U jednom od apsurdnijih razvoja događaja, barem u posljednje vrijeme — jer u Maksimiru se s apsurdima nikad nije oskudijevalo, pogotovo kad je u pitanju odnos s navijačima — GNK Dinamo bio je primoran službenim priopćenjem ograditi se od akcije Dinamovo proljeće, budući da klub “niti na jedan način nije uključen u organizaciju projekta niti sudjeluje u njegovoj realizaciji.”
Program pod tim nazivom organizira, kao je to i službena klupska stranica napomenula “jedna od udruga navijača i članova GNK Dinamo”. Točnije, udruga Dinamo, to smo mi, koja je ovih dana u kultnom restoranu Plavi devet predstavila niz kulturnih aktivnosti (program ovdje) pod zajedničkom egidom, a one uključuju izložbu klupskih eksponata u Galeriji Kranjčar, film u Kinu Europa, tribinu Potencijali Dinama i, dakako, veliki koncert u Domu sportova. Cilj akcije je, kako je rekao predsjednik udruge Juraj Čošić, “probuditi građansku podršku igračima i uključiti u stvaranje pozitivne atmosfere i dizanja na noge svih kojima je Dinamo pri srcu.”
I premda se radi o hvale vrijednoj i prvenstveno pozitivnoj inicijativi, to što sam klub u njoj ne sudjeluje nikoga ne čudi niti je potrebno objašnjavati zašto. Kao što se ne treba čuditi ni tome da pojam “europskog proljeća” ima toliko visoko mjesto u klupskoj i navijačkoj mitologiji.
Kronologija ludila i mazohizma
Leeds potonuo u Maksimiru, u gostima nula, u Zagreb stigla europska titula. Iako je jedina europska titula hrvatskog nogometa sletjela u Zagreb u rujnu te davne 1967. godine, ovog se pjesmuljka uporno sjetim svakog proljeća.
Prokletstvo je u međuvremenu skinuto, a pressice u Maksimirskoj 128 zamijenile su one u Villi Regini. I valjda je sada svima jasno da ga nikad nije ni bilo
Bez obzira što su u međuvremenu stasale generacije navijača rođenih nakon nekih od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti, pojmovi kao što su 1967., 1982. ili europsko proljeće ostaju samorazumljivi, ostaju naši simboli pripadnosti. Pojednostavljenim rječnikom studija identiteta, ovi simboli predstavljaju mitske elemente iz zajedničke prošlosti kluba na čijim se temeljima, uz dodatak ‘drugotnosti’ — onih drugih, onih koji nisu ‘mi’ (npr. Crvena Zvezda, Partizan te kasnije Hajduk) — i načelnog skupa zajedničkih vrijednosti, gradi Dinamov identitet. U nekom je trenutku dijelom tog zajedničkog korpusa postala i zaokupljenost europskim proljećem kao ključnim trenutkom svake modre sezone. Tako je, nesvjesno koliko i svjesno, europsko proljeće postalo bauk i za one koji ga doživjeli nisu.
Koncepti “europskog prokletstva” i “povijesnih utakmica” idealno se uklapaju i u dio dominantnog novinarskog svjetonazora i uredničke politike te služe kao idealne polazne točke za još nekoliko laganih kartica dramatičnih najava i slikovitih opisa Maksimira u dimu i suzama u slučaju uspjeha, odnosno još jednog u nizu Božića u crnini u slučaju neuspjeha. U “post-truth” društvu i vremenu informacijskog bombardiranja, posvemašnje nekritičnosti i “inflacije javno iznesenih mišljenja”; crno-bijeli, dramatični, clickbait pristup postaje ne samo normalan, već i poželjan.
No, valja biti iskren i reći kako su zahuktalom tkanju ovog mitskog narativa dobrano pridonijele i često bizarne situacije na terenu i oko njega.
Godine gledanja, slušanja i proživljavanja “Majana Dabića” te davljenja delegata na utakmicama, “austrijskih zločinaca” i priča o europskim urotama protiv Dinama, aerodromskih striptizova, poslušnih i podobnih trenera i “menadžera engleskog tipa” na klupi i čudesnih kiksova “dinamovskog tipa” na terenu, kronologija su ludila. Stoga i nije čudna situacija u kojoj se navijači, nakon još jednog u nizu mazohističkih prosinačkih smrzavanja na raspadnutom stadionu šibanom vjetrom koji ledi kosti, dok se po tko zna koji put ganja pobjeda s dva gola razlike i čeka poraz nekog Anderlechta u zadnjem kolu kako bi se osiguralo toliko željeno proljeće, tješe pričama o europskom prokletstvu.
Simptom dubljeg problema
U svojoj suštini, europsko proljeće u normalnijim sportskim okolnostima ne predstavlja neku posebice dramatičnu točku sezone. Ono je tek jedna od stepenica u nizu na temelju kojih će se prosuditi uspješnost sezone, ništa važnija od drugih utakmica.
Uzmimo za primjer Ajax, klub s kojim se Dinamo povremeno voli uspoređivati (ali umjesto Ajaxa jednako tako možemo reći i npr. već spomenuti Anderlecht, nadolazeća Viktorija Plzeň ili bilo koji drugi klub ranga kojem Dinamo sportski i organizacijski stremi). Nije teško zamisliti kako se čelni ljudi amsterdamskog kluba u planiranju, izvršavanju i, konačno, analizi netom završene sezone više fokusiraju na uspjehe u broju, tipu i klasi talenata u omladinskom pogonu te na stabilnost i održivost financijske konstrukcije. Naravno da to ne znači kako se ne teži zdravim europskim iskoracima i da se ne zahtijeva rezultate, ali se svakako o europskom putu sudi u širem kontekstu od onoga jesu li ili nisu odigrane dvije ili četiri dodatne europske utakmice u proljetnom dijelu sezone.
Daleko je to od dinamovskog narativa sudbonosnosti i prijelomnosti koje iz sezone u sezonu donosi potencijalno igranje Europe u kratkim rukavima. Predodređeni tijek sezone i izostanak rezultatske neizvjesnosti u HNL-u samo dodatno pojačavaju pritisak na Dinamove europske izlete kao jedine mjerodavne elemente uspješnosti sezone. No, da je zaokupljenost idejom (ili patologijom, kako vam je draže) europskog proljeća još jedan u nizu simptoma mnogo dubljeg problema, pokazala je njegova konačna rezultatska dekonstrukcija.
Nakon gotovo idealne europske polusezone (izuzev druge utakmice protiv Young Boysa, koja je, uzgred rečeno, pokazala koliko Arijan Ademi znači ovoj momčadi), Dinamo je prezimio. Sada ga čeka prva utakmica šesnaestine finala Europske lige protiv Viktorije Plzeň, na papiru s realnim izgledima za prolazak. Iako će ove utakmice, bez obzira na rezultat, ublažiti sportski i medijski pritisak u budućnosti te će omogućiti donekle zdraviji pristup europskim natjecanjima, one neće izmijeniti mnogo.
Razlog tome leži u jednostavnoj činjenici kako se u suštini fenomena kojem je europsko proljeće bilo jednim od simbola nije promijenilo ništa.
Jer priča o europskom proljeću je priča o grotesknom nesrazmjeru ideala koji čine (ili su barem činili) srž identiteta kluba i jedine realnosti koju generacije navijača poznaju. Ljudi odrasli na pričama o građanskom i gospodskom klubu, klubu Zambate, Gucmirtla i Rore; Cerina, Cice i Mlinke, svjedočili su pretvaranju kluba i grada u suštu suprotnost toga ideala (nisu Dinamo niti grad Zagreb velika posebnost u tom kontekstu). Bizarnost i ironiju situacije možda najslikovitije dočarava dodavanje pridjevka “građanski” imenu kluba u trenucima kada su zadnji tragovi građanštine iz njega iščezli.
Neka nova opsesija
Kada je realnost siva, dosadna i izvjesna, kada je HNL lišen svake neizvjesnosti i bezeciran već oko Velike Gospe, a klub postao uzurpirana tvrtka za uvoz i izvoz i bankomat jedne obitelji, naravno da se u društvenim okvirima europskim utakmicama počinje pridavati neproporcionalno velik, ako ne i jedini značaj.
U vrtlogu očekivanja, pritisaka, nostalgije, spinova, rezultatskog nesrazmjera između HNL-a i Europe i laganih novinarskih zadataka, priča o prokletstvu je rasla. A kada je prokletstvo realno, onda je i lakše progutati priče o još jednom “austrijskom zločincu koji je ukrao san“, o još jednoj “nemoralnoj ponudi koja je izula klub iz cipela”, još jedno delboyevsko this time next year obećanje o dodavanju gasa, perverznim pojačanjima i ponovnom jurišanju na tu vjetrenjaču europskog prokletstva.
Prokletstvo je u međuvremenu skinuto, a pressice u Maksimirskoj 128 zamijenile su one u Villi Regini. I valjda je sada svima jasno da ga nikad nije ni bilo i da smo se bavili sporednim stvarima fokusirajući se samo na posljedicu, ne i na uzrok — što su nam, na ovaj ili onaj način, poručivale i inicijative poput ove aktualne. Ne promijenili li se to, bauk koji je kružio godinama zamijenit će neka nova opsesija, ali okus će i dalje biti bljutav.
Nije do proljeća, do nas je.
