Teza da je vaterpolo opskurni sport koji nikog ne zanima pala je na jučerašnjoj sceni iz centra Zagreba. Dramatični rasplet finala Svjetskog prvenstva popratio sam, silom prilika, u kafiću u Kranjčevićevoj ulici, uoči nogometne utakmice Rudeša i Hajduka. Birtija je očekivano bila prepuna ljudi koji su i sami išli na stadion, ali su riskirali i kašnjenje na početak samo kako bi kolektivno ispratili ishod vaterpolskog finala. A kad hajdukovci riskiraju kašnjenje na Hajdukovu utakmicu, onda znate da je razlog kašnjenja stvarno bitan. Da idilična slika bude potpuna, slavlje koje se prelilo i na tribine u Kranjčevićevoj zaista je bilo i više nego lijepa i zaslužena kulisa enormnog uspjeha.
Jer dva finala u točno mjesec dana, i treće svjetsko zlato u povijesti — prvo nakon sedam godina — stvarno su enormni podvig hrvatske selekcije.
Raspored koji je u potpunosti poremetila pandemija koronavirusa i prolongiranje natjecanja stavili su vaterpoliste pod ogromno opterećenje i zapravo utjecali i na samu kvalitetu natjecanja. Primjerice, Europsko prvenstvo završeno prije mjesec dana kojem je Hrvatska igrom slučaja opet bila domaćin ostalo je zakinuto za najjače rostere kod nekih od favorita za završno postolje. Roster hrvatske reprezentacije je tu jasno definiran i s njim se nije kalkuliralo, nego je borba za vrh na oba turnira jasno iskomunicirana. No, ljudi vjerojatno nisu u potpunosti svjesni koliko je to opterećenje za sportaše u fizički ovako zahtjevnom sportu te koliko sama ta činjenica ovdje dodatno naglašava o kakvom se sada uspjehu radi.
Ono nespretno izgubljeno zagrebačko finale Eura protiv Španjolaca bilo je plod činjenice da se Hrvatska zaplela u pretjeranim kalkulacijama, i to u trenutku kad se samo trebala nametnuti do samog kraja u utakmici koju je čak i vrlo dobro kontrolirala. Bojazan je postojala da će tako izgubljeno finale ipak mentalno unazaditi ekipu uoči ovog novog velikog ispita; i kad su Španjolci ponovno rutinski pobijedili u grupnoj fazi sada u Dohi, činilo se je to ipak preslika grča i traume koja će Hrvatskoj ponovno uskratiti užitak zlatne medalje. No, ova reprezentacija je zaista posebna, i baš u tom pogledu.
Ova generacija zaista najviše počiva na ogromnoj mentalnoj snazi, kao i na fizičkoj
U Dohi su neki govorili kako je Hrvatsku malo i pomazio ždrijeb u knockout rundi. Španjolci su, primjerice, opet kao možda i najveći favoriti, put do završnice morali krčiti preko Crne Gore i Italije, dok je Hrvatsku ždrijeb usmjerio na ipak nekonzistentnu Srbiju koja prolazi kroz mučnu i neuvjerljivu smjenu generacija, te Francusku.
No, Srbija je na ipak vječni nositelj kvalitete u vaterpolu, čak i kada ima krizno razdoblje kao i sad, a Francuska je jedna od najzanimljivijih novih priča. Francuski je uspon u vaterpolu čak došao do razine selekcija koja je zaista sada postala vaterpolski dark horse — možda, jasno, ne baš za samu završnicu, ali definitivno za ozbiljnije domete. Dok je u tom kontekstu bio pomalo i razočaravajuć ishod njihovog puta na Euru, pogotovo s problemima i kalkulacijama kod dijela tradicionalnih favorita, Svjetsko je prvenstvo vratilo Francuze u taj fokus. Onaj povratak protiv Hrvatske u polufinalu najbolji je primjer toga, preko sjajnog Thomasa Vernouxa i onog gola Enza Khasza u posljednjem napadu.
Naučena lekcija s Eura
Na stranu očekivano tvrdo finale s Talijanima, ta je utakmica ispala i školski opis najveće vrijednosti ove trofejne hrvatske generacije. U njoj je manje konvencionalne igračke ljepote — doduše, zaista je užitak gledati Marka Žuvelu kao prototip najmodernijeg igrača — a puno više truda i mišića.
Ova je Hrvatska radnička, ratnička i prgava: to što je do zlata stigla nakon što je i Francuze i Talijane svladala nakon peteraca, pri čemu je tijekom utakmica bila prvo lovina, a onda i lovac, samo je šlag na vrhu torte.
Ima tu usporedbi i s nogometnom selekcijom koja bi, doduše, često mogla i morala više potencirati nogometne čarobnjake koje ima u svom sastavu. Vaterpolska reprezentacija imala je u prošlosti lepršavije individualne klase kojima je veliki rezultat izmicao. Ova generacija zaista najviše počiva na ogromnoj mentalnoj snazi, kao i na fizičkoj. Nekad to, jasno, neće biti dovoljno, ali vaterpolo na kraju, možda i više nego neki drugi sportovi, nagrađuje takve ekipe.
Marko Bijač je, pogotovo protiv Srbije, pokazao koliko u vaterpolu zna biti presudno imati takvu golmansku klasu u trenucima kad se prelamaju utakmice. A njegov je pobočnik, pouzdani Mate Anić, ispao zvijezda raspucavanja. Vaterpolo nagradi i otresitost i prčevitost Koste Harkova i Jerka Marinića Kragića, epitoma ove generacije čija je pucačka sposobnost još jednom davala presudni dodir u napadačkom dijelu, kao i fenomenalna uloga i egzekucija Rina Burića. Kosta i Jerko nekad znaju frustrirati siljenjem šuta, ali onda opet redovito ti hrabri šutovi znače razliku između pobjede i poraza u okolnostima u kojima se Hrvatska redovito nađe.
Protiv Španjolske na Euru opravdano se u tom segmentu kritiziralo izbornika Ivicu Tucka: odluka da se u zadnjoj četvrtini finala ide trošiti vrijeme i gušiti igru, umjesto da se odradi dotad dobro kontrolirani posao odradi do samog kraja, osvetila se njemu i momčadi na najgori način.
Nije nimalo slučajno da je utakmica, izgubljena u toj zadnjoj četvrtini i na takav način, prelomljena i zbog toga što baš Marinić Kragić u tom periodu nije ni ušao u vodu. U Dohi je ta lekcija naučena i tu se Tucak svojim profilom zapravo jako dobro uklapa u profil svoje selekcije; kad se ne zaplete u odluke kojima ide protiv sebe i svojih uvjerenja, nadopunjuje momčad svojim pozitivnom prgavim pristupom.
Svjetsko zlato sada je fenomenalan naklon njemu i ovoj radničkoj i borbenoj momčadi. Trauma s Eura tako ne da nije, pogotovo s teretom iscrpljujućeg rasporeda, negativno utjecala na nastup na ovom turniru, već je Hrvatska sad dokazala da s ovim pristupom ima sposobnost povratka i mentalnog, pa onda i rezultatskog preokreta.
S Olimpijskim igrama koje slijede ovog ljeta, Hrvatska je poslala jasnu poruku da je tu, na vrhu, i da se namjerava boriti za to da tu i ostane.
