Znalo se da će Pao biti vrlo opasan budući da je osigurao drugi najveći sezonski proračun (35 milijuna eura), ali malo bi tko bi uoči sezone dao ruku u vatru za to da će se Ergin Ataman već u prvoj sezoni u Ateni s hrpom novih igrača domoći druge pozicije na ljestvici. Međutim, turski je mag u novom izazovu odmah isporučio, a teško da će prokockati prednost domaćeg terena tko god mu došao u četvrtfinalu.

Monaco jednostavno odbija napustiti mjesto među samom elitom europske košarke. Kad je prije tri godine osvojio Eurokup, mnogi su vjerovali da će u Euroligi plesati samo jednu sezonu, prvenstveno radi toga što mu je progledano kroz prste zbog dvorane koja ni približno ne ispunjava visoke kriterije natjecanja. Međutim, financijski moćni klub (proračun 27,5 milijuna, četvrti najveći) zahvaljujući odličnim rezultatima uporno čuva svoje mjesto, a momčad Saše Obradovića predvođena Mikeom Jamesom, novim najboljim strijelcem u euroligaškoj povijesti, u okršajima s Fenerbahçe namjerava ponovo izboriti mjesto na Final Fouru.

Privlačiti iz tjedna u tjedan po 20-ak tisuća navijača na tribine i biti na samom vrhu po gledanosti na čitavom kontinentu ogromni je uspjeh sam po sebi

Posljednja momčad s prednosti domaćeg terena u četvrtfinalu je Barcelona. Katalonci su u pravilu u sezonu ulazili s maksimalnim ambicijama, ali su nakon brojnih pretrpljenih razočaranja ljetos odlučili napraviti znatni financijski rez — uobičajenih 40-ak milijuna eura sezonskog budžeta smanjeno je na 26, dok je razglašenog Šarūnasa Jasikevičiusa na klupi zamijenio Roger Grimau, negdašnja Barçina igračka ikona s vrlo skromnim trenerskim iskustvom. Barcelona ne djeluje preuvjerljivo, pa se Olympiacos itekako ima čemu nadati u četvrtfinalu, ali s druge strane — tko zna, možda Katalonci odu do kraja baš sad kad se najmanje očekuje.

Oly i Fener uzeli su posljednja dva izravna mjesta u doigravanju. Grci su podosta pali u odnosu na lani, ali i dalje je to tvrda, neugodna i nadasve opasna ekipa s kojom nitko ne voli igrati, dok su Turci poslije smjene Dimitrisa Itoudisa i Jasikevičiusova dolaska uspjeli promijeniti tijek sezone s ovećim nadama ga će uhvatiti mjesto u Berlinu.

Vječni rivali i dalje izvan top 10 po budžetu

A sad o ekipama u play-inu. O sedmom mjestu i četvrtfinalu s Panathinaikosom najprije će odlučiti Maccabi i Baskonia, dvije momčadi koje su jako oscilirale u sezoni, odnosno kampanjski skupljale pobjede u hrpicama. Maccabi za to ima dobar razlog, budući da je zbog rata u Izraelu gotovo sve domaće utakmice odigrao u beogradskom Pioniru bez prisustva gledatelja, što bi svakako moglo olakšati posao talentiranoj baskijskoj ekipi Duška Ivanovića.

Poraženi iz ovog dvoboja imat će popravni ispit s pobjednikom susreta Efesa i Virtusa, koji pak predstavljaju par s posve suprotnim aktualnim tonusom. Efes je ovu sezonu praktički već bio prekrižio, a onda je Tomislav Mijatović preuzeo uzde i furioznim završetkom sezone (osam pobjeda u posljednjih 10 kola) dohvatio deveto mjesto i ulogu favorita protiv Virtusa, koji je, s druge strane, sjajno krenuo u sezonu, ali se u posljednje vrijeme ne može sastati s loptom i izgubio je čak sedam utakmica zaredom.

Još zanimljivija se priča otvara pogledom na društvo koje je ostalo kratko. Jedno od najvećih razočaranja ponovo predstavlja Milano, treća najskuplja momčad lige (proračun 33 milijuna eura), čiji se trener Ettore Messina lani požalio kako nije pošteno da samo osam momčadi ide u završnicu, a sada mu ni dodatna dva mjesta nisu bila dovoljna.

Ipak, najviše je odjeknuo neuspjeh Partizana i Crvene zvezde.

Ljetos su ljuti beogradski rivali odradili najambiciozniji prijelazni rok u povijesti; zvučna imena na tjednoj su bazi pristizala u dva tabora, sve s ciljem da se osigura plasman u euroligašku završnicu, za što je većina navijača valjda smatrala za nešto što bi se trebalo podrazumijevati. No, nešto su se pitali i ostali euroligaši; kao da su u Beogradu zaboravili koliko je brutalna konkurencija. Uostalom, i sa svojim rekordnim budžetima su Partizan i Zvezda ostali izvan kruga 10 najskupljih euroligaških klubova.

Zvezda se još davnih dana oprostila i od same primisli na doigravanje, ali sudbina je htjela da u posljednjem kolu ipak dobije aktivnu ulogu u borbi za play-in; gostujućom pobjedom nad Efesom mogla je pogurati Partizan na 10. mjesto. Aljkavi ulazak u utakmicu odmah je pokazao da Zvezdini igrači nemaju ni trunku namjere da se ozbiljnije potuku s motiviranim Turcima, ali rekreacijski pristup obio im se u glavu budući da su na koncu upisali svoj najteži poraz u Euroligi (100:55), čime su dali prikladni završetak uistinu lošoj sezoni (na koncu 16. u poretku s omjerom 11:23).

Užareno košarkaško središte

Za Zvezdu je baš sve pošlo naopako, počevši već od same motivacije za onako megalomanski odrađen prijelazni rok. Zvezda je godinama igrala Euroligu, a nakon prvotnih poletnih sezona pod Dejanom Radonjićem (koji nije imao ni približno ovako skupocjen kadar), Uprava nikad nije inzistirala na formiranju istinski visokoambiciozne momčadi, nego su se svo to vrijeme bez većeg grizodušja mirili s mjestom u donjem dijelu poretka. Tek kad se karavani priključio Partizan koji je pod Željkom Obradovićem već u prvoj sezoni ostvario veliki uspjeh, iz Zvezde su pronašli motivaciju da se pokušaju izdignuti iz donjeg doma, a taj im je naum neslavno propao. Da je zadržan Duško Ivanović, možda bi i ostala dulje u igri za play-in, ali pokazalo se da Ioannis Sfairopoulos nije imao blage ideje kako kormilariti hrpom zvučnih, ali zbrda-zdola skupljenih igrača.

S druge strane, u Partizanu su svi bili uvjereni da će u ovoj sezoni ispraviti nesreću koja ih je lani zadesila u kontroverznoj četvrtfinalnoj seriji s Real Madridom, odnosno da će pronaći put do Final Foura, dok se ulazak u doigravanje nije ni držao upitnim. Međutim, pokazalo se da Obradović nije uspio pronaći dostojne zamjene za Dantea Exuma i Mathiasa Lessorta, dok je vođa Kevin Punter tijekom prvog dijela sezone muku mučio s ozljedama, a kasnije s lošom šuterskom formom.

Usprkos svemu tome, Partizan je bio vrlo blizu play-ina, ali je šansu prokockao u brojnim prosutim neizvjesnim završnicama; u većem dijelu sezone na gostovanjima, a u samoj završnici i na domaćem terenu protiv Olympiacosa. Dojam je da su Partizanovi igrači u mnoštvu dvoboja na jednu loptu karakterno podbacili, stoga nisu ni zaslužili ući u završnicu.

Zbog ovakvog se raspleta počeo širiti narativ kako su beogradski rivali potrošili hrpetinu novca za jedno veliko ništa, ali je li to doista tako?

Ne smijemo smetnuti s uma da je Partizan najgledanija momčad Eurolige, a dvorana je bila rasprodana od prve do posljednje utakmice. Zvezda se ove sezone također preselila u velebnu beogradsku Arenu i po broju gledatelja skočila na drugo mjesto, premda je u posljednjem dijelu sezone zbog rezultatskih podbačaja posjećenost počela padati.

Uglavnom, često se zna zaboraviti da je osnovni cilj profesionalnog sporta privući što više gledatelja na tribine i pred ekrane, dok uspjesi na terenu predstavljaju idealni način da se to postigne. S rezultatskog aspekta ova je sezona beogradskih euroligaša definitivno neuspješna, ali daleko od toga da sva ona ulaganja nisu imala smisla.

Kombiniranih 40-ak milijuna eura budžeta nije bilo dovoljno za plasman među 10 najboljih momčadi u Europi, ali privlačiti iz tjedna u tjedan po 20-ak tisuća navijača na tribine i biti na samom vrhu po gledanosti na čitavom kontinentu ogromni je uspjeh sam po sebi. Ova je sezona potvrdila lanjsku, odnosno to da se Beograd prometnuo u užareno košarkaško središte Europe, a pravo pitanje je misle li beogradski rivali i dalje nastaviti u istom ritmu unatoč rezultatskom podbačaju. U Partizanu očigledno misle, budući da je izvjesno da će Obradović potpisati novi višegodišnji ugovor, a to onda jamačno znači da ni u Zvezdi neće posustati.

Ali to je pitanje za sljedeću sezonu, dok se ovoj nastavlja nadmetati desetorka najboljih. Premijerni euroligaški play-in kreće u utorak.