Respekt za Medu

Kad se činilo da polako tone, vratio se u punoj snazi

Zadnja izmjena: 9. ožujka 2023.

“Nije bilo lako probaviti taj poraz”, izjavio je Daniil Medvjedev uoči ovogodišnjeg Australian Opena, misleći na onaj od Rafaela Nadala koji je lani doživio u finalu tog turnira. “Ne znam na koji je način utjecao na mene, utječe li još uvijek na mene, nemam pojma. Mslim da sam to ostavio iza sebe još davno, ali nikad ne znate, možda je još uvijek tu negdje, duboko u meni.”

Baš je nedavno Niko Kranjčar istaknuo kako ga je svima dobro poznati poraz od Turske proganjao idućih četiri-pet mjeseci, pa i to da je to bio jedan od razloga zašto se u tom razdoblju ozlijedio. Medvjedev je zapravo dao dosta dobru dijagnozu; teško je reći koliko ga je pratio taj poraz, ponajprije na podsvjesnoj razini, ali sigurno je to da je Nadal bio njegova Turska. Bio je to težak i traumatičan poraz i činjenica je da nakon njega Medvjedev više nije bio isti igrač.

To što je u idućem razdoblju ušao u svojevrsnu krizu zapravo i nije bilo neočekivano, ali stvari ipak treba sagledati iz šire perspektive.

Medvjedev je 2021. odigrao najbolju sezonu u karijeri; na US Openu je osvojio svoj prvi Grand Slam, u Australiji je igrao još jedno GS finale, a uzeo je i još jedan Masters, kao i još dva manja turnira; igrao je i finale Mastersa u Parizu te finale završnog Mastersa, a na kraju je s Rusijom osvojio i Davis Cup. Sezonu je zbog preinaka u kalendaru zbog korone započeo u veljači u Australiji, a svoj zadnji meč, onaj protiv Marina Čilića upravo u finalu Davis Cupa, odigrao je 5. prosinca.

“To je samopouzdanje. Poznajem taj osjećaj”

Umjesto da je nakon tako naporne i zahtjevne sezone — a u kalendaru su bile još i Olimpijske igre — imao dva do tri tjedna godišnjeg odmora, pa onda minimalno četiri do pet tjedana za pripreme, Medvjedev je već četiri tjedna kasnije započeo novu sezonu i u Australiji igrao ATP Cup. Taman i da se poraz od Nadala nije dogodio, moglo se očekivati da će u nekom trenutku doći do određenog zasićenja.

Poraz se na kraju dogodio i Medvjedev nakon njega više nije bio isti. U odnosu na krize kroz koje je već prolazio drugačije je bilo to da je cijele sezone bio (ispod)prosječan za svoje standarde. Jest, da, postao je nedugo potom nakratko i svjetski broj 1, ali više je to bilo zbog spleta okolnosti. Na kraju krajeva, bila je to njegova najlošija sezona još od 2018.; na Grand Slamovima više nije imao zapažene rezultate — Wimbledon iz dobro poznatih razloga nije ni igrao — a na Mastersima je uspio upisati svega jedno polufinale. Osvojio je dva turnira, ali to su bili oni iz serije 250 (Los Cabos) i 500 (Beč). Početkom travnja završio je i na operaciji bruha, usput priznavši i da mu je ta prisilna pauza itekako dobro došla. U suštini i nije igrao toliko loše, ali gotovo sve je značajnije mečeve gubio.

Uobičajeni maratonski klasik

Nerijetko je bio i nervozan, upuštajući se u sebi svojstvene prepirke sa svim i svakim, a nestala je i ona njegova dobro poznata hladnokrvnost. Na završnom je Mastersu sva tri meča izgubio u tie-breaku trećeg seta, a nakon tog Nadala nanizao je još sedam poraza od top 10 igrača. Pobjeđivati su ga počeli čak i njegove mušterije: njegov inače dobar prijatelj Andrej Rubljov i njegov ne baš dobar prijatelj Stefanos Tsitsipas.

Svojevrsna kulminacija tih oscilacija dogodila se na ovogodišnjem Australian Openu, kad je u trećem kolu glatko ispao od Sebastiana Korde te prvi put nakon srpnja 2019. ispao iz kruga desetorice najboljih na svijetu. Pritom je zabrinjavajuće bilo to da je djelovao kao pročitana knjiga; jer složiti game plan protiv Medvjedeva zapravo i nije toliko komplicirano, pogotovo ako imate varijacije u igri kao Korda. Dovoljno ga je ‘samo’ pretočiti u djelo i Medo jednostavno ne bi imao odgovora.

Svega tri tjedna kasnije Medvjedev je osvojio ATP 500 u Rotterdamu i ekspresno se vratio u top 10. Potom je tjedan dana kasnije osvojio i ATP 250 u Dohi, a onda je skoknuo i u Dubai po još jednu 500-icu. Nanizao je 14 pobjeda, od čega su četiri bile protiv top 10 igrača; u polufinalu Dubaija stradao je i Novak Đoković koji nakon malo duže stanke možda nije bio spreman za njihov sad već pomalo uobičajeni maratonski klasik, ali je i dalje igrao na razini koja bi bila dovoljno za valjda 99 posto tenisača.

“Postoje ti neki mečevi u kojima suparnik stalno odabire pravu stranu”, započeo je pomalo zagonetno nakon trijumfa u Dubaiju. “I onda se pitaš: ‘Kako je moguće da ni jedan jedini put ne odaberem dobru stranu?’ Sada na puno poena osjećam da mogu odabrati pravu stranu kako bih odigrao passing, mogu pogoditi retern na liniju i natjerati suparnika da igra. To je samopouzdanje. Poznajem taj osjećaj.”

On poznaje taj osjećaj, a mi poznajemo Medu koji poznaje taj osjećaj. Poznajemo hobotnicu koja vas dovodi do ludila, a u protekla tri tjedna posebno je impresivan bio na servisu i forhendu, odnosno onda kad je trebalo biti agresivan, što mu katkad zna predstavljati problem. U Đokovićevu odsustvu i uz upitno zdravstveno stanje Carlosa Alcaraza sada se može reći i da je prvi favorit u Indian Wellsu, iako treba imati na umu da mu ta spora podloga ne odgovara, kao i činjenicu da ondje nikad nije stigao ni do četvrtfinala.

To, međutim, sad i nije toliko bitno, kao praktički ni sve što sam dosad napisali — jer postoji jedan drugi razlog ili motiv zbog kojeg sam uopće odlučio pisati ovaj tekst.

Ono što njegovi kolege nisu

To je ono da, dok gledate ovakvog Medvjedeva, shvatite da čovjek zaslužuje respekt. Jest, da, možda i nije neka pamet, ali možete to osjetiti dok gledate kako je po tko zna koji put izbezumio Rubljova ili kako čak ni Đoković ne zna što mu je više činiti. Pritom je zanimljivo primijetiti da se igrači njegova tipa često ne cijene dovoljno; Medvjedev nije atraktivan igrač po nekakvim tobože uvaženim kriterijima i rulja obično takve etiketira kao dosadne pimplere koji valjda ne shvaćaju da se tenis ne bi trebao tako igrati. U njegovu slučaju, međutim, kao da nije tako; kao da ga čak i ta rulja uvažava.

Zlobnici bi mogli reći da je to valjda zato što ih ne ruši toliko često na tiketu, ali razlog je u suštini jednostavan; nekoga je on možda i osvojio zbog svog stila igre, pa i šarmirao svojom neposrednošću, ali stvar je u tome da je čovjek već četiri-pet godina konkurencija dostojna Đokovića i Nadala. Zapravo je ono što većina njegovih kolega nisu, pogotovo ako pričamo o tvrdoj podlozi.

I ne trebaju nam sada nikakve brojke. Uostalom, od onog trenutka kad je stupio na veliku scenu, nije pokazivao (pre)veliki respekt prema spomenutima. Nije se bojao kao većina njegovih kolega, iako neki od njih zapravo imaju i veći potencijal od njega samog. OK, ta je količina drskosti i samopouzdanja u međuvremenu oscilirala; Đoković ga je pokopao u finalu Australije, a Nadal ga je na istom mjestu godinu dana kasnije još više ubio u pojam. Međutim, baš onda kad se učinilo da klizi u ono što bi se za njega moglo smatrati sasvim prosječnim, Medvjedev je ustao i ponovno nas podsjetio na to koliko je zapravo paklen igrač. Igrač koji se, dok je u takvom ritmu, ima pravo nadati da može ostvariti svoja dva zapravo najvažnija cilja: osvojiti još jedan Grand Slam, ali i postati kompetitivniji na Roland Garrosu i Wimbledonu.

I hoće li na kraju u tome uspjeti, zapravo opet nije toliko bitno. Bitno je to što, ma što god on trabunjao na onoj lanjskoj presici, taj klinac u njemu, čini se, nije prestao sanjati.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.