Postoji ta neka poveznica automobilizma i kockanja. Dakako, Monako je mjesto najslavnije svjetske utrke Formule 1, a ujedno i mjesto koje na najdirektniji način spaja oba poroka… pardon, porok i sport. Možda manje poznato je to da i azijska prijestolnica kocke, Makao, ima sličan status u svijetu manjih kategorija. Desetljećima je to bila najznačajnija svjetska utrka Formule 3, ali od pandemije se glavna utrka vikenda vozi u kineskom prvenstvu Formule 4 te tek čekamo povratak ove utrke na stare staze slave. Monako i Makao su nemali dio svog imidža sagradili na utrkama, te je od trenutka kad je Liberty Media preuzela Formulu 1 i počela njenu amerikanizaciju bilo jasno da je jedan od ciljeva dovesti Svjetsko prvenstvo u Las Vegas, mjesto najvećih snova, najviših uloga, ali i najgrandioznijih dobitaka.
Dakako, Formula 1 je već bila u Las Vegasu, početkom 1980-ih — i to nije dobro prošlo. No, o tom ćemo malo kasnije.
Svi znamo kako je odnos ovog sporta i američke publike kroz povijest bio, u najmanju ruku, neurotičan. Amerikance u pravilu Formula 1 nije osobito zanimala i preferirali su vlastite, dinamičnije serije, ali ipak su tijekom godina stvorena dva prilično jaka uporišta. Prvo je bila slavna staza Watkins Glen u saveznoj državi New York — a kako znaju svi koji su čitali Ephraima Kishona, New York nije Amerika. Drugim se pokazala COTA, staza u teksaškom Austinu — a kako znaju svi koji su ikada pričali s nekim odande, Teksas nije Amerika. Dakako, i Glen i COTA su ponajprije trkaće staze, a ne modne piste za celebrityje i influencere, te kao takve nisu bile dostatne gazdama jer su prvenstveno privlačile publiku koja voli, pa možda čak i razumije Formulu 1, a ne ovu novu, odgojenu na Netflixu.
Kako bi se ispravilo to svetogrđe, prvo su napravili Miami, a sada i Las Vegas. Staza u Miamiju pokazala je da je moje dugogodišnje uvjerenje kako će kojekakve azijske utrke po državama s viškom novca, a manjkom trkaće kulture i dobrog ukusa, biti čavao u lijesu Formule 1 ipak bilo neutemeljeno. S lažnom marinom i hordama besmislenih slavohlepnih pozera po boksovima, na stazi i tribinama, Amerikanci su potvrdili da se ipak još uvijek nitko na svijetu ne može mjeriti s njihovom razinom neukusa i nekulture — a Las Vegas obećava biti Miami na entu potenciju.
Mnogi matraju da su utrke na parkingu kazina u Las Vegasu bile najniža točka u povijesti Formule 1. Barem do ovog vikenda
Zapravo, u čitavoj povijesti utrka nismo vidjeli ništa slično.
Sama staza obećava dosta mjesta za pretjecanje i atraktivne borbe, mada oblikom neugodno podsjeća na svinju izvrnutu na leđa. Brze gradske staze s dugim ravnim sektorima sada su moda u Formuli 1, nakon sjajnog Bakua i iritantne Džede, te zapravo uopće nije nemoguće da Las Vegas Strip Circuit bude relativno zanimljiv za gledanje. No to uopće nije bitno za priču; za nju vrijedi samo ono što se očekuje i događa oko same staze… a to sve više počinje nalikovati na balon od sapunice.
Miriše na katastrofu
Otkako je potvrđen ulazak ove staze u kalendar, glavna priča nije staza nego cijena ulaznica i hotela. Paketi za vikend lakoćom premašuju šesteroznamenkaste dolarske iznose, a postoje i oni čija se vrijednost mjeri u milijunima dolara. Još prije nekoliko mjeseci nailazili smo na priče o tome kako se sjajno prodaju ulaznice za utrku, vrijedne 15-ak tisuća dolara — za mjesta koja uopće nemaju pogled na stazu! Liberty Media je uložila oko 240 milijuna dolara u otkup zemljišta i izradu permanentnog servisnog centra i kompleta boksova. Ulozi su veliki, a svi su bezrezervno vjerovali u uspjeh projekta, uljuljkani valom zanimanja koje je donijela serija Drive to Survive.
A onda se dogodio Max Verstappen.
Svi znamo da nogomet u Americi, ma koliko nas pokušavali uvjeriti u suprotno, nije i nikad neće biti popularan. Prosječni se Amerikanac ne može vratiti s utakmice koja završi 0:0 i biti uvjeren kako je baš dobro proveo dan. Zapravo, vrlo će vjerojatno umjesto toga nazvati svog odvjetnika i tužiti nekoga zbog prevare — prodali mu ulaznicu, a nije bilo golova. Isto vrijedi i za Formulu 1.
Američka publika ne želi gledati Verstappena — ili ma koga drugoga — kako suvereno pobjeđuje utrku za utrkom i vodi od starta do cilja. Ona želi borbe, priče, pretjecanja, sudare… Posljedica ovogodišnje Red Bullove dominacije je sad već jasno vidljiv pad gledanosti Formule 1 u SAD-u od 8 posto, s tendencijom povećanja. Dakako, te brojke vide i američki oglašivači i investitori, ljudi koje ne zanima ništa osim brojki… Ukratko, ako se nešto radikalno i brzo ne promijeni, Amerikanci će u potpunosti okrenuti leđa ovom sportu, ne prvi put.
Posljednje informacije iz Las Vegasa govore o enormnim popustima, prosječnom padu cijene karata za 60 posto i o potencijalnom gubitku novca za mnoge koji su se kockali i uložili u ovu utrku. Govore i o velikom nezadovoljstvu stanovnika zbog blokade prometa i gužve — utrka prolazi Stripom, glavnom prometnicom na kojoj su smješteni najveći hoteli i kazina koji posve dobro zarađuju i bez tamo neke utrke, a ovo im sve predstavlja samo logističku noćnu moru.
Usto, utrka nije prilagođena lokalnom stanovništvu: kako bismo je mi u Europi mogli gledati u relativno normalnom jutarnjem terminu, kvalifikacije se voze u ponoć, a sama trka u subotu u 10 navečer — odnosno u sedam ujutro kod nas. U to je noćno vrijeme u Las Vegasu temperatura tek oko desetak stupnjeva te se očekuje najhladnija utrka u podosta vremena, što donosi i niz tehničkih problema i nepoznanica za momčadi. A pogotovo za Pirelli, čije bi se gume i opet iz nelijepih razloga mogle naći u centru pozornosti. Ukratko, podosta toga miriše na katastrofu.
Ponavlja li se povijest?
Upravo je “katastrofa” riječ kojom možemo obilježiti raniji susret Formule 1 i Las Vegasa. Baš poput današnjih vlasnika, i Bernie Ecclestone je očajnički tražio lokacije koje će dići popularnost Formule 1 i koje bi približile taj sport američkim financijerima. Baš poput njih, bacio je oko na Las Vegas, kao američku inačicu Monaka i Makaa, te odlučio dovesti F1 onamo, na parking kazina Caesar’s Palace. To pokazuje samo jedno: koliko su veliki američki parkinzi.
Staza je, očekivano, bila užasno dosadna, repetitivna i bezlična, vozači su je mrzili iz dna duše, imali i ekstremne probleme s vrućinom i dehidracijom, a publika… Pa, zapravo, gotovo da je nije ni bilo, lokalno nikoga nije bilo briga za nekakvu šašavu utrku. Dodatno, FIA se posvađala s organizatorima i Ecclestoneom, ne dopuštajući realizaciju inicijalne ideje da se ondje u istom vikendu voze i F1 i CART serija.
Najgore od svega, te su dvije utrke, 1981. i 1982, pokazale da bilo gdje možete improvizirati lošu F1 stazu. Ako može na divovskom parkingu, može bilo gdje. Pa se gotovo može reći da je ta lakrdija od staze poslužila kao uzor za mnoge kasnije loše staze, uključujući čak i nekoliko još gorih. U oba je slučaja to bila i posljednja utrka sezone (ove godine to nisu mogli, jer imaju čvrst ugovor s Abu Dhabijem kojim se garantira da je ondje zadnja utrka), u obje se odlučivalo o naslovu prvaka. Prve ju je sezone Nelson Piquet nekako uzeo indisponiranom Carlosu Reutemannu, a posljednju je pobjedu u karijeri upisao Alan Jones. Druge je, pak, Keke Rosberg obranio prednost spram Johna Watsona, dok je svoju prvu pobjedu ubilježio Michele Alboreto.
Kada je utrka maknuta iz kalendara, nitko nije pustio suzu – a mnogi povjesničari i danas smatraju da su te utrke na parkingu bile najniža točka u povijesti Formule 1. Barem do ovog vikenda. Dodatno, 1982. je bila prva sezona u povijesti u kojoj su u SAD-u održane čak tri F1 utrke. Nakon toga je taj sport životario ondje sve do 1991, pa na desetljeće nestao iz kalendara. Četrdeset i jednu sezonu kasnije, opet imamo tri američke utrke… Ponavlja li se povijest?
