Nema valjda baš zato što je lujka, ili običan kvartovski mangup. Dobro, nije sad da je na Celtic došao biciklom, zapravo je samo na treninge znao dolaziti tako, ali događalo se i da poslije tekme kući ide tramvajem. “Uđem tam na Kvatriću, skuže me, i onda ono, tramvaj leti do Sopota”, priča uživljeno. “I valjda te i zato rulja voli. Zato kaj si jedan od njih.”

S Marom pričam na terasi slastičarnice u Metalčevoj ulici; sjedimo i grijemo se na suncu, pa iako sumnjam na to da bi ovdje mogao biti stalna mušterija, pa i da je maznuo koji kolač prije nego što sam došao, izgleda poprilično dobro, valjda zato što i često igra tenis. Inače i stilom koji čovjeka poprilično troši, onim Davida Ferrera. Već na samom početku razgovora koji će potrajati 61 minutu sam od sebe počinje pričati o Partizanu i Celticu; odaje dojam kao da misli da se to očekuje od njega, ali otkriva i koliko su mu te utakmice značile.

“Bio sam ufuran, ono, kao da sam neka faca i to”

“Mislim da se to više neće ponoviti”, kaže u jednom trenu, pa se i sam bojim da tu ima puno istine. Ne zadržavamo se puno na tome, a ne pričamo ni o onom promašaju u finalu FA Cupa, pa ni o epizodi u Noćnoj mori, iako je ona možda i najbolje utjelovila tog kvartovskog mangupa. “Tu sam bio još napaljeniji, još nabrijaniji”, kaže još dok priča o Celticu, misleći kako je, nakon loma noge koji mu je na Kantridi 10 mjeseci ranije priuštio Saša Paska, htio pobiti one glupave spekulacije da više nije isti igrač.

Dobro, dakle – Partizan, Celtic, pa i onaj moj ZTE; otkud taj pomalo i krvoločni fajter u njemu, onaj koji jede malu djecu za doručak?

U Stanićevim kopačkama

“K’o klinac sam odgajan tak da ne igram samo da igram, nego da pobjeđujem”, kaže on, pa spominje djeda s mamine strane s kojim je kartao, igrao jamb i šah — Mara je danas poprilično neugodan rekreativni šahist — a onda i stolni tenis. “A deda nije puštao, neg je igrao ful… Tak da sam znao i plakat kad bi gubio i od malena sam bio, kak bi se reklo, gladan krvi. Dobro, kasnije si igrao kolektivni sport pa se ne pita samo tebe, ali uvijek sam razmišljao da ja to moram riješit. Moram zabiti gol, namjestit, iznudit penal… Moram nešto napravit.”

Sve je to Mara kao fizički dominantna špica radio još u Lokomotivi, do starijih pionira, kad ga je Miro Cvenk vrbovao i doveo u Dinamo gdje će zaigrati u generaciji s Darijom Šimićem, Stjepanom Tomasom, Domagojem Kosićem, pa i Marijom Švigirom, budućim legendarnim malonogometnim vratarom, a onda s njima osvojiti i prvenstvo Jugoslavije; za prvu momčad debitirao je 1993., kao 18-godišnjak, u finalu Kupa protiv Hajduka na punom Maksimiru, kad ga je u vatru bacio Ćiro Blažević.

“Kad me na poluvremenu pitao jel’ mogu, umro sam od straha”, veli iskreno, pa okreće na zajebanciju. “Znam samo da sam od straha obukao krive kopačke”, priča kako je cijelo poluvrijeme odigrao u kopačkama Marija Stanića koji je, pitajboga zašto, na njima imao otisnute iste inicijale kao i Mara, a koje mu je dao oružar Nikola Marković. “Rekoh, jel’ moguće da sam u ovome igrao, bile su valjda tri broja veće… Iste one Lotto kopačke, sa zelenim znakom”, smije se. “Nevjerojatno je kakav je to adrenalin bio, šta ti poslije postane smiješno, navikneš se.”

Mara je inače tu tekmu odigrao na desnom beku, na koji ga je Ćiro znao stavljati i u reprezentaciji, pa kratko pričamo o toj njegovoj svojevrsnoj potrazi za najboljom ulogom na terenu, ali i o činjenici da je sa svojim igračkim karakteristikama mogao igrati valjda svaku.

“Čak i da sam se odlučio za obrambenog, mislim da ne bih bio loš”, kaže pa ipak dodaje da mu je pozicija veznog koji ulazi iz drugog plana najviše pasala. “Ali sad kad razmišljam, to je interesantno”, samo odjednom skreće s teme. “Meni je Mlinka bio idol i on mi je govorio, to je bilo prvo pravilo: ‘Gledaj, ti na treningu ne smiješ igrat alibi i ne smiješ griješit’”, priča s nepogrešivim sjećanjem. “To je bilo nedopustivo. Nisi smio vezat pogreške, pa čak je i taj zadnji pas morao bit točan”, objašnjava i dodaje da ga je poprijeko gledao već na prvom treningu jer je odigrao 20 krivih lopti. “Ali to me pratilo cijeli život. Znao sam to i poslije kad sam igrao s Bobanom i Prosinečkim. Znao sam da moraš biti 100 posto koncentriran, cijeli trening.”

“Mara tak i tak igra po svom”

Tek nešto češće Mara je počeo igrati zapravo kod Cice Kranjčara, i to zato što su se poozljeđivali svi napadači.

“S tim da ono, suigrači su me gledali onak malo sumnjičavo”, veli da baš i nisu imali povjerenja. Svejedno, zabio je i protiv Rijeke, a onda i protiv Osijeka, ali tek je iduće sezone, 1996./1997., kod Otta Barića procvijetao, ponajprije zato što mu je namijenio ulogu ‘lutalice’, kad je počeo igrati luđački nogomet, kako kaže.

“Bila je neka važna utakmica”, uživa u prepričavanju anegdota. “I napiše on golmana i devet igrača na ploču. Strelice one sve složene, ko di ide, defenzivne zadaće i to… I sad ono, dečki se počnu smijat, a Ottek je i dalje kul, drži sastanak i priča… I onda u jednom trenutku stane i veli: ‘Kaj je, kaj se smijete, kaj vam je smešno’”, odlično Marić oponaša Barićev piskutavi glas. “I veli neko — pa fali vam jedan igrač… A veli Ottek: ‘Ma Mara igra, al nisam ga uopće stavljal, on tak i tak igra po svom, di on misli da treba bit…’”

Mnogi će danas reći da je ta sloboda, zapravo ona izvan terena, Maru koštala veće karijere, a toj temi pristupamo pomalo oprezno, vjerojatno i nepotrebno. Pričam mu kako se Edo Mujčin, za razliku od njih mlađih koji su se smucali po Bestu i Saloonu, iskusno skrivao po rupetinama, a onda i manje eksponirao, pogotovo nakon poraza. Koliko je Mari smetalo što je to izlazilo van?

“Ma nije”, odmah kaže i malo razvlači. “Ma neee… Ti si u drugoj briji… Mene je to liječilo, ja izađem van, izbacim sve iz sebe, uživam u životu i drugi dan sam ko nov. Jednostavno si lud i nabrijan. Naravno, da sam se ranije oženio, bilo bi drugačije. Više bi se odmarao, možda bi bolje igrao, ali opet, to ne možeš znat… Ovak sam bio nepredvidiv i lud i vjerojatno je i to imalo neke svoje prednosti.”

Dobro, ali dokad je bio nepredvidiv i lud?

“Dok nisam otišao van, tad je bilo gotovo. Nisi više imao ni društvo, a i profesionalizam je bio veći. Je, da, i Englezi su izlazili, ali to je bilo drugačije… Oni odu poslije tekme, popiju 500 litara pive, maskriraju se i niš — doma, drugi dan tekma i to”, kaže kao da to i nije bio njegov đir. Svejedno, inzistiram i dalje; jednom prilikom, ne spominjući da je to bilo u Noćnoj mori, Mara je rekao da mu je nogometa preko glave — koliko je bilo istine u tome?

“Pa nije” opet polako razvlači i slaže misli. “Nije mi bilo dosta nogometa, nego jednostavno… Došao sam u Englesku gdje sam morao malo više radit, morao sam bit i strpljiviji. Ja sam htio odmah igrat, a nisam ni fizički bio na jednom nivou na kojem sam trebao bit. Nije se ni igralo kao u Dinamu da lopta ide, nego se igralo više po zraku. I onda sam bio nervozan, pa sam bio ljut, pa nesretan… Tako da, mislim da sam tu pogriješio što nisam bio malo strpljiviji”, kaže možda i prvi put uz trunku žaljenja.

Tipični Balkanac

Newcastle ga je inače platio tada basnoslovnih 10 milijuna maraka, Mara je morao i podići glas na Zlatka Canjugu — da je već doživio jednu tešku ozljedu i da mu se takva prilika možda više neće ukazati — a Canjuga je onda odobrenje morao tražiti i od “Izvršnog odbora”, zapravo od predsjednika države.

“Ja sam mislio da me netko zajebava”, priča sad kako ga je, dok su bili na pripremama u La Mangi, nazvao Newcastleov menadžer Ruud Gullit, kojeg je obožavao iz igračkih dana u Milanu. “Jer ja sam znao nekad tak zvat, predstavljat se kao novinar… I sad ono — da, ziher, Ruud Gullit, baš mene…”, priča zapravo sličnu priču kao i Mihael Mikić, koji Ajaxovu ponudu nije smatrao realnom. “Bio sam s Robijem u sobi i on mi je rekao da krenem odmah pješke za Newcastle.”

Godinu dana kasnije Mara je opet bio u La Mangi, sada malo manje sretan; u Newcastleovu dresu i pod paskom novog trenera, legendarnog Bobbyja Robsona koji je hrvatskim novinarima održao monolog od 10 minuta čiji je zaključak bio sljedeći: “Tell your president he can buy him back. I’m more than willing to sell him.”

Gdje je zapelo s Robsonom?

“On je bio jako dobar trener”, počinje, pa dodaje da su u ono doba strani treneri bili puno bolji psiholozi, odnosno imali su taj danas neprijeporno bitan individualni pristup igraču. “Ali je doveo neke svoje igrače i imao je svoju viziju. Ali ono, ja sam bio ljut pa sam se počeo ponašat kao tipični Balkanac — ne da mi se trenirat, ne da mi se ovo, ne da mi se ono… Onda se kreneš inatit, pa se on zainati, namjerno te ne skida”, zaključuje. Na kraju je imao sastanak s Robsonom na kojem je rekao da ne želi trunuti na klupi pa ni minirati ga, nakon čega su zapravo ostali u dobrim odnosima.

“Ne, pa ja sam morao igrati, ono… Milano”, kaže mi na samom kraju intervjua, ali nimalo prepotentno, već još jednom iskazujući žal što nije bio strpljiviji. “Gle, možda ne Real, ali morao sam igrati u velikom klubu, po svim parametrima”. Novu priliku dobio je u Portu, što mu je sredio baš Robson, pa i što uopće nije bilo loše, ali je odmah po dolasku, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, protiv Anderlechta, potrgao prednje križne…

Za naš Dinamo

“Bio sam ufuran, ono, kao da sam neka faca i to”, kazat će mi nešto još nešto ranije, misleći ponajprije na onaj svoj drski stav na terenu, a čega je zaštitni znak bila i podignuta kragna, zapravo po uzoru na Kinga Erica. “Bio si toliko moćan da si mogao bit prepotentan na terenu”. Sada je, međutim, došla i ta druga ozbiljna ozljeda i Mara više nije bio tako mladenački poletan i moćan. Kasnije, kad se treći put okušao vani, u Panathinaikosu, puknuli su prednji križni i na drugom koljenu, zbog čega je u konačnici i prekinuo karijeru tako rano, sa svega 31 godinom.

“Trebalo je duplo više radit”, nastavlja objašnjavati razloge prekida. “E sad, jesam ja bio lijenčina il nisam, ne znam. Znam da su ta koljena oticala, pogotovo ako se igralo u ritmu srijeda-subota i više nisam mogao davati ono na što su ljudi navikli. Znao sam odigrat dobru utakmicu, a svi dođu i vele kak’ si to odigro. A znam po sebi da sam odigrao dobro… Al jebiga, nisi zabio dva komada, nisi preletio trojicu i onda to ne valja”, priča inače bez trunke gorčine.

Mara ostavlja dojam poprilično iskrenog tipa bez fige u džepu. U prošlosti je bio, kako sam kaže, i buntovnik.

“Ma rekoh — gle, jebote, tak osjećam, tak ću reć”, prisjeća se kako je izjavio da bi se Croatia trebala zvati Dinamo, što je završilo na naslovnici jednog magazina, a što je onda Canjuga trebao pravdati Franji Tuđmanu. Sad već pri kraju razgovora ispipavam tu iskrenost i buntovništvo, pa, ako hoćete, i dosljednost: podržava li i dalje ideje na kojima je počivala inicijativa Za naš Dinamo?

“Naravno”, kaže istog trena. “Mi smo rekli što smo osjećali i mislili, a to je da, ako je klub udruga građana, onda bi svaki član trebao imati pravo glasa”, priča, pa dodaje kako se u to doba razočarao u neke ljude, ponajprije one koji su ga ispitivali što mu sve to treba. “Osjetiš da je to bila etički ispravna odluka”, kaže nešto što ni u budućnosti ne bi smio zaboraviti.

Pričamo, inače, u ponedjeljak ujutro, još ni ne znamo za onu presudu Vrhovnog suda, kad ga pitam — da se kojim slučajem sutra raspišu izbori u Dinamu, bi li se kandidirao?

“Pa ne znam”, pomalo je zateknut pitanjem. “Možda da se složi neka ekipa stručnih ljudi, iako nemam baš puno iskustva”, pokušava biti realan. “Imam ljubav prema Dinamu, ali ne možeš ti iz ljubavi vodit klub, to je ozbiljna stvar.”