Putovanja na utakmice spadaju među najbolje doživljaje koje ljubitelji nogometa mogu doživjeti, ali ako vam plan puta podrazumijeva i trenutačni povratak kući nakon završetka, onda stvari pomalo dolaze i na naplatu. Noćna autocesta naizgled nema kraja, a natpisi i table služe tome da vam zavaraju mozak kako je odredište, tuš i krevet, odmah tu iza ugla. Na tom putu rezultat čini veliku razliku — ukoliko ste na utakmici bili u konkretnoj ‘poziciji’ — a za brojne hajdukovce, koji su u nedjelju nakon derbija gazili kilometre kroz snježnu Liku, konačni ishod dao bi im snage sve i da im je konačno odredište dvostruko udaljenije.
Negdje na putu južno, baš kroz Liku, počele su pristizati i snimke dočeka Hajdukovih igrača na splitskom aerodromu. Teško je reći koliko se navijača organiziralo u tako kratkom roku, je li riječ o njih par stotina ili možda i tisuću-dvije, ali poprilično sam siguran kako postoje klubovi čije proslave naslova prvaka nisu tako živopisne. Po tko zna koji put se pokazalo koliko Splićanima i hajdukovcima općenito malo treba za ponovno upaliti tu šibicu euforije, ma koliko ih i sam Valdas Dambrauskas podno južne maksimirske tribine nakon utakmice pokušao smiriti gestikuliranjem, ponavljajući stalno i potpuno ispravno da Hajduk ima još jako puno posla pred sobom.
Euforija je po definiciji izljev ekstremne, nekontrolirane sreće i emocija; najbliže što načelno običan, zdrav čovjek može doći osjećaju manije u ‘normalnim’ okolnostima. U ovom je konkretnom slučaju euforija dodatno ojačana činjenicom da je njen katalizator za hajdukovce stigao slavljem protiv omraženog rivala, što onda u cijelu priču unosi i dodatni emotivni ulog.
Derbiji su, isto tako, po definiciji bućkuriš ljubavi i mržnje, radosti zbog eventualnog dobrog rezultata vaše momčadi i zluradosti zbog loše forme mrskog protivnika. Taj se bućkuriš često ispoljava eksplozijom kreativnog i duhovitog podjebavanja i prepucavanja, ali nerijetko se svede i na ono što bi prosječnom čovjeku objektivno bilo pretjerano.
Hajduku neće kruna pasti s glave ako se ispriča zbog svojih igrača bez pokušaja relativiziranja i dociranja, a pogotovo ona neće pasti s glave Livaji
Marko Livaja je, više puta smo to već zapečatili, u ovako kratkom roku postigao nešto naizgled teško ostvarivo: postao je narodni heroj i nešto najbliže istinskom statusu prave klupske legende čemu je u ovoj suvremenoj Hajdukovoj povijesti neki igrač prišao. Došao je na vrhuncu s jasnom namjerom da s Hajdukom postigne nešto veliko, i iz utakmice u utakmicu demonstrira tu želju tako što paralelno potpaljuje tu ionako prelako zapaljivu šibicu euforije.
Istovremeno je to tip kojeg možete pronaći kako karta u kvartovskom kafiću ili kako hakla na betonskom igralištu na kojem je odnedavno i mural s njegovim licem. Na tim zidovima i tim muralima je ovjekovječena i definicija ljubavi, ali i rivalstva, samim tim i mržnje.
Jezik i rituali
Time se donekle može objasniti ona scena u kojoj Livaju, baš poput nekog polubožanskog lika iz drevne mitologije, euforična gomila na dočeku gura na krov automobila, na kojem se on prvo ispruži onako imperatorski, a onda se pridruži skandiranju o mržnji spram “srpskog imena” Dinamo.
I u sekundi je ta tema postala udarnija i od samog derbija; onog trenutka kada je novopečena klupska ikona i božanstvo tobože iznad svog vlastitog trijumfa stavila šovinizam, stvar je odjednom postala mračna, a njegov status okrhnut.
Livaja je, to smo isto tako višestruko zapečatili, tip koji je čitavu svoju karijeru do trenutka kada je po službenoj dužnosti kročio u Split gradio na impulzivnim, nerijetko i nezrelim potezima. Oni su ga vrlo vjerojatno koštali i lukrativnije inozemne karijere, ali sve to donekle pridonosi dojmu da je ova njegova splitska priča gotovo fatalistička, ona u kojoj je ta njegova ludost konačno kanalizirana na pravi način u njegovom gradu, gradu ‘ludih’. U prošlosti je zbog isto tako provokativnog karaktera ljubio Dinamov grb pred web kamerom, a sada je potpao pod val euforije i zluradosti koja dolazi kao njen derivat.
Ova novostečena uloga božanstva, međutim, donosi i odgovornost o kojoj mora voditi računa, i zbog čega je sasvim jednostavno i normalno da snosi osnovne posljedice zbog dopuštanja samom sebi da ga masa vodi.
Stvar je u svojoj suštini, dakle, vrlo jednostavna, baš kao što je bila jednostavna i kada je svojedobno Stanko Jurić u euforiji skočio na ogradu poljudske sjeverne tribine kako bi s navijačima poveo pjesmu koja poziva i na fizički obračun. Jurić je tada kažnjen s 5.000 kuna kazne koju su navijači platili u njegovo ime; poruka o granici koju profesionalni igrači ipak ne bi smjeli prijeći — a poziv na fizičko nasilje to svakako jest — jasno je odaslana, a razrađivati sociološke disertacije preko samog Jurića, Livaje, svojedobno gologuzog Dine Drpića ili fat-shamera Vedrana Ćorluke bilo bi pogrešno, jer samo neke ozbiljnije probleme svodi na vrtićko, klubaško prepucavanje oko toga tko je napravio gluplju stvar.
Pogrešno je stoga i što je Hajduk izbacio onakvo priopćenje, u kojem se prvo ispričava javnosti zbog ponašanja njegovih igrača nakon nedjeljnog derbija, a onda u nastavku tek kratko otvori polemiku gotovo akademskom konstrukcijom o tome što se dogodi “kada jezik i rituali supkulture dospiju u mainstream medije”, zbog čega “onda dobiju drukčije značenje i nastupa zgražanje”.
Naravno da mainstream nema razumijevanja prema jezicima i ritualima supkulture, ali baš kao što predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora Benjamin Perasović, inače uvaženi sociolog i akademski profesor, ne bi studentima na predavanju tu kompleksnu društvenu dinamiku sveo na jednu rečenicu, tako ni u ovom slučaju taj zaključak nema zapravo nikakvu jasnu poantu i nije pomogao razjasniti ništa o tom fenomenu, naprosto jer se on ne objašnjava kroz ovaj slučaj. On tek ostavlja dojam kako se Hajduk zapravo ne treba opravdavati što je ta granica prijeđena.
Tabui i granice
Livaja je splitski mangup koji igra na tim igralištima i karta s društvom, ali je i ikona klincima koji se hitaju s njim naslikavati i upijaju svaki njegov potez. Ti klinci su dijelili snimku njegova slavlja u kojem, eto, lajtmotiv nije ispalo uzdizanje Hajdukova trijumfa, već mržnja prema Dinamu, i to posebno kanalizirana.
I neće im ni Livaja ni Hajduk, pogotovo na ovaj način, objasniti što je s tim sloganom krivo i zbog čega “jezik i ritual supkulture” — a pogotovo ovaj njegov toksični element — ne bi trebali biti pušteni u mainstream preko igrača i klubova, samo da bi ga eto, oni kasnije u svom opravdanju krenuli plošno objašnjavati. Livaja i Hajduk nisu tu ni da objašnjavaju izvorište tog slogana, koji u svojoj osnovi čak nije direktno usmjeren prema Srbima; slogan je zapravo, ironično, plod ideje otpora spram tuđmanovskom projektu panhrvatskog kluba vođenog kroz privilegiranje Dinama, odnosno Croatije, tijekom 1990-ih. A prefiks “srpski”, taj lijeni i bizarni ‘sinonim’ za “komunistički”, upravo je po mjeri prvog hrvatskog predsjednika te njegova ‘pranja’ svog položaja i nasljeđa u očima naroda.
Ne moramo, međutim, očekivati da će Livaja ili Hajduk krenuti to objašnjavati ljudima; eventualno bi na svom osobnom primjeru Danijel Subašić — čiji je punac svojedobno napismeno prijetio smrću vlastitoj kćeri, današnjoj Danijelovoj supruzi, ako se uda za Srbina — mogao posvjedočiti da su ta problematika i položaj ipak dosta teži i kompliciraniji od rivalskog prepucavanja dvaju navijačkih tabora. Ali ni on to zasigurno ne bi mogao adekvatno pojasniti u jednoj rečenici, već bi mogao tek insistirati na tome da se Hajduk i Livaja naprosto u ovakvim slučajevima ispričaju i krenu dalje, bez dodavanja materijala histeriji koju klub proziva. To što je on navodno također sudjelovao u tom skandiranju samo govori koliko je slojevit taj tabu, što se u neku ruku vidi i na primjeru Komnena Andrića.
S druge strane, Hajduk opet nije reagirao na ono što objektivno može i mora bolje i konkretnije ciljati. I ja sam u nedjelju, zajedno s praktički 1.000 ostalih posjetitelja, po tko zna koji put gotovo sat vremena bio zdrobljen pred ulazom na tribinu maksimirskog stadiona, iako sam pred ulaz stigao 45 minuta ranije. Policija je pritom, tobože u najboljoj namjeri, samo otežavala situaciju, tako što je u jednom trenutku podijelila jednu natiskanu gomilu u dvije manje i još zbijenije — sasvim logično u pandemijskim uvjetima, zar ne?
Nakon tog mučnog čekanja jedan je službenik, očito nadređeni, izdao naredbu kojom se u jednom trenutku taj čep razbio, te sam u roku od minutu-dvije konačno ušao na tribinu; nažalost, bilo je to sredinom prvog poluvremena. Utoliko je i smješnije to što je službeni Dinamo svoje organizacijske propuste prebacio na Torcidu (!) i Hajduk, tvrdeći kako Hajdukovi navijači “više neće moći unijeti niti jedan svoj transparent i poruku”, dok je na drugoj strani uredno visio transparent na kojem se slavio ‘trijumf’ Dinamove strane protiv Torcidinih pripadnika u nedavnom navijačkom okršaju. Verbalnog prepucavanja, jasno, također nije nedostajalo.
To sve također spada u spomenuti bućkuriš emocija na derbiju; one se gotovo sigurno neće svidjeti svima i puno njenih elemenata jest jako toksično. Ali sve to čini nogometnu kulturu, s tim da je onda jako bitno s institucionalne razine odvojiti uloge i biti svjestan da neke granice između tribine i terena, pogotovo kod ovakvih stvari, moraju postojati.
Hajduku neće kruna pasti s glave ako se ispriča zbog svojih igrača bez pokušaja relativiziranja i dociranja, a pogotovo ona neće pasti s glave Livaji. On će, siguran sam, vrlo brzo ponovno stajati kao imperator pred svojom gomilom, samo što sljedeći put pjesmom treba poručiti kako je, zaista, iznad svega prizemnog.
