Poanta svake taktike je da na kraju pobijedite, ali s ulogom autsajdera — sasvim nebitno je li Burić stvarno mislio da je Rijeka individualno kvalitetnija od Hajduka ili je samo pilio naopako, skidajući pritisak rezultata — dolaze drugačiji mini-ciljevi u taktičkoj pripremi utakmice. Ukratko, želite stvoriti drugačije situacije na terenu nego u utakmicama u kojima imate ulogu favorita.

Kad je Burić odbacio ulogu autsajdera, a Hajduk počeo igrati nogomet, pokazalo se da nije baš istina kako je Rijeka individualno kvalitetnija

U tome je Burić uspio. Kao autsajder je uspješno sveo igru na ‘mušku’ utakmicu s malo pravih šansi u kojoj dominira fizički aspekt igre kao što je bilo i protiv Dinama, a način na koji je zagušio sredinu terena kako bi onemogućio suparniku da razvije igru podsjećao je na utakmicu u Gradskom vrtu kada je protiv Osijeka kopirao recept iz utakmice s Goricom.

Koliko su ti ciljevi pametno zacrtani s obzirom na to da Igor Bišćan nije mogao računati na Antonija Mirka Čolaka i Zorana Kvržića koji su, uz Roberta Punčeca koji se također nije našao u zapisniku, standardni članovi udarnih 11 i ključni ljudi svih ovosezonskih pobjeda, to je sasvim druga stvar. Tim više što su Domagoj Pavičić i Alexander Gorgon ostali na klupi zbog nedovoljne fizičke spreme i na taj način je Rijeka bila u velikom hendikepu. Hajduk ovim pristupom nije mogao iskoristiti taj hendikep, ali Burić je na terenu stvorio situacije kakve je želio i ispunio ciljeve u taktičkoj pripremi, provocirajući uvjete igre kakvi odgovaraju autsajderu.

Problem je bio samo u tome što se Rijeka tijekom prvog poluvremena u takvim uvjetima snalazila neusporedivo bolje od Hajduka.

Duge lopte kao posljedica pristupa

Igor Bišćan je vjerojatno najbolji trener u HNL-u kad je riječ o sitnim prilagodbama. Razina na kojoj snima protivnike i traži specifičnosti u igri koje može iskoristiti iznimno je visoka, a rješenja koja iz toga proizilaze su jednostavna i efikasna. To je njegov stil nogometa i pozicija autsajdera je kontekst iz kojeg izvlači najviše, njegov dnevni boravak u kojem se osjeća najugodnije.

Protiv Hajduka se, doduše, rješenje otvorilo samo od sebe.

Romb u sredini uvjetuje da suparnik ima prilično otvoren put do bočnih pozicija. To je jednostavno tako, ne postoji savršena formacija i svaka nešto nudi suparniku. Bišćan je taj otvoreni koridor odlučio iskoristiti tako što je podigao bekove (označeni zvjezdicama) visoko da održavaju širinu. Loptu do njih ionako lagano može donijeti, a onda je uvukao krila u međulinijske prostore kako bi fiksirao Hajdukove vezne igrače i kako bi mogao imati kontrolu sredine terena.

Jednu sasvim logičnu stvar je nadogradio dobrom prilagodbom te odličnom strukturom veznog reda i krila koji su mu omogućavali da kontrolira utakmicu. S dva trokuta u sredini Rijeka je lakše dodavala loptu jer su stoperi ionako mogli dovući loptu do jednog od bekova, Hajdukovi veznjaci nisu mogli odrađivati pomicanja i hvatati suparnike u zamke uz aut liniju jer su ih vezali krilni igrači, a Rijeka je imala dovoljno igrača u sredini da kontrolira druge lopte.

I upravo to je bilo ključno. Burić je u suštini ispunio svoj cilj da utakmicu svede na duele i zaguši sredinu, ali Bišćan je imao bolju strukturu i Rijeka se puno bolje snalazila u kontroli ničijih lopti. Samim time je upravljala utakmicom, jer Hajdukova igra u posjedu jednostavno nije bila dobra, a bez toga Hajduk nije mogao doći do daha i bio je osuđen igrati u ritmu koji je puno više odgovarao Rijeci.

Problem je bio u višku dugih lopti, ali one su tek posljedica nedorečenosti u geometriji i mehanizmima, ali i u samom pristupu utakmici.

Hajduk je širinu pokušao dobiti podizanjem bekova baš kao što je to napravio Bišćan, ali Rijeka je svojom formacijom puno uspješnije branila pristup bočnim pozicijama. Do izražaja je onda posebno dolazila činjenica da su Filip Bradarić i Darko Nejašmić prečesto bili u istoj liniji i puno preduboko u svojoj polovici. Dodajmo tome činjenicu da je Hamza Barry profilom presličan njima dvojici i da loptu traži u sličnim zonama i sličnim situacijama, a da Stanko Jurić — premda je u prošlom susretu Rijeke i Hajduka zabio gol i još dvaput pogodio okvir gola — nije ništa više od sistemskog igrača koji svoj učinak vuče iz razrađenosti uloge, a ne iz individualnog talenta; onda su duge lopte bile sasvim logična stvar.

Izostala Bišćanova reakcija

Hajduku je nedostajalo asimetričnosti u otvaranju napada i jasnijih zahtjeva prema igračima u okupaciji zona i kretanju bez lopte. To nisu lagane stvari, riječ je o iznimno kompliciranim dijelovima igre na kojima se treba raditi kako bi se dobio kvalitetan sustav igre i sistemska rješenja u napadu koja ne ovise o individualnoj kvaliteti, inspiraciji ili stihiji.

Isto tako, nedostajalo je više rizika u pristupu, kao i želje da se igra nogomet.

Tek u drugom dijelu, kad više nije imao što za izgubiti, Hajduk je preuzeo je rizik i počeo igrati prema naprijed. Djelomično se Rijeka svjesno povukla i prepustila inicijativu kako bi čuvala vodstvo, djelomično se vidi kako kondicijski momčad naprosto nije na pravoj razini i to je nešto o čemu bi Bišćan trebao jako ozbiljno razmisliti koliko mu god mu rotacija bila kratka.

Međutim, ključ je bio u tome što je Burić odbacio ulogu autsajdera i Hajduk je počeo igrati nogomet, a onda se pokazalo da nije baš istina kako je Rijeka individualno kvalitetnija. Pogotovo ne ova Rijeka kojoj nedostaje pet prvotimaca, među kojima su Pavičić i Gorgon kao najkreativniji igrači i Čolak i Kvržić kao nositelji mehanizama koji su se pokazali ubojitima u velikim utakmicama.

Sistemski je i dalje bilo pogrešaka u geometriji i puno stihije u organizaciji i nerezonski napucanih dugih lopti, ali Hajduk je iza 65. minute počeo dolaziti u završnicu s više igrača, posebno iskorištavajući prostor koji se otvarao iza leđa Stjepana Lončara. Burić je ispravno detektirao priliku i Hajduk je forsirao Josipa Juranovića u toj zoni terena, pomažući ga Nejašmićem koji se pozicionirao kao relej preko kojeg lopta može doći onamo gdje treba, ali i kao osiguranje u slučaju izgubljene lopte. A Rijeka, pa ni Bišćan koji je morao reagirati izmjenom, na to nisu imali odgovor.

U tom kontekstu, remi je sasvim realan rezultat. I Tonio Teklić i Franko Andrijašević su zabili golove iz udaraca koji nisu čiste šanse i koji rijetko završe golom, a utakmica je bila pomalo rastrgana i nedorečena, bez tečnih napada i izraženih prilika.

Ali to je logična posljedica toga kad obojica trenera postave utakmicu iz uloge autsajdera.