Ah, gostovanja. Vrhunac svake zdrave nogometne kulture kod nas na periferiji redovitoo je viđen kao maturalac za vragolaste klince, opčinjene spavanjem po podovima kupea u vlakovima, stopiranjem po naplatnim kućicama i rekreativnim sitnim krađama po benzinskim postajama na putu. Izgleda da su ipak i po tom pitanu napravljeni veliki pomaci ili je val zaluđenosti praćenja nogometnih klubova izvan matičnog stadiona postao i kod nas transgeneracijski fenomen.
Tako su jučer kamere ponovno pohitale popratiti duge redove pred Poljudom, ali ovaj put za vikend-gostovanje na Maksimiru, na najvećem hrvatskom derbiju. Po kiši i zimi stotine su ljudi od praskozorja stajale pred poljudskim Odjelom za članstvo u nadi da će se domoći karte za južnu tribinu Dinamova trošnog stadiona. Koliko su se stvari u praksi zapravo promijenile pokazuju i fotogalerije tog reda; ‘demografija oduševljenja’ više nalikuje pozama sretnika i sretnica koji su se domogli karata za nekakav pop koncert nego za derbi na koji se obitelji, prema nekima, panično boje otići.
“Ide nas osam”, kazala je oduševljeno jedna navijačica u redu. “Mama, taka, sveki (svekrva, op.a.), prijateljica i troje dice”. Hajduk, dakle, uistinu iz sezone u sezonu brzinom svjetlosti pomiče sve granice navijačke kulture, domaće i gostujuće, približavajući se u svim aspektima onim najvećim europskim klubovima s predznakom ‘navijačkih’. Brojke se ruše od gostovanja do gostovanja; rekord stadiona u Puli, 5.000 ljudi u Kranjčevićevoj, 8.000 u Varaždinu… Zajebancija kaže da se ove predizborne tričarije oko gradnje novih stadiona isključivo vežu kako bi hajdukovci mogli dobiti veće kapacitete na gostovanjima, u skladu s potražnjom ultrasa, ali i svekrvi i ostatka obitelji s djecom.
Upravo taj dio nekima i nije najbolje sjeo.
Svi bi se trebali složiti da nije baš fer grabiti ulaznice u slobodnoj prodaji ako vam to nije padalo na pamet dok Hajduk i nije baš bio hit
Poput hipstera, razočaranih kad masa otkrije njihov omiljeni bend i dovede ih u rizik ostajanja bez ulaznica za njihov koncert, masa prekaljenih hodočasnika na gostovanja — onih koje su obično ovakvi ‘civili’ u recentnoj prošlosti posprdno etiketirali baš zbog tog hobija — sada glasno negoduje. Komentari na video oduševljene gospođe su i humoristično cinični: jedan mladić tako podrugljivo priča kako, umjesto da prodaju karte mladima “da se drogiraju i međusobno podruže”, Hajduk sada rasprodaje ulaznice za gostovanja “nekim babama i svekrvama”. Drugi, pak, kaže kako “kada vidi ove svekrve i jetrve, poželi postati interventni policajac”, aludirajući na represiju koju navijači prolaze, a na koju ovi novopečeni putnici vjerojatno i ne računaju.
Šalu na stranu, činjenica jest da hrvatska infrastruktura naprosto nije spremna na ovo prelijevanje poljudskih hordi na sve ostale stadione i da je neminovno da zbog ograničenih kapaciteta uistinu mnogi redoviti navijači ostaju bez ulaznica za donedavno tek razmjerno ugodno popunjene ‘kaveze’. Problem je to koji je bio vezan i za Hajdukovo domaće dvorište, s rezultatskim usponom koji je doveo i do eksplozije domaće gledanosti; Hajduk je u dvije godine došao do potrebe za pronalaženjem metode reguliranja vlastite posjećenosti, od davanja prednosti prvokupa ulaznica članovima, pa sve do bitke za (sada ograničena) pretplatnička mjesta.
Pozitivni i negativni primjeri
Ova druga praksa, uključujući i mehanizam kojim Hajdukovi pretplatnici u slučaju nemogućnosti dolaska na pojedinu domaću utakmicu mogu online alatom prepustiti svoje mjesto u sustav opće prodaje, djelovala je nestvarno čak i Hajdukovim čelnicima, i to još na početku ove sezone. Ipak, čak je i osnovna analiza primjera stranih klubova s masovnom domaćom posjećenošću prikazala koliko je taj model ostvariv i lako primjenjiv.
Jasno, u kulturi koja generalno nimalo nije upoznata s takvim primjerima, ideja ograničavanja kupovine karata vlastitim navijačima izazvala je određeni otpor. Pokazalo se, međutim, veoma brzo da je taj otpor uglavnom dolazio baš od onih koji su donedavno nadmeno odbacivali ideju odlaska na stadion pod egidom loših rezultata, vremenske prognoze ili neke treće jeftine izlike, a koji bi baš sad uskočili na vlak velikog hypea. Pritom nije stvar u segregaciji, već u zdravom nagrađivanju onih najvjernijih, bez da se pritom ograničava mogućnost stasanja nekim budućim generacijama koje će jednog dana ove prve zamijeniti na tribini.
Sada se, koliko god suludo zvučalo, počelo nametati pitanje treba li klub poput Hajduka bolje regulirati i svoju navijačku populaciju na gostovanjima?
Za početak, određeni vid regulacije već neko vrijeme postoji. Sistem prodaje ide tako da klub-domaćin kao organizator ima obvezu odvajanja minimalno pet posto kapaciteta za gostujuće navijače. U Hrvatskoj su te regulative obično primarno usmjerene na pronalaženju načina kako zaustaviti invazije tuđih (čitaj: Hajdukovih, a ponekad i Dinamovih) navijača prije nego što se fokusiraju makar na profit od takvog interesa.
Postoje i veoma pozitivni primjeri, poput Istre i Varaždina koji puste ulaznice u online prodaju, s naglaskom da se ipak poštuje zdravo sportsko rivalstvo i da gosti ne uzimaju karte za dio na kojem su tradicionalno smješteni domaći navijači. Drugi, poput Lokomotive, idu u drugu krajnost, pa osim tog minimalnog gostujućeg kontingenta koji šalju klubovima prisiljavaju navijače da. fizički čekaju u redovima pred blagajnama. U Zagrebu je to uoči proteklog vikenda rezultiralo i ozbiljnim ugrožavanjem javnog reda i mira.
Hrvatski nogometni savez ograđuje se od cijele priče. Ondje tvrde da ne namjeravaju nametati pojedinačnim klubovima na koji će način prodavati i distribuirati ulaznice za svoje utakmice. S jedne strane je to rezultat generalno slabog interesa za utakmice mimo Hajdukovih (i Dinamovih), dok je s druge to i dalje rana koja ne zarasta već, evo, 10 godina. Tada je HNS, naime, ujedinio čak i BBB i Torcidu u borbi protiv tzv. ‘vaučerizacije’, što je uistinu i bila metoda kojom bi Savez i pojedinačni klubovi imali mogućnost u potpunosti regulirati i popise ljudi koji dolaze na gostovanja, i to mimo policijskih — odnosno, zakonskih — odredbi i potencijalnih zabrana. Bio je to pokušaj institucionaliziranja Mamićevih ‘crnih lista’, koji je srećom propao.
Ipak, neki ostaci tih kvarnih ‘reformi’ su ostali, poput personalizacije ulaznica za gostovanja. Danas je standard da pri kupnji karata za gostujuće sektore morate priložiti valjane osobne dokumente kako biste vezali ulaznicu na svoje ime i tako spriječili potencijalne osuđene izgrednike da prisustvuju utakmici.
Nije poanta u ‘500 pravih’
Očekivati nekakvu zdravu, unisonu regulaciju prodaje ulaznica u našem je društvu praktički nemoguće — iako evo, Dinamo poprilično pošteno rivalima distribuira praktički čitav dostupni kapacitet južne tribine, i to za cijenu od pet eura. To se, doduše, može pripisati i činjenici da je klub među rijetkima koji imaju odvojenu gostujuću tribinu, ali takvu ima i Gorica, koja svejedno uredno jedan dio gostujućeg dijela stadiona radije ostavi praznim nego da ga pusti gostima u prodaju.
Rukovanje personalizacijom s druge strane može koristiti navijačkim klubovima poput Hajduka, u kojima nema bojazni od zloupotrebe osobnih podataka. Kako bi se izbjegle potencijalne tenzije između ovih koji sad uskaču u vagone popularnosti gostovanja i onih koji su godinama redoviti — a pritom nisu članovi ultras grupe, onih najvjernijih koji organiziraju navijanje i koji kao takvi imaju pravo rezervacije dijela gostujućih ulaznica — ta se personalizacija može ponovno iskoristiti za primjenu nekih prokušanih metoda iz inozemstva.
U Njemačkoj, kolijevci navijačke kulture čije rekorde članstva Hajduk sada dostiže, već je 10 godina masovno standardiziran koncept Auswärtsdauerkarte, što je vid ‘pretplatničkog prava’ za gostovanja vašeg kluba. ADK omogućava da sami klubovi utvrde tko, izvan kruga ultras grupe, kao obični navijač kontinuirano prati momčad i na putovanjima, kako bi tome omogućili prednost kupnje pri masovnim gostovanjima.
Pošto ondje časnici za navijače nisu samo formalnost već imaju bitnu funkciju u klubovima, oni su taj most i, zajedno s aktivnim navijačima, utvrđuju tko stječe uvjete za dobivanje takvih privilegija. I baš jednako kao po pitanju ovih ustupanja pretplatničkih mjesta na domaćim utakmicama, u Njemačkoj su stroge kazne ako ‘neopravdano’ izostanete s gostovanja, a ne ustupite mjesto nekom drugom. Broj takvih neopravdanih izostanaka ograničen je na svega nekoliko, nakon čega se ukida pravo na tu gostujuću pretplatu.
Takav sustav uspješno funkcionira i omogućuje kako ultrasima, tako i ‘svekijima’, mamama i tatama da zajedno putuju za klubom: jedini je uvjet biti razmjerno redovit. Jasno, u hrvatskom, pa i hajdučkom slučaju, dio s restrikcijama i ukidanjima prava nije realna stvar, ali ova osnovna primjena kroz broj personaliziranih ulaznica s gostovanja po sezoni bi ipak mogla dati formalni naglasak na poštovanju onih koji svoju žrtvu, novac i vrijeme kontinuirano daju klubu. U prijevodu, svi bi se trebali složiti da, pogotovo u ovakvim euforičnim trenucima, nije baš fer grabiti ulaznice u slobodnoj prodaji ako vam to nije padalo na pamet dok Hajduk i nije baš bio hit.
Simpatično je vidjeti tu masovnu histeriju, ali baš kao što je nakon dva vezana poraza i smjene Ivana Leke Hajduk odjednom, po tko zna koji put, i ta domaća masovnost ipak malo opala, tako će eventualni kiks ipak malo rasteretiti i gostujuću potražnju. Ali, u oba slučaja su prijeđene granice ispod kojih se klub više neće spuštati.
Uostalom, poanta nikad nije ni bila u onoj legendarnoj elitističkoj sintagmi o “500 pravih”. Prava i zdrava navijačka kultura upravo izvorno živi od onih “troje dice” koja se možda, baš kao i na domaćim utakmicama, zaljube u taj zdravi dio priče i osjećaja da uz klub treba biti i kad je dobro i kad nije, kod kuće i na strani. Puštati stvari inerciji na gostovanjima, pogotovo s ovakvom masovnošću, potencijalni je rizik ne samo po jedinstvo različitih navijačkih profila, već i po sigurnost ljudi koji nisu upućeni u potencijalne probleme koje ‘osvajanje’ tuđih, rivalskih gradova nosi.
Zato Hajduk treba ujediniti svoje navijačko tijelo i na ovoj razini i tako po tko zna koji put postaviti novi, nedodirljivi primjer. Za budućnost koja će tu tradiciju održati.
