Giannis Antetokounmpo dominirao je svakom minutom šeste utakmice finala onako kako to inače rade superstar i franšizni igrači. Protiv tako raspoloženog igrača u oba smjera, koji je ušao u zonu nedohvatljivu i nevidljivu običnim smrtnicima, Phoenix Suns nisu imali šanse.
Kod njegovih 50 postignutih poena impresivna je bila realizacija oko obruča (10/12), ali još je nevjerojatnije bilo gledati kako Grk zabija slobodno bacanje za slobodnim bacanjem, ukupno 17 od 19. Ničeg čudnoga ne bi tu bilo da to do jučer nije bio igrač koji je u petoj utakmici šutirao 4/11 s linije i kojemu je taj segment igre jedan od najlošijih u repertoaru te limitirajući faktor na putu do ostvarenja najviših ciljeva. Zaboga, do jučer su se protivnički navijači rugali s njim i njegovom predugom pripremom na liniji, tako da su mu odbrojavali 10 dopuštenih sekundi za izvođenje. Zato tih 17/19 s penala ima posebnu simboliku. Giannis ih je pospremio onda kada je najviše trebalo, izborivši se sa svojim demonima i duhovima prošlosti koji su ga proganjali.
Slijedeći istu šprancu, Milwaukee Bucksi su postali novi NBA šampioni.
Učili su iz svojih pogrešaka i nadvladali sami sebe. U svim serijama ovogodišnjeg playoffa bili su najbolji onda kada je najviše trebalo. Za razliku od prethodnih sezona.
Ne treba niti pokušavati stavljati nikakve ograde ni upitnike oko titule. Bucksi su uzeli ono što im pripada
Prvo su se 2019. u finalu Istočne konferencije ukazali Toronto Raptors, kasnije će se ispostaviti, prvaci te godine. Bucksi su poveli s 2-0 u seriji, a onda su Kawhi Leonard i društvo upalili motore, briljantnom timskom obranom na Giannisu okrenuli sve u svoju korist te s 4-2 otišli u finale. Zatim se 2020. u bubbleu ‘dogodio’ Miami Heat. Milwaukee je kao najbolja momčad lige regularne sezone bio favorit u dvoboju koji je na kraju okončan s 4-1 za Miami. U obje te serije Bucksi su imali identične probleme. Nedostatak šuta i all-round napadačke igre kod Giannisa limitirao ih je u napadu, posebno jer oko njega nije bilo igrača koji bi preuzeli dio tereta i iskoristili fokus suparničke obrane na Grku.
Dakle, Giannis nije izgledao dorastao zadatku prve opcije, Khris Middleton se nije iskazao kao druga, a treću nisu imali. Osim toga, problem je bio i na obrambenoj strani parketa na kojoj su se držali samo jednog plana i stila obrane, ne pokazujući fleksibilnost da se prilagode suparniku. Tu se najviše prstom upiralo u trenera Mikea Budenholzera, koji je i u playoffu forsirao stil igre iz regularne sezone. Bud je koristio predugu rotaciju u doigravanju, glavni igrači su mu igrali premalo i u oba spomenuta poraza sjedio je skrštenih ruku promatrajući kako mu serije klize iz ruku bez da je pokazao, ako ne sposobnost, onda barem namjeru da se prilagodi. Jedna takva serija i ispadanje može biti slučajnost. Drugi put je uzorak. Treći put je već pravilo. Bucksi nisu dopustili da bude trećeg puta.
“Ovo je moj dom, ovo je moj grad”
Pred sezonu 2020./21. odlučili su napraviti ozbiljne promjene na rosteru. Razočaravajući rezultati u posljednja dva playoffa su ih primorali na to, ali još i više činjenica da je Giannis ulazio u posljednju godinu ugovora. Milwaukeeju je prijetila sudbina brojnih ‘malih’ franšiza iz prošlosti koje nisu uspjele maksimizirati potencijale generacijskih talenata kakav je bio i Giannis. Medijska mašinerija već je debelo bila upogonjena oko traženja nove destinacije za Greek Freaka, iako je on više puta ponavljao da želi ostati u Milwaukeeju.
Ali uprava mu je prvo trebala ponuditi razloge da ostane.
Izgraditi punokrvnog contendera je teško. Limitiran si financijskim pravilima, zakonom tržišta pa i konkurencijom koja ne miruje. Dovedeni pred zid, Bucksi, a pritom mislimo na kompletnu organizaciju od vrha do dna, odlučili su prodati obiteljsku srebrninu da bi izgradili contendera i uvjerili Giannisa da ostane. Spiskali su pet pickova prve runde da bi se domogli Jruea Holidaya u kojem su vidjeli treću violinu u momčadi i za playoff prilike puno pouzdanijeg igrača na playu od Erica Bledsoea. S Kingsima su dogovorili i trade za Bogdana Bogdanovića, koji se kasnije izjalovio.
Blagoslovljen od vlasničke strukture, GM Jon Horst je radio punom parom. Bogdanovićev odlazak u Hawkse djelomično je narušio njegov savršeni plan jer su mu nakon toga ruke bile vezane — nije bilo igrača takvog kalibra dostupnog za trade, a Bucksi nisu imali novca da takvog igrača potpišu kroz free agency. Horst je zato nastavio loviti ispod radara i povukao još neke ključne poteze: doveo je Bobbyja Portisa kao slobodnog igrača, produžio je ugovor s Patom Connaughtonom i duboko u sezoni doveo je P.J. Tuckera. Sva trojica, pokazat će se kasnije, imala su velike role u pohodu na titulu.
Holidayev dolazak i dugoročni ugovor koji su mu kasnije Bucksi dali, pokušaj dovođenja Bogdanovića i ostale promjene na rosteru bile su očito jasan znak Giannisu da je franšiza spremna napraviti sve da ga zadrži. Svima je laknulo kada je Grk sredinom prosinca na Twitteru objavio da još pet godina ostaje u Bucksima: “Ovo je moj dom, ovo je moj grad”, napisao je Giannis. Potpisao je supermax ugovor težak 228 milijuna dolara.
Nakon sređivanja rostera Milwaukee je mogao prijeći na drugu fazu plana pohoda na titulu. Loptica odgovornosti je s GM-a prebačena na trenera. Budenholzer se nakon dvije sezone našao na užarenoj klupi. Dvije fantastične regularne sezone u kojima je dolazio do prvog mjesta na Istoku više nisu bile dovoljne. Postalo je jasno da i Bucksi i Bud moraju napraviti iskorak u playoffu. Ono što je Budenholzer prezentirao od prve utakmice regularne sezone pa do zadnje u playoffu naučilo nas je dvije stvari: prvo, nikad ne podcjenjuj trenera koji je na rubu otkaza; drugo, treneri su kao igrači, razvijaju se i napreduju.
Promjena formacije
Prvih 15 utakmica regularne sezone Bukcsi su otvorili omjerom 9-6. Mučili su se i u obrani i u napadu. Iako je bio sam početak sezone, nisu izgledali kao pravi izazivači. Bili su u sjeni Netsa i 76ersa. Čak su sredinom veljače nanizali pet uzastopnih poraza, prvi put otkad je Budenholzer trener. Pa iako nisu bili dominantni kao ranijih sezona i oscilirali su u formi, ako ste ih detaljno promatrali i gledali, mogli ste uočiti zašto je to tako. Playoff je bio daleko, ali za Budenholzera je već bio počeo. Regularnu sezonu je iskoristio kao poligon za testiranje novih ideja. Odlučio je eksperimentirati sa svim i svačim u napadu i obrani kako bi anulirao slabosti prikazane u posljednja dva playoffa. U prijevodu, Bud i Bucksi su žrtvovali regularnu sezonu i par pobjeda viška koje bi inače ostvarili zbog višeg cilja: da bi spremnije dočekali playoff.
“Znali smo da neće uvijek biti lijepo. I znali smo da ćemo u playoffu morati pobjeđivati različitim stilovima”, govorio je Middleton i dodao: “To je tip momčadi koji želiš, s različitim igračima i različitim postavama. Ne možeš u playoffu pobijeđivati igrajući cijelo vrijeme istim stilom.”
Glavna napadačka modifikacija bila je korištenje igrača u takozvanom dunker spotu, području uz aut liniju iza koša. Učeći iz neuspjeha i pogrešaka, Budenholzer i njegov stručni stožer su shvatili da formacija 5-out, koju su preferirali kako bi Giannisu otvorili koridore do obruča, zapravo u playoffu olakšava suparniku formiranje zida od petorice igrača pred njim. Da bi to onemogućili, Bucksi su povukli kontraintuitivni, ali pragmatičan potez. Narušili su spacing instaliranjem vlastitog igrača u blizini obruča, ali su zato oslabili zid koji više nisu činila petorica, nego četvorica suparničkih igrača.
Giannis je imao problema s prilagodbom na novu formaciju, jer više nije u punoj brzini mogao nadirati prema košu. To mu je zapravo dobro došlo jer je naučio mijenjati brzine pri ulazu, smanjio je broj prekšraja u napadu i naučio je koristiti tog suigrača u dunker spotu, tražeći ga dodavanjima na ziceru kad bi obrambeni igrač krenuo u pomoć.
Osim nove formacije, Bucksi su u napadu Giannisa više koristili kao centra i screenera nego kao razigravača i point forwarda. Kao ekipa su stavili naglasak na važnost napadačkih skokova i općenito su postali bezobrazniji, jer su Middleton i Holiday dosta vremena provodili u izolacijama napadajući mismatcheve. U obrani je drop coverage ostao baza za pick and roll obranu, ali ne po svaku cijenu. Znali su Bucksi izlaziti u level screena s Lopezom, ali najvažnija prilagodba je bila switch obrana koju su igrali više nego ikad u regularnoj sezoni, znajući njenu važnost u doigravanju.
Sve to još uvijek nije bila garancija da će takvi modificirani Bucksi dobro funkcionirati u playoffu. No, da bi se to moglo dogoditi pokazala je prva runda protiv starih znanaca iz Miamija. Servirali su hladnu osvetu Heatu i metlom naplatili poraz od lani.
Šampioni po mjeri
Bio je to moment pročišćenja za Buckse. Pokazali su odmah da se radi o drukčijoj momčadi, spremnijoj za playoff i da eksperimenti iz regularne sezone nisu bile samo lude ideje ludog znanstvenika Budenholzera. Postavili su Giannisa na Jimmyja Butlera, što lani nije bio slučaj. Switchali su od 1 do 4 u obrani i ubili Miamijev napad. Middleton i Holiday su u napadu jedan-na-jedan razbijali Heatove bekove. I najvažnije, bilo je jasno da je Bud starterima i glavnim igračima spreman povećati minutažu.
Protiv Netsa u drugoj rundi im nije trebala osveta kao motivacija, ali im je zato iskustvo iz prethodnih neuspjeha dobro došlo. Brooklyn ih je razbio u prve dvije utakmice. I kad smo očekivali da je to bilo to od Bucksa, oni su se regrupirali i uzvratili silovito, ostavivši Netse u iduće dvije utakmice na manje od 100 postignutih poena. Tu su pokazali da znaju što im treba za povratak, da su mentalno spremni i da, usprkos munjama i gromovima koje je na njih bacao Kevin Durant, mogu igrati različitim stilovima, baš kako je rekao Middleton. U tijesnoj seriji koja je uslijedila Bucksi su se sučelili s eliminacijskom utakmicom na 2-3 za Netse i dobili, a onda dobili i drugu eliminacijsku na 3-3. Bili su najbolji onda kada je najviše trebalo. Sve manje skepse je bilo oko njih.
Hawksi su im u finalu konferencije ukrali prvu utakmicu, Trae Young ih je razbijao kombinacijom ulaza i šuta, ali za drugu su prilagodili obranu protiv Younga i okrenuli stvari u svoju korist. U toj su seriji naišli na drugačiju poteškoću. Posljednje dvije utakmice serije morali su odraditi bez Giannisa koji je ozlijedio koljeno. Problem? Nikakav. Middleton, Holiday i Lopez su preuzeli stvar u svoje ruke i pokazali da momčad ima i dubinu i da ima tko nositi teret čak i kada nema Giannisa.
U finalu protiv Sunsa još su jednom morali nadoknađivati zaostatak od 0-2. I opet su uspjeli nanizavši četiri pobjede zaredom, i to opet kada je najviše trebalo. Tu su ponovno pokazali da mogu pobjeđivati različitim stilovima i s različitim igračima u glavnim ulogama. Pobjeđivali su na mišiće koristeći napadački skok, slobodna bacanja, napadanje obruča i tranzicijsku igru. Pobjeđivali su na finesu trpajući trice i šutove s poludistance. Razbijali su Sunse 20 razlike, dobivali su ih u clutchu. Gledali smo velike predstave Giannisa, Middletona i Holidaya. Svjedočili smo monumentalnim obrambenim igrama i potezima. Budenholzer nas je oduševljavao vođenjem utakmica, planom za suparnika od utakmice do utakmice i korištenjem postava koje u regularnoj sezoni nisu odigrale ni minutu. Šampioni po mjeri, nema što.
Coach Bud nadigrao sve
Antetokounmpo je nakon ovakvog playoffa dokazao od čega je sazdan. Što je najluđe, još ni blizu nije formiran igrač.
Ne samo da je u zadnjih nekoliko godina napredovao kao igrač, što potvrđuju MVP titule, nego je i u ovom playoffu rastao iz serije u seriju, pokazavši o kakvom se igraču, ali i lideru radi. Nije mu bio problem igrati centra kada je to trebalo, point forwarda kada je trebalo. Čuvati beka u obrani, krilo ili centra. Odrađivao je sve. Kada su njegovi pokušaji za tri počeli štetiti, prestao ih je šutirati. U clutchu se svaki put sklonio Middletonu i pustio ga da bude alfa, svjestan svojih limita.
Giannis je ušutkao kritičare i sve koji su ga godinama omalovažavali da je ciglar, da nema vještina i ne može kao takav osvojiti titulu. Middleton je napravio isto. Znao je oscilirati, ali je imao i genijalnih predstava i svaki put se pojavio u clutchu, počevši od game winnera protiv Heata u prvoj utakmici pa do zadnjih bravura u završnicama protiv Sunsa. Holiday je opravdao sve na njega potrošene resurse i ogromni ugovor koji je dobio. Njegova obrana na Paulu i Bookeru bila je krucijalna u finalu. Tucker je radio tuckerovske stvari, Portis je imao snažnu finalnu seriju i bio je pravi X faktor, dok je Lopez usprkos također stalnom podcjenjivanju javnosti koja voli naglasiti njegove mane, svoju rolu odrađivao perfektno.
Na koncu, Coach Bud koji je nadigrao i Erika Spoelstru i Stevea Nasha i Natea McMillana i Montyja Williamsa, dokazavši da ova njegova playoff verzija pripada trenerskoj kremi NBA lige. Možemo pričati i spominjati što bi bilo da su Netsi bili na okupu, da Durant nije gazio liniju ili da su Hawksi bili kompletni. Ipak, ne treba niti pokušavati stavljati nikakve ograde ni upitnike oko titule. Bucksi su uzeli ono što im pripada tako da su uvijek bili najbolji kada je najviše trebalo.
