi ga se kao pobjednika dviju utrka, uz jedan pole position i tri najbrža kruga utrke, u samo pet nastupa. Usto, vodio je u nevjerojatnih 71,7 posto svih krugova u kojima je nastupio, što je najbolji rezultat u povijesti kako Indyja tako i Formule 1.

A san koji mu je uzeo život još je uvijek nedosanjan. Al Unser i Hélio Castroneves u međuvremenu su se upisali na listu ljudi koji su uspjeli pobijediti dvaput zaredom, ali nitko nije uspio otpiti pobjednički gutljaj mlijeka i treću godinu u nizu. U čemu ima neke poetske pravde — ako nije uspjelo stvarnom, najvećem vladaru Brickyarda, zašto bi ma kome drugome?

Ne propusti top članke