I tako, sa zamahom i udarcem Lucasa Moure, sve je bilo gotovo. Noć. Čitavo doba. Sekunda. Kako je lopta ušla u gol Andrea Onane kao bijela kugla na zelenom snijegu Johan Cruijff Arene, tako su Ajaxovi igrači, jedan po jedan, kao glineni vojnici popadali na pod. Dok je Moura trčao u zagrljaj suigračima, fotoaparati su uhvatili neke od onih slika za koje znate da će postati povijesne, koje će u kadru zarobiti vrijeme i prostor, osjećaj koji je vladao zrakom: ekstaza i bol, trijumf i poraz.
Za gostujuću momčad, još jedna drama u posljednjim sekundama, još jedno bacanje novčića koje joj je donijelo sreću; za domaće, smrt sna, priča koja se u posljednjem činu pretvorila u tragediju.
Ali dok su heroji Amsterdama — neutješni Frenkie de Jong, oko čije se osi vrtila utakmica, hladnokrvni Matthijs De Ligt, čijim venama sigurno kola krv 32-godišnjeg veterana-stopera, a ne golobradog klinca, Lasse Schöne, romantik i melankolik s laserskom desnom nogom — na travnjaku mogli čuti kako im se srca slamaju, znali su, siguran sam, da nisu sami, da istu neutješnu tugu osjećaju ne samo tisuće na tribinama, nego i milijuni diljem Amsterdama, Nizozemske i, da, svijeta.
Nogomet se, u načelu, igra zbog trofeja, njega definiraju rezultati, ali jasno je da je rezultat često efemeran. I pobjeda i poraz spajaju ljude i stvaraju kolektivna sjećanja
Zajedno su slavili, prolazili kroz neočekivane trijumfe nad Real Madridom, nad Juventusom, a sada zajedno tuguju, jedni drugima u zagrljaju, ispražnjeni, umorni i, prije svega, neutješni. To je nogomet, više nego rezultat, više nego statistika, trofeji, nagrade i buka TV analiza — osjećaj da nikada nije riječ samo o tebi, nego nečemu što dijeliš s drugima.
“Nogomet nije samo igra 11 na 11, nije samo udaranje lopte: nogomet je odgovornost, identitet, nogomet su ljudi”, rekao je vratar Raya Vallecana Alberto nakon poraza od Levantea koji je gotovo sigurno osudio njegovu momčad na ispadanje iz Primere.
Postoji nešto inherentno snažno u porazu. Nakon što je Barcelona u utorak ispustila prednost od 3-0 protiv Liverpoola, u Španjolskoj je krenula hajka. Mediji su pisali o “kolapsu”, “povijesnoj katastrofi” i “sramoti”. Nakon što je pogodak Lucasa Moure u posljednjim sekundama utakmice izbacio Ajax, koji je u jednom trenutku imao tri pogotka prednosti, postavljaju se ista pitanja kako i zašto.
Kolektivna sjećanja
Međutim, ne mogu se oteti dojmu da smo nešto izgubili putem, da nogomet sve više reduciramo na njegov manifesni dio — 11 igrača u dvije momčadi koji napucavaju loptu — i ignoriramo ono o čemu je Alberto pričao.
Nekada smo se divili gubitnicima.
Austrijski Wunderteam igrao je najdominantniji nogomet u 1930-ima, prije nego što ga je nasilno ugasila sjena fašizma. Dvadesetak godina kasnije, mađarski Aranycsapat harao je Europom kao njegovi ratoroborni preci u kasnoj Antici, ali je izgubio finale Svjetskog prvenstva 1954. U 1970-ima su Rinus Michels i Johan Cruijff, ponajveći modernisti nogometa, upisali Ajax i Oranje u povijesni kanon i gurnuli sport u njegov sljedeći dijalektički val, ali Nizozemci su izgubili dva uzastopna svjetska finala. Gotovo pola stoljeća kasnije, taj isti Ajax je zapalio maštu Europe, ali je ponovo izgubio.
Ajax će u rezultatskim tablicama zauzeti isto mjesto kao i prošlogodišnja Roma, Manchester City iz 2016. ili Schalke iz 2011. — kao polufinalist Lige prvaka. Međutim, je li bilo koja od navedenih momčadi toliko zaokupirala nogometnu javnost, osvojila toliko neutralnih navijača kao ovaj Ajax? Nogomet se, u načelu, igra zbog trofeja, njega definiraju rezultati, ali jasno je da je rezultat često efemeran. I pobjeda i poraz spajaju ljude i stvaraju kolektivna sjećanja, ali nakon pobjede slijedi strah od neuspjeha, od spoticanja i pada s olimpijskih visina koje su netom osvojene. Nakon poraza, pogotovo nakon ovakvog, herojskog, tragičnog, melodramatičnog, slijedi nada, a ostaju uspomene.
Uostalom, sjećamo li se — kolektivno, kao kultura ili individualno, kao entuzijasti — više poražene Mađarske ili svjetskog prvaka Zapadne Njemačke 1954.? Cruijffove Nizozemske ili, ponovo, Zapadne Njemačke iz 1974.?
Kanadski filozof i spisatelj R. Scott Bakker u svom romanu The Great Ordeal pred svoje likove, bili oni protagonisti ili antagonisti, sveci ili hulje, stavlja izazov za izazovom, kušnju za kušnjom i promatra ih kako iz stranice u stranicu postaju sve obilježeniji traumama i nesrećom. Međutim, za razliku od mnogih drugih, Bakker to ne čini kako bi šokirao čitatelja, niti kako bi književnim postupcima ponizio svoje likove. Upravo suprotno, u trenucima slabosti, sumnje i poraza, smatra Bakker, rađa se najveća snaga.
“Predaja. Poraz. Gubitak je prednost. Sljepoća je otkrivenje, sumnja je najveća mudrost, a postoji snaga u porazu”, piše Bakker.
Nogomet pripada svima
Ajaxovi nogometaši vjerojatno će biti pošteđeni tretmana kojega su sportski mediji u svom nezasitnom lovu na klikove i pozornost priredili njihovim kolegama iz Barcelone. Ajax je osvojio srca čak i najvećih nogometnih cinika svojom pričom u Ligi prvaka i teško je zamisliti kako će De Ligt ili De Jong biti predmet rugla raznih grafika ili montiranih slika. Ali Ajax će svejedno biti stavljen pod upitnik, njegovo mjesto u povijesti rezervirano među gubitnike.
Međutim, kada su Kopljanici popadali po travnjaku na kojem žive, igraju i dišu, neutješni u porazu, mogli su u tišini Johan Cruijff Arene spoznati jednu stvar koja će im dati utjehu — njihov san je umro, ali nisu poraženi sami.
Jer, nogomet nije samo igra 11 na 11. Nogomet pripada svima, a ova mlada Ajaxova momčad nas je, bar na trenutak, podsjetila da je to istina čak i u eri podivljale korupcije, komercijalizacije, milijunskih TV prava i agentskih bonusa.
Ovaj slavni poraz nitko im ne može oduzeti.
