Kada smo 2021. imali reprizu sukoba starog lisca i mladog izazivača, ostavila mi je duboko gorak okus. Ne zato što bi Max Verstappen i Lewis Hamilton bili išta slabiji od onog dvojca, nego zato što je to bila sezona u kojoj su se obojica natjecali tko će napraviti više pogrešaka, nesmiljeno se zalijetali jedan u drugoga… Samo da bi sve skupa bilo začinjeno bizarnim završetkom u kojem je titula poklonjena Nizozemcu očiglednim kršenjem pravila. Bizarno, bio je on bolji ukupno gledajući i realno je zaslužio titulu, ali je do nje došao na rezolutno nepropisan način — ne svojom krivicomm doduše. Osjećao sam da sam na neki način uskraćen za tu veliku borbu starosti protiv mladosti, iskazivanje vrhunskog majstorstva na radikalno različite načine.

A onda je došla 2023. i dobio sam sve što sam želio, sažeto u samo jedan krug.

Mada i dalje nemam osobitih simpatija spram Verstappenova karaktera, danas ga više ni u kojem slučaju ne bih nazvao idiotom. Nego istinskim velikanom

Ključni element slagalice dogodio se neočekivanom brzinom Aston Martina. Ta je momčad, kako god se u nekom trenutku zvala, u nekoliko navrata bila tu negdje, vrlo blizu, ali nikad i sposobna realizirati nagoviješteni potencijal. A onda se jako dobar bolid spojio s onom fantastičnom Alonsovom sposobnošću izvlačenja maksimuma u svim okolnostima, te je ove sezone redovno počeo dovoziti bolid na postolje. Realno, i dalje je dosta sporiji od Red Bulla, pogotovo u trkaćim uvjetima, te se za pobjedu mora poklopiti štošta.

Najbolja prilika je svakako Monako, staza na kojoj je gotovo nemoguće pretjecati, gdje je pole position 80 posto puta do pobjede… Alonso to vrlo dobro zna i zato je u ključnom kvalifikacijskom krugu dao apsolutno sve od sebe. Odvezao je uvjerljivo najbrže vrijeme u prva dva sektora, a treći, onaj u kojem se vozi najbliže ogradama… pa, realno, izgledalo je da je i njega odvezao odlično ili barem jako dobro.

Takvo što nikad nisam vidio

Dok se nije pojavio Max. On je tu posljednju trećinu kruga odvezao… maestralno.

Ne, nisam takvo što nikad vidio u Monaku, čak ni u onom slavnom kvalifikacijskom krugu Ayrtona Senne 1988. Verstappen nije obilazio ograde, on je strugao o njih tolikom preciznošću da ga kontakti nisu usporavali, na apsolutnom rubu, na razini agresivnosti kakvu nikad i nigdje nisam vidio… Bio je to jedini način na koji je mogao nadmašiti Alonsa i uspio je.

Španjolčev komentar kako se ne bi više osjećao ugodno da je pokušao ići makar i tisućinku brže sve govori… I o razini Maxove vožnje, ali i o vječnoj razlici između vrhunskog sportaša od 20 i nešto godina spram onoga od 40 i nešto. O rizicima koje netko s iskustvom više nije spreman preuzeti, a netko u cvijetu mladosti još uvijek jest.

Verstappen već nekoliko sezona vozi fantastično i pokazuje razinu dominacije svojstvenu velikim prvacima. Dosegao je razinu zrelosti kakvu nitko nikad nije imao u tako mladoj dobi, spojenu s izdašnim količinama prirodnog talenta, te nam iz tjedna u tjedan demonstrira superiornost. Svakako, ima i najbolji bolid, ali to nikad u povijesti nije bila garancija pobjede, samo prirodan produžetak prirodne nadarenosti. Mnogi su jako dobri, pa i odlični vozači, kad bi dobili najbolji bolid, pokazali da nisu sposobni dominirati iz utrke u utrku, nego samo povremeno, kad se poklope okolnosti.

Čak i na razini dominacija, ova je nešto posebno: u trenutku pisanja ovog članka, Verstappen je neprekinuto bio u vodstvu 224 kruga, što je najdulja takva serija još od Nigela Mansella 1992., a peta najdulja u povijesti. Već bi na sljedećoj utrci u Austriji mogao preteći i Mansella i dva još dulja Sennina niza, dok mu dvije utrke nedostaju do skidanja apsolutnog rekorda koji je davne 1952. postavio najdominantniji vozač svih vremena, Alberto Ascari.

A prije samo četiri i pol godine sve je izgledalo drukčije.

Na karijernom vrhuncu

Tvrdoglavo odbijanje priznavanja vlastitih pogrešaka i učenja na istima bili su glavni razlog zašto sam ga proglasio “idiotom” i ustvrdio kako s tom karakternom osobinom nikada neće postati prvak. Prevario sam se: on i dalje ima identičan karakter, ali se doveo na razinu na kojoj gotovo da i ne radi pogreške, te mu to nije prepreka. Dodatno, ispunjenje ambicija kroz osvajanje titula, ali i, pretpostavljam, emocionalna stabilnost koju mu je donijela veza s Kelly Piquet, učinili su ga dosta simpatičnijim u javnim nastupima. Arogancija je i dalje prisutna, ali sad ne samo da ima pokriće u rezultatima, nego je ipak i znatno verbalno razblažena, te možemo od njega povremeno čuti i priznanja na račun drugih vozača, sadašnjih i bivših.

Dodatno, niz borbi na stazi sa Charlesom Leclercom pokazao je kako je ipak moguće da Maxovi dueli završavaju bez pogubnih posljedica po bilo koga. To je danas zapravo više pravilo nego iznimka. Osim, dakako, ako je protivnik Hamilton. U vrlo rijetkim trenucima tijekom prošle i ove godine kad bi dolazilo do direktne borbe njih dvojice na stazi, bilo je kristalno jasno da se ništa nije promijenilo u odnosu na 2020.: kao da ste mahnuli crvenom krpom, i jedan i drugi odmah prelaze granice, prekoračuju razinu otpora koju bi pružili ma kojem drugom vozaču. Pri čemu se niti jedan niti drugi ne ponašaju tako u borbama s ma kime drugim na stazi.

Ukratko, mada i dalje nemam osobitih simpatija spram Verstappenova karaktera, ipak se moram posuti pepelom i reći da ga danas više ni u kojem slučaju ne bih nazvao idiotom. Nego istinskim velikanom Formule 1, koji je zaslužio sve ono što mu se događa posljednjih godina. Vozačem koji je na karijernom vrhuncu, u fazi u kojoj se doima da sve može i da nema tog rekorda koji mu je nedostižan. I, lako je moguće, peterostrukog svjetskog prvaka do trenutka kad nova pravila 2026. opet temeljito izmiješaju karte.

I čovjeka sposobnog stvoriti ono najvažnije i najljepše u svijetu Formule 1, ono što je odmah po završetku kvalifikacijskog kruga u Monaku Alonso najpreciznije definirao, rekavši: “This is magic”.