Možda ste i vi među onima koji su se uhvatili u iracionalnim razmišljanjima koja u zadnje vrijeme zaokupljaju Hrvatsku, a tiču se možebitnog dobitka na Eurojackpotu i onoga što biste s tim novcima.
Kod mene dileme nema, odmah bih se bacio u pokušaj akvizicije KK Splita i probao posrnulog velikana vratiti u elitno društvo europske košarke. Poslovni i sportski dio riješio sam u glavi, a od same realizacije plana dijeli me samo 50-ak milijuna eura trenutnog manjka na računu.
No, vratimo se u realnost i pogledajmo gdje je trenutno hrvatska klupska košarka.
Većina klubova životari i vuče za sobom grijehe prošlosti u vidu milijunskih dugova. Zadovoljavanje kratkoročnih ciljeva bez ikakve dugotrajne strategije dovelo je do ruba ponora nekadašnje košarkaške gigante koji žive od danas do sutra, a rješenju problema ne nazire se kraj.
Hrvatska, zemlja u kojoj je zabijanje glave u pijesak popularna disciplina, i dalje uglavnom ignorira uzroke problema koji su doveli klubove do sadašnjeg stanja te se fokusira na posljedice, jednokratnim rješenjima održavajući klubove na životu.
Ono što ima Cedevita, mogla je imati Cibona, iako će navijači Splita i Zadra reći da ju je zasluženo snašla ova sudbina
Niste trebali biti posebno providan čovjek i detaljno analizirati tranziciju koja je zahvatila košarkašku Europu krajem 1990-ih da zaključite kako će se model funkcioniranja naših klubova urušiti. Naučeni na obilnu pomoć države i političke simpatije prema pojedinim sportovima i klubovima, bilo je jasno da su klubovi dugoročno neodrživi.
No, postoji tradicija i vodstva klubova igrala su na kartu emotivnu ucjene igrala su dok su brutalno iskorištavala dane financijske prilike, rasipajući novce poreznih obveznika na bezbroj strana. Uopće ne mareći gdje će ti isti klubovi biti za desetak godina.
Zoran primjer lošeg vođenja košarkaškog kluba je zagrebačka Cibona, koliko god me boljelo to napisati. Ali je Cibona i nevjerojatan primjer tašte bahatosti klasičnog davljenika koji je odbio pomoć i priliku koja se pružila pokušajem ulaska Atlantic grupe, odnosno Emila Tedeschija, u klub. Tedeschi je bio voljan preuzeti Cibonu i na određeni način napraviti fuziju sa svojim privatnim klubom, Cedevitom. Čisti altruizam vjerojatno nije bio (niti je trebao biti) motiv iza njegova pokušaja ulaska u klub; jasno da je veliku ulogu igrala i tradicija, odnosno popularni brand i imidž koji se gradi desetljećima.
Odbiti priliku postati stabilan euroligaš i imati financijski uređeni klub, s dugoročnom strategijom poslovanja i sređenom omladinskom školom, bila je još jedna u nizu nevjerojatnih odluka nesposobnih Ciboninih uprava.
I tu su odluku već nekako opravdali, jer u poslovnom modelu upravljanja hrvatskog košarkaškog kluba valjda je apsolutno legitimno tražiti vreće novca i saniranje dugova od glavnoga sponzora, dok vi i dalje vučete sve konce, a kao zahvalu nudite sponzoru mjesto u loži. Jer to je logika koja je tada stajala iza uvjeta ulaska u Cibonu.
Naravno da se Tedeschi zahvalio i nastavio dalje s Cedevitom.
Pozicionirati novi klub i zaraditi respekt navijača izrazito je mukotrpan put. Možete imati nepresušni bunar novaca i praviti desetine dobrih poteza, ali karte su odavno podijeljene po pitanju tradicije i, barem najvećim dijelom, navijačkih afiniteta. I to je OK, navijači nisu roboti i emotivno su vezani za svoje klubove u dobru i zlu.
Ono što nije OK su etikete koje je Cedevita krenula dobivati u košarkaškoj javnosti.
Kao privatni klub, klub kapitala, od početka je izazivao negativne emocije kod dobrog dijela ljudi. No, Cedevita kao privatni projekt nije rastao usred sređene košarkaške situacije u kojoj su egzistirali savršeno uređeni klubovi na ponos i diku cijele države. Ona se uspinjala kroz sistem koji je blagoslovio propadanje hrvatske košarke.
Cedevita je danas jedini domaći klub koji može napasti vrh ABA lige i dovesti opet Euroligu u Hrvatsku. Ostaje također klub koji ne ovisi o sredstvima države i grada koji usmjeravaju i sponzore na njihovu adresu, pa ipak stvara respektabilan roster – roster najvećim dijelom od hrvatskih igrača i reprezentativaca koji svakog prvog u mjesecu primaju plaću i čije se stavke iz ugovora poštuju. Vratila je škole košarke po osnovnim školama iz kojih će se crpiti budući talenti i koji će imati uvjete da taj svoj talent razviju.
Sve je to mogla imati Cibona i biti lučonoša Hrvatske košarke u novim vremenima, iako će navijači Splita i Zadra kazati da ju je zasluženo snašla sudbina protiv koje se sada bori.
No, Cedevita ne zaslužuje posprdne epitete zato što je ona ta koja ima, dok drugi nemaju. Jer nemaju iz razloga koji s Cedevitom imaju puno manje veze nego s njima samima. Ova crvena – dobro, odnedavno narančasta – krpa ne može prekriti ni prebrisati tuđe probleme.
