Formula 1 opet je na naslovnicama iz pogrešnih razloga, nakon nove lakrdije u kakvu se nažalost pretvorila utrka na jednoj od najljepših i najobožavanijih staza u kalendaru. Vlažna, suptropska japanska klima u Suzuki nerijetko donosi kišne utrke, pogotovo znamo li da je mjesto Velike nagrade Japana u kalendaru uvijek u vrijeme sezone najvećih oborina na zapadnoj obali, blizu Tihog oceana. Nije stoga bilo pretjerano iznenađenje što smo i na ovoj utrci imali kišu, i to prilično jaku, kao ni da je zbog toga utrka prekinuta, nastavljena nakon poduže pauze i završena s nedostatnim brojem odvoženih krugova — samo 28 od predviđenih 53, odnosno tek nešto više od 50 posto.
Nakon lanjskog debakla u Belgiji nakratko se činilo da je FIA napokon odredila elementarna pravila o trajanju i bodovanju utrka, ovisno o prijeđenoj distanci, samo da bi se, ne baš posve neočekivano, ta iluzija raspršila odmah u prvoj prilici u kojoj su nova pravila trebala biti implementirana.
Što se zapravo dogodilo?
Max Verstappen prošao je ciljem kao prvi, ispred Charlesa Leclerca i Sergija Péreza. No, kako je Ferrarijev vozač doslovno u posljednjem zavoju, braneći se, izletio sa staze i presjekao šikanu, te pri povratku na stazu zablokirao Meksikanca, suci su procijenili da je zaslužio kaznu od pet sekundi, čime je pao za jedno mjesto u poretku. Sama kazna nije pretjerano sporna, mada obrve podiže brzina njena izricanja, pogotovo u usporedbi s onom prije samo tjedan dana u Singapuru, kada se čekalo satima na vremensku kaznu Pérezu — da je tada bila dodijeljena ovako promptno, promijenila bi se strategija utrke te bi lako moguće bilo da Leclerc uspije doći do pobjede.
Priča oko proglašenja prvaka izbila je u prvi plan, ali zapravo smo u Suzuki vidjeli i nešto daleko gore
Ove je sezone suđenje u Formuli 1 bilo osjetno bolje i transparentnije nego lani, te je nakon smjene Michaela Masija prestalo biti faktor o kojem se priča nakon gotovo svake utrke. Daleko je to još od savršenog, ali napredak je bio primjetan i, osim prigovora na prečesta kašnjenja s donošenjem odluka, zaslužuje prolaznu ocjenu.
Prije početka utrke u Suzuki postojalo je nekoliko scenarija u kojima je Max mogao matematički osigurati titulu, a jedan od njih bilo je da pobijedi, a Leclerc ne završi drugi. Realno, to s osiguravanjem titule je formalnost; Nizozemac ju je odavno spremio u džep, samo je bilo pitanje kada će razlika postati dostatna da se to i službeno potvrdi. Nakon utrke Leclerc je imao kiseli izraz na licu — nitko ne voli kad izgubi poziciju za zelenim stolom — ali naglasio je kako već neko vrijeme nema nikakvih iluzija da bi, u ma kako ludom raspletu sezone, mogao prestići Maxa. Ipak, nikome nije drago da je do toga došlo zahvaljujući vremenskoj kazni izrečenoj za nešto što se dogodilo u posljednjem zavoju utrke. Čitav taj scenarij trebao je vrijediti samo u slučaju da se odveze najmanje 75 posto utrke, što se nije dogodilo.
Rak-rana Formule 1
Svi, od samih vozača, preko stručnih komentatora i članova ekipa, ostali su zatečeni kada je Verstappen proglašen prvakom, jer nikome nije bilo jasno kako je to moguće, odnosno zašto su dodijeljeni puni, a ne reducirani bodovi, kako je lani dogovoreno. FIA je ubrzo poslala i objašnjenje, a ono je istovremeno i smiješno i žalosno. Dogovorena pravila o načinu bodovanja vrijede samo za utrke koje su prekinute i ne mogu biti nastavljene. Što nije bio slučaj u Japanu, utrka je nakon prekida nastavljena te zaustavljena nakon isteka maksimalnog trosatnog trajanja, što se tehnički, očigledno, ne računa kao prekid.
Nije moguće dovoljno naglasiti koliko je ovo pravilo suludo, nepošteno i besmisleno.
Za početak, dovodi do toga da se utrke jednakog (a kraćeg od predviđenog) trajanja mogu različito bodovati. No najbitnije, nova su pravila uvedena kao reakcija na lanjsku kvaziutrku u Spa, kako se takvo što ne bi moglo ponoviti, a sada postaje jasno da je i s njima to moguće — zamislimo li hipotetsku situaciju u kojoj nakon prekida utrka nije nastavljena 45 minuta prije isteka roka od tri sata, nego na samom njegovom isteku. I opet se otvara mogućnost manipulacija, a problem ne slabo, nego katastrofalno nejasno definiranih pravila ostaje rak-rana Formule 1. Čak je i onaj kome to najviše odgovara, šef Red Bullove momčadi Christian Horner, odluku o dodjeli punih bodova nazvao nepravednom i pogrešnom.
Dodatno, sve skupa se dogodilo samo dan prije očekivane, već odgađane objave financijske analize sezone 2021., za koju se tjednima uvelike šuška kako je pokazala da su dvije ekipe, Red Bull i Aston Martin, prekoračile dopušteni budžet. A da pritom nitko ne zna kakve su točno kazne predviđene za to i na koji način mogu biti primijenjene. Što znači da se nalazimo na tranzicijskom području između nekompetentnosti i potencijalno velikog skandala. Jer jedno je kad sudionici i osobe uključene u sport ne razumiju pravila, a drugo je kada njihovo nepoštivanje prolazi neadekvatno kažnjeno.
Ova je konfuzija oko bodova i titule nakon utrke možda nekome mogla čak i biti simpatična, mada je realno opet odaslala negativnu sliku o Formuli 1 kao sportu u kojem se važne odluke i pravila donose i provode proizvoljno. S druge strane, odluka koja tek slijedi, ona vezana za prekoračenje budžeta, bit će dugoročno daleko važnija, a ne vidim kako bi kazne mogle biti pravedno odmjerene ako nisu unaprijed jasno definirane pravilima.
Problem s kišnim utrkama
Priča oko proglašenja prvaka izbila je u prvi plan, ali zapravo smo u Suzuki vidjeli i nešto daleko gore. Bio je to preuranjeni izlazak pomoćnog vozila na stazu nakon izlijetanja Carlosa Sainza, prije nego što je utrka prekinuta i prije nego što su se svi bolidi vratili u boks.
Pierre Gasly kažnjen je zbog prebrze vožnje pod crvenom zastavom, ali činjenica je da je u uvjetima užasno smanjene vidljivosti projurio pored vozila koje nije još smjelo biti na stazi, bolno podsjećajući na tragediju koja se na istoj stazi dogodila 2014., nesreću od čijih je posljedica preminuo Jules Bianchi. Zapravo, sve vezano za Sainzovo izlijetanje izgledalo je poprilično zastrašujuće, jer je vidljivost na stazi bila toliko slaba da ga nadolazeći vozači nisu mogli vidjeti praktički do trenutka kad bi prošli pored njegova, djelomično na samoj stazi pozicioniranog bolida. Lewis Hamilton i Gasly projurili su samo nekoliko centimetara od njega, te je puka sreća što nije došlo do direktnog udarca nekog od bolida u bok tog Ferrarija.
Ponovo se pokazalo da problem današnje Formule 1 u kišnim utrkama nije prianjanje, nego vidljivost. Svakako, bilo je nekoliko pirueta i dodira, ali zapravo je Sainzovo izlijetanje bilo jedino na utrci, što je dosta neuobičajeno za ovako kišne uvjete. Kiša sama po sebi vozačimanije problem; pravi problem je aerodinamika bolida, koji u sprezi s efikasnim gumama za mokru stazu podiže takav oblak vode da oni iza ne vide apsolutno ništa. Upravo radi toga lani se nisu usudili niti započeti utrku u Spa, a ovu na Suzuki upropastili su predugim oklijevanjem da ponovo puste bolide na stazu. Sama činjenica da su nakon restarta — za koji je FIA odredila da mora biti na punim kišnim gumama — gotovo svi odmah otišli po intermedije jasno govori da su ih zapravo mogli pustiti na stazu i nešto ranije, bez znatnijeg povećanja sigurnosnog rizika.
Da, kišne utrke mogu biti opasne, postoje slučajevi koji govore koliko, poput Bianchijeve smrti ili nesreće Didiera Pironija u kvalifikacijama Hockenheima 1982, koja je de facto završila njegovu karijeru. S druge strane, možemo reći i da većina incidenata u takvim uvjetima donosi samo materijalnu štetu, pa i da pridonosi uzbudljivosti, dovodeći do neočekivanih rezultata. Upitno je žele li momčadi, pogotovo uz ograničenja budžeta, riskirati tu materijalnu štetu i ponavljanje situacije poput nezaboravne pobjede Oliviera Panisa u Monaku 1996., utrke u kojoj su samo tri bolida uspjela stići do cilja.
Kako izbjeći skandale
Realno, nema pravog odgovora. Ma kakvo nepotrebno riskiranje u 21. stoljeću više nije prihvatljivo i razumijem tendenciju da se ne vozi kada su uvjeti slabiji. No činjenica je da najveći dio problema s vidljivošću dolazi zbog koncepta samih bolida i da je vjerojatno moguće pronaći neko rješenje pomoću kojeg bi dizali manju vodenu zavjesu iza sebe i time popravili vidljivost — mada bi to najvjerojatnije moralo biti nauštrb prianjanja, pa bismo rizik samo prenijeli s jedne na drugu stranu.
https://www.youtube.com/watch?v=7ZsDFBYb_9s
Idemo li tim pravcem, svakako bi valjalo razmisliti i o promjeni termina nekih tradicionalnih utrka, poput Belgije i Japana, čime bi se mogla značajno smanjiti opasnost od kiše. To bi neminovno vodilo do značajnije reorganizacije kalendara i više ljetnih utrka, odnosno izostanka tradicionalne pauze u kolovozu.
Ipak, i uza svu svijest o neprihvatljivosti rizika, ne smijemo zaboraviti da su kišne utrke jedan od najvažnijih dijelova legende o ovom sportu, pa i mjerilo kojim razlikujemo najveće od onih malo manje velikih. Disproporcionalno velik dio najznačajnijih legendi o Formuli 1 stvoren je u kišnim danima, uključujući i onu na koje je post festum VN Japana mnoge podsjetio, završnicu sezone 1976. u istoj zemlji, samo na drugoj stazi, utrku nakon koje James Hunt nije bio svjestan da je osvojio titulu prvaka. S druge strane, uopće nisam uvjeren da bi analiza nesreća koje su uzrokovale smrt ili ozljede vozača kroz povijest pokazala da se na kišnim utrkama dogodilo više takvih nego na suhima. Zapravo, gotovo sam siguran da bi takvo istraživanje dalo upravo obratan rezultat.
Ne znam kako riješiti problem moderne Formule 1 s kišnim uvjetima. Bojim se da nitko ne zna. No, posve mi je jasno — i već sam mnogo puta to napisao, a bojim se i pomisliti koliko ću još puta najvjerojatnije morati prije nego što se i ostvari — kako izbjeći skandale poput ovog s nejasnoćom oko toga je li Verstappen osvojio titulu ili ne, kao i onog koji će najvjerojatnije izbiti ovih dana, nakon objave o kršenju budžeta. Na najjednostavniji način: kvalitetnim, jasnim i transparentnim pravilima.
Pravilima, kakva Formula 1, nažalost, i dalje nema.
