Federer i Nadal dokaz su da i u suvremenom sportu može postojati zdravo rivalstvo

Dvojica genijalaca, dvojica frendova

Još davno prije nego što je sport postao profesionalan, ljudi su se poistovjećivali s ekipama, sportskim kolektivima ili pojedincima. Još su u antičkoj Grčkoj sportaši imali status zvijezda i sportski su se ljubitelji priklanjali nekone od svojih favorita. Dolaskom profesionalizma, kapitalizma i globalizacije sportska su rivalstva poprimila svjetske razmjere. Danas se El Clasico prikazuje u najzabitijim kutovima planeta, pa tako možemo vidjeti Kineze koji u dresovima Real Madrida i Barcelone strepe pred televizirom i međusobno se prepiru.

Može li u ovo doba, kad svaki gol, koš, sekunda ili poen znače enormne dobitke i gubitke, postojati zdravo sportsko rivalstvo?

U konkretnom primjeru nogometa svjedoci smo rivaliteta na više razina. Vidimo kako se treneri prepucavaju na konferencijama za medije. U takvoj vrsti psihološkog nadmetanja u posljednje su vrijeme prednjačili Sir Alex Ferguson i Arsen Wenger, zatim Jose Mourinho i Pep Guardiola, ali i mnogi drugi. Igrači se u moderna vremena prepiru na društvenim mrežama, pa se tako navijači najvećih rivala naslađuju međusobnim spuštanjima Gerarda Piquea i Sergija Ramosa. Naposljetku nam preostaju i ona najžešća rivalstva koja se odvijaju među navijačima raznih svjetskih klubova. Kako na globalnom, tako i na regionalnom ili čak gradskom nivou.

Gotovo je nemoguće naći rivalstvo koje za sobom ne vuče repove u vidu spuštanja, podmetanja, omalovažavanja ili prepucavanja – ima ih i u sjevernoameričkom franšiznom sustavu momčadskog sporta, a još više drugdje. Jedan od relativno svježih primjera bio je i onaj kad je Romeo Jozak, tada u svojstvu Dinamova sportskog direktora, posprdno rekao da Rijeka nema potrebe graditi sjevernu tribinu za kvalifikacije Lige Prvaka jer u tom natjecanju neće ni nastupati. Rekao je to desetak kola prije kraja prvenstva i, iako je to vjerojatno bilo oruđe za dizanje pritiska konkurentima s Rujevice, izjava je bila sasvim neprimjerena i bahata. Na kraju mu se i obila o glavu riječkom dvostrukom krunom, a zatim i otpusnicom koju je dobio u Maksimiru.

Plakanje ispod tuša

U ekipnim je sportovima razumljivo da su rivalstva veća i jača jer je pritisak na igrače i fokus ljudi veći. Kad dođeš u klub, cijelo osoblje, navijači i kompletan kolektiv pričaju o rivalstvu s mrskim neprijateljem, a dani kad su utakmice s njima zaokružuju se na kalendaru. Istovremeno mediji huškaju situaciju i sve se u ekipama tempira da u tom trenutku svi daju svoj maksimum. Naravno da je u takvim okolnostima rivalitet veći i snažniji nego u individualnim sportovima.

No, ni individualni sportovi nisu cijepljeni od podbadanja i trash talka.

Boksačke legende Muhammad Ali i Joe Frazier su tijekom svojih karijera, a pogotovo prije ‘Borbe stoljeća’ u Madison Square Gardenu, izgovorili svakojake gadarije na račun jedan drugoga. Nedavno smo bili svjedoci nadrealne prepirke koja je čak imala i svoju turneju. Floyd Mayweather i Conor McGregor su se međusobno ponižavali i rugali do granice koja bi i neutralne promatrače navela da nekoga od njih dvoje zamrze/zavole. Iako su po završetku borbe iskazali poštovanje jedan drugome, riječi koje su si uputili ne mogu se povući.

Tenis je, međutim, jedan od sportova koji može reći da je polučio jedno veliko i dugogodišnje, ali zdravo rivalstvo između legendi sporta. Rogera Federera i Rafaela Nadala.

Tenis je kroz zadnjih 50 godina imao mnoga velika rivalstva. Björn Borg i John McEnroe, Andre Agassi i Boris Becker ili Serena Williams i Maria Šarapova – to su samo neka od njih, ali nijedno nije bilo tako besprijekorno čisto i puno uvažavanja kao ovo između Rafe i Rogera, iako su toliko puta jedan drugome zagorčali život.

U svojoj autobiografiji Nadal govori o osjećaju koji je imao nakon poraza u finalu Wimbledona 2007. kad ga je pobijedio Roger. Satima je sjedio ispod tuša i neutješno plakao. Zatim je za dvije godine na istom mjestu Roger bio toliko slomljen porazom od Rafe u jednom od antologijskih finala da nije ni stigao suspregnuti suze do tuša. Nebrojene su scene koje su jedan ili drugi pamtili kao neke od najbolnijih poraza u svojim karijerama.

Izdignuli se iznad sporta i novca

I zato je osobito fascinantno to što im nikad preko usta nije prošla gruba riječ protiv onog drugog. I u trenucima kad su novinari pokušali zaiskriti njihov odnos, pa čak i u trenucima afekta, nikad se nisu ponižavali ili omalovažavali. Pozivaju jedan drugog na druženja i egzibicije, druže se u ono malo slobodnog vremena na Touru, a scene sa proteklog Laver Cupa ostat će zapamćene zauvijek.

Na početku je zanimljivo bilo vidjeti ih u istoj robi kao suigrače. Zatim je bilo zabavno gledati ih kako uživaju u ekipnim treninzima koje su kao Team Europe imali u praškoj O2 Areni. Onda su uslijedili selfiji s klupe, snimke taktičkih dogovora prije meča parova, međusobna podrška s klupe, zagrljaj i slavlje nakon pobjede u parovima i emocionalno proživljavanje međusobnih mečeva za istu ekipu. Napokon, ta je priča dobila epilog kad je u odlučujućem meču Roger donio pobjedu ekipi Europe, a Nadal kao dijete u školskoj ekipi dotrčao i skočio na njega. Taj se odnos podigao na višu razinu i postao pravo prijateljstvo.

Ovaj je duo ušao već duboko u svoje tridesete i u ovoj se sezoni vratio na staze stare slave. Probudilo se rivalstvo koje je zadnjih godina splasnulo zbog dominacije Novaka Đokovića i Andyja Murraya. Koliko dugo ćemo ih još gledati? Nitko ne zna, ali u tome i jest ljepota; njihovi će fanovi nastaviti uživati u borbama, a mi ćemo svjedočiti nekim novim stranicama teniske povijesti.

Ova dvojica genijalaca izdignuli su se iznad sporta, uspjeha, novca, medija… Oni su dokaz da u suvremenom sportu zdravo rivalstvo i međusobno poštovanje može postojati.