Gorica je, doduše, u potonjem smislu gotovo idealna prvoligaška sredina za mladog igrača, ali u klubu su opet donijeli odluku da Kotarski neće odmah dobiti priliku. Na prvu se moglo činiti kao da su dobili mačka u vreći, ali logika je bila jasna. Kotarski je bio mladi vratar kojemu su trebale utakmice i samopouzdanja; baciti ga odmah u vatru moglo je u tom smislu biti kontraproduktivno, mogla se dogoditi jedna ili dvije loše utakmice i mogao je (na neko duže vrijeme) preseliti na klupu. To u konačnici ne bi bilo dobro ni za klub; Gorica ga je dovela na posudbu s pravom otkupa i perspektiva je bila takva da bi klub na njemu mogao zaraditi, a možemo pričati i o tome da je na samom početku sezone i taj rezultatski pritisak bio veći. Pa ipak, sve se na kraju svelo na to da tad 21-godišnji Kotarski jednostavno nije bio spreman.

“Na udarcima izvana je jako puno išao u zvijezdu, što su stvari koje radiš u situaciji jedan-na-jedan”, kaže Siniša Klafurić, dugogodišnji trener Goričinih golmana, kad ga pitam u čemu se točno to ogledalo. “Pa ne znam, donosio je neke krive odluke na centaršutovima ili bi se malo previše zaigrao s loptom u nogama i slično.”

“Nije mu bitno igra li protiv svoje Bedekovčine ili pred 50.000 ljudi. Njemu je to isto”

Bilo je to jasno već na pripremama na Rogli i tadašnji je trener Kruno Rendulić prednost odlučio dati Ivi Baniću. “Normalno, njemu se to baš nije svidjelo jer je valjda očekivao da će kao netko tko je došao iz Ajaxa odmah stati na gol”, priča dalje. “Ali onda smo obavili jedan razgovor i on je jednostavno prihvatio situaciju. I onda smo vidjeli da se polako diže kroz treninge.” Kad je tek u 12. kolu debitirao u prvenstvu protiv Istre, Kotarski se više nije micao s gola. Ako je bilo očekivano to što u Goricu nije došao u najboljem stanju, onda je činjenica da je u tako kratkom roku postao standardan i pouzdan ipak bila pomalo neobična.

Bilo je to dovoljno da u ljeto 2022., samo koji dan nakon što ga je Gorica otkupila, u transferu vrijednom dva milijuna eura potpiše za PAOK. Ondje će se opet neobično brzo nametnuti kao prvi izbor. Kotarski je do danas za PAOK branio u 79 od mogućih 89 utakmica i za mnoge je već neko vrijeme najbolji vratar grčke lige.

Kompletan golman

Njegov je nagli uspon tim nevjerojatniji jer je kao i dalje relativno neiskusan golman došao u sredinu u kojoj su očekivanja iznimno visoka, a tolerancija na slabe partije gotovo da i ne postoji.

Pritom je dojam da je grčka liga u domaćoj javnosti poprilično podcijenjena. Iako se možemo složiti da se radi općenito o nogometnom miljeu koji u velikoj mjeri obilježavaju kaos i tamošnje inačice kriminalaca, činjenica je da su najveći grčki klubovi znatno financijski moćniji od hrvatskih i generalno uspješniji u europskim natjecanjima, pa da u konačnici imaju i bolju infrastrukturu. Prvenstvom je odnedavno prestao dominirati Olympiakos i sada su u igri za naslov i ostala tri velikana: AEK, Panathinaikos te PAOK, koji je prošlog vikenda ponovno zasjeo na prvo mjesto prvenstvene ljestvice.

Jedan od zaslužnih za to svakako je i Kotarski, koji ove sezone ima najviše sačuvanih čistih mreža u ligi (njih 11 u 24 nastupa te ukupno 33 u tih 79). Svejedno, brojke u njegovu slučaju ne pružaju cjelovitu sliku, dijelom i zato što brani u jednoj od najdominantnijih ekipa u ligi. Njegova se kvaliteta krije u tome da je ponajprije kompletan golman. Odličan je u nekim klasičnim ili reaktivnim vratarskim segmentima — postavljanje, reakcija, jedan-na-jedan — ali je isto tako i proaktivan: uzima dosta rizika u pozicioniranju i dobro brani prostor ispred sebe, a iznimno je zahvalan i u fazi otvaranja igre (ima i dobru lijevu nogu).

“Kad gledaš sve te komponente, on je po meni možda i naš najbolji golman”, kaže Klafurić.

Praktički istu stvar reći će i Goran Boromisa, danas Olimpijin sportski direktor koji je Kotarskom bio trener u Dinamu. Kotarski je inače iz mjesta Brestovec Orehovečki u blizini Zaboka, a nogomet je počeo igrati u Tondachu iz Bedekovčine; u Dinamo je stigao 2011., s 11 godina, a Boromisa mu je ubrzo postao više od trenera, što je zapravo čest slučaj u odnosu golmana i njihovih trenera.

Tri-četiri godine radili su skupa, i to u razdoblju kad je šef trenera vratara u školi bio Tomislav Butina, koji je insistirao na tome da u svom trenažnom procesu budu puno više integrirani u rad s momčadi; na Butininom primjeru, ako golman godinama u takozvanim izoliranim uvjetima vježba izlazak na centaršut, bez realne situacije sa suigračima i suparnicima, na način da mu se samo diže lopta u zrak, onda je možda teško očekivati da će u tom segmentu briljirati. Kotarski je inače u jednom trenutku u svojem Tondachu prestao braniti i bio igrač, ali bez takvog načina rada danas ne bi bio kompletan golman.

Poziv koji je zaslužio i prije

“On je bio perfekcionist”, kaže Boromisa. “Mislio je da sve može biti savršeno, a znamo da to tako ne ide. Uvijek je smatrao da mora bit najbolji, da svaki pas mora bit točan, da svaki izlazak mora biti pravovremen… I dosta smo morali raditi na tome i onda je kasnije jednostavno sazrio. Počeo je shvaćat da su golmanske greške najvidiljivije i počeo se dobro nosit s tim”, priča on, pa kasnije dodaje da ne zna zašto je na kraju tako rano napustio Dinamo.

Osim u dva milijuna eura, koliko ga je (navodno) Ajax platio, odgovor se vjerojatno krije i u konkurenciji u vidu nešto starijih Adriana Šempera i Dinka Horkaša. Od njih trojice, međutim, Kotarski je danas daleko najbliži tome da ostvari najbolju karijeru, iako se u jednom trenutku činilo da će se i sam izgubiti. U tri i pol godine u Ajaxu nikad nije dobio priliku stati na vrata i djelovalo je kao da mu je boravak ondje napravio više štete nego koristi. Djelovalo je tako i kad je tek stigao u Goricu, kad uopće nije bilo čudno to što nije bio spreman stati na gol.

Bilo je čudno samo to koliko se brzo prilagodio novim uvjetima i koliko je brzo postao nezamjenjiv. Ne samo u Gorici, već i u PAOK-u. I ako je nekome čudno to što je prije koji dan prvi put dobio poziv u reprezentaciju, poziv koji je zaslužio dobiti i prije, to je valjda zato što ne shvaća da je Kotarski sada spreman i za to. Spreman je biti dio reprezentacije, spreman je i danas istrčati na puni Maksimir, a u doglednoj budućnosti bit će spreman i za veće stvari od toga.

“Ma on ima toliko dobru glavu da njemu nije bitno jel igra na ulici, jel igra protiv svoje Bedekovčine ili pred 50.000 ljudi”, kaže Klafurić u jednom trenu. “Njemu je to sve isto.”