Kad je Jamesa Hunta 15. lipnja 1993. u dobi od samo 45 godina pokosio srčani udar, malo je tko izvan najbližeg kruga njegovih prijatelja bio pretjerano iznenađen. Bivši vozač utrka i sjajni komentator bio je poznat po sklonosti samouništavanju svim tipovima poroka, kao i incidentima na stazi i izvan nje, te se rana smrt mogla pričiniti nimalo neočekivanom konzekvencom njegova načina života. Većim se iznenađenjem pričinjalo što ga je izdalo srce umjesto da strada od neke bolesti ili nasilnom smrću.
U stvarnosti, njegovi su prijatelji znali da je posljednjih godina života živio zdravo, očišćen od poroka i, vjerojatno prvi put, sretan. Čak i u vremenu najveće slave neprestano su ga proganjale teške depresije, a bijeg od njih tražio je u… pa, više-manje svemu. Alkohol, nikotin i marihuana bili su mu svakodnevnica, spavao je s — bez ikakvog pretjerivanja — tisućama žena, vjerojatno ponajviše zato što nije mogao podnijeti ostati sam sa sobom, vlastitim mislima i strahovima. No, sve se promijenilo kada je upoznao od sebe 18 godina mlađu konobaricu Helen Dyson i zaljubio se. Jedan od najpoznatijih svjetskih zavodnika mjesecima je skupljao hrabrost pristupiti joj, polako se udvarao i uz nju očistio od svih poroka. Zaprosio ju je, planirali su dijete, samo da bi on dan nakon prošnje umro.
Ne znam jeste li čitali remek-djelo Markiza de Sadea Justine ili nedaće krijeposti, ali Huntova me sudbina u nemaloj mjeri podsjeća na onu naslovne junakinje. Ne samo po količini seksa — doduše, u njegovom slučaju željenog — nego po završnici: kad Justine napokon pronađe mir i spokoj, uz garanciju da je nitko neće napastvovati do kraja života, iz vedrog neba ju udari i ubije munja. Otprilike na sličan način, uz srčani udar u ulozi božje strijele, doživljavam završnicu Huntova života.
A sve je počelo prije točno 75, 29. kolovoza 1947. Tog je dana James Simon Wallis Hunt rođen kao drugo od šestero djece južnolondonske obitelji više srednje klase. U skladu s porijeklom, pruženo mu je vrlo dobro obrazovanje, ali već je u djetinjstvu pokazivao iznimno naglu narav, onaj ‘kratki fitilj’ po kojem će ostati poznat do kraja života.
Nekoliko godina, dok mu je do toga bilo dovoljno stalo, bio je jedan od najbržih i najhrabrijih vozača na gridu, u vremenu koje nije oskudijevalo herojima
Bavio se tenisom i skijanjem, a kada je nešto prije svog 18. rođendana prvi put bio na automobilističkoj utrci, odlučio je da su utrke ono čime će se baviti u životu. Zapravo, poznanici iz tih dana svjedoče da nije odlučio samo baviti se utrkama, nego — u njegovoj glavi uopće nije bilo sumnje u to — postati svjetski prvak. Roditelji su mu odbili dati potporu, ali nisu se protivili da se zaposli i zarađenim novcem financira karijeru, što je i učinio.
Tijekom tih godina razvoja usavršio je agresivnu tehniku vožnje, s mnogo proklizavanja, uvijek na rubu incidenta, a nerijetko i preko ruba. Zapravo, nije baš izvjesno da bi statistika pokazivala da se razbijao više od konkurenata, ali kako je uvijek izgledao kao da će se svaki tren razbiti, dobio je nadimak Hunt the Shunt.
Seks – doručak šampiona
Rezultati su mu bili solidni, ali ne i spektakularni, te je malo tko u njemu vidio buduću zvijezdu, kamoli prvaka. Neki drugi mladi britanski vozači činili su se predodređenima za veće stvari: Tom Pryce, Roger Williamson, Tony Brise… jedna od najtalentiranijih britanskih generacija u samo će nekoliko godina u stravičnim nesrećama biti izbrisana s lica Zemlje, ali onaj kojem su davali najmanje šanse za uspjeh, iz njihove će se sjene uspeti do vrha.
Kamo će ga usmjeriti jedan čovjek, lord Alexander Fermor-Hesketh, treći barun Hesketh. Tri godine mlađi od Hunta, ovaj je plemić zavolio utrke te je 1972. osnovao vlastitu momčad Formule 3, s primarnom idejom da se svi čim više i luđe zabavljaju.
James se savršeno uklopio u okruženje koje je partijalo, spavalo u najboljim hotelima, ispijalo nevjerojatne količine šampanjca i neprestano bilo okruženo lijepim ženama. Zapravo, toliko se dobro uklopio, da su mu dali izraditi našivak s natpisom “Seks – doručak šampiona”, koji je potom ponosno nosio na trkaćem kombinezonu. Rezultati su bili u drugom planu, ali ipak je iz Marcha doveden mladi inženjer Harvey Postlethwaite, čije objašnjenje kako je pristao iz jedne od najboljih momčadi preći u potpuno anonimnu lijepo objašnjava Heskethov modus operandi: “Napili su me!”. Postlethwaite je tijekom 1973. toliko uspješno modificirao prvi Heskethov bolid Formule 1, March 731, da je već te sezone bio brži od tvorničke momčadi.
Bilo je jasno da će novu momčad predvoditi upravo Hunt, koji je imao reputaciju brzog, ali vozača sklonog incidentima. No, u najjačoj je kategoriji odmah zablistao, već je prva sezona donijela dva plasmana na podij i dva najbrža kruga utrke. Priča o ekstravagantnom ponašanju ekipe možda je mrvicu zasjenila pogled, ali oni koji su najbolje poznavali situaciju odmah su prepoznali koliko je bez rookie u tom neobičnom bolidu bez sponzorskih oznaka. Zapravo, neki su to znali i ranije: legendarni John Hogan još mu je u manjim kategorijama počeo pronalaziti sponzore, a kasniji veliki rival Niki Lauda, koji bi povremeno i prespavao u Huntovu londonskom stanu, cijenio ga je više nego ijednog drugog suparnika.
Dakako, ako za Hunta znate preko — inače jako dobrog — holivudskog filma Utrka života, onda vjerojatno u glavi imate romantiziranu predodžbu o gorkom rivalstvu poput nekih kasnijih u svijetu Formule 1, ali Niki i James bili su dobri prijatelji, mada im se pristup životu i utrkama u potpunosti razlikovao. Ne kažem da u izjavama, pogotovo Huntovim, neće biti i podbadanja konkurenta, ali obojica su to doživljavali kao dio medijskog cirkusa, pa i namjerno potpirivali vatru, pritom se dobro zabavljajući.
Popustile granice razuzdanosti
Sezona 1974. donijela je prvi samostalno razvijeni bolid, Postlethwaiteov 308. Bio je brz, ali i imao ‘dječjih bolesti’; bilo je tu plasmana na podij, ali i podosta odustajanja, nerijetko i Huntovom krivnjom. Došao je u Formulu 1 postati svjetski prvak i nije imao strpljena čekati, tjerao je i sebe i bolid preko krajnjih granica. Slična se priča nastavila i u 1975.: kad bi završio utrku, Hunt bi bio pri vrhu poretka, ali prečesto bi umjesto ondje ostao pored staze. Ipak, te je godine došla i jedina pobjeda za Hesketh, u Zandvoortu, nakon koje je Lauda prokomentirao kako je on oduvijek znao koliko je James zapravo brz, a sada to svi znaju.
No, samo nekoliko mjeseci potom, Lord Hesketh se povukao iz projekta, koji ga je financijski gotovo dokrajčio. Momčad će nastaviti postojati još nekoliko sezona, ali nikad više neće osvojiti ni boda. Već je tijekom 1975. počela nastupati s dva bolida, naplaćivati mjesto drugom vozaču, ali bilo je jasno da lordovim odlaskom nestaje i borba za vrh i ostvarenje sna o novom engleskom svjetskom prvaku. Hunt je ostao bez opcija za sljedeću sezonu, činilo se da ili neće uopće nastupati ili će to biti za neku slabiju momčad. Mada je bio četvrtoplasirani vozač u sezoni 1975, svi su se plašili njegove divlje reputacije. No, tada je dvostruki svjetski prvak Emerson Fittipaldi iznenada objavio da napušta McLaren i priključuje se bratovoj brazilskoj momčadi Copersucar.
Objektivno, Hunt je bio najbolji dostupan vozač na tržištu, ali McLaren ga nije želio. No, on jest želio to mjesto, pa je pristao na smiješno malu plaću, a dogovor je zaključio Hogan, pošto je Marlboro bio glavni sponzor momčadi. I Hogan će kasnije imati podosta problema i objašnjavanja, jer se James nikada neće udostojati odrađivati promotivne obaveze. Ako bi se i pojavio na kojoj, bio bi u trapericama, bosonog, često bez majice, glasno je puštao vjetrove i izvodio kojekakve nepodopštine… Naposljetku bi očijukao s nekom prisutnom damom i potom obično otišao u svoj hotel s njom…
Zapravo, upravo tijekom razdoblja u McLarenu definitivno su popustile sve granice Huntove razuzdanosti. Prva supruga Suzy Miller napustila ga je nakon samo godinu dana braka, pronašavši nekoga još ekstremnijeg — Richarda Burtona. Većina najpoznatijih anegdota o opijanju, prežderavanju gusjom jetrom, orgijanju sa samo u pornićima zamislivim brojem stjuardesa… datiraju upravo iz godina u McLarenu, nakon što se raspalo prijateljsko okruženje u Heskethu i kad je postao prisiljen raditi za i s ljudima koji mu se nisu sviđali, baš kao ni on njima. No, tolerirali su ga, jer im je donio titulu svjetskog prvaka.
Ponajbolji stručni komentator ikad
Ta je 1976. bila toliko posebna i dramatična da su, eto, čak i u Hollywoodu snimili film o njoj. Znate priče o velikim borbama s Laudom, diskvalifikacijama, žalbama, Austrijančevoj teškoj nesreći i čudesnom povratku, te o onoj turbulentnoj, dramatičnoj završnici sezone u Japanu u kojoj je Hunt završio treći i ipak uzeo tu titulu. Ono što valja znati jest to da je osam puta startao s polea, ostvario šest pobjeda, plus jednu naknadno mu oduzetu i da je čitavu sezonu vozio na vrhunskoj razini. Ne na Laudinoj razini, jasno je da bez njegovog udesa ne bi došao ni blizu tituli, ali odradio je vrhunsku sezonu i iskoristio, objektivno, jedinu priliku za ostvarenje sna koja mu se ikada ukazala.
Mnogi misle da je nakon titule izgubio motiv, ali to nije posve točno. Jako je dobro vozio i sljedeće sezone kada je završio peti u prvenstvu, uz tri pobjede. No, McLaren je već bio u silaznoj putanji, pa možda najviše iz te sezone pamtimo kako je upravo Hunt otkrio Gillesa Villeneuvea i doveo ga u Formulu 1. Motiv je izgubio tek nakon što je počeo voziti nekonkurentne bolide, spori McLaren 1978. i još gori Wolf u prvih nekoliko utrka 1979.
No, ponajviše nakon smrti prijatelja Ronnieja Petersona. Švedski vozač stradao je u Monzi, u općoj gunguli nakon pogreške startera, a direktni krivac za Šveđaninov udes bio je upravo Hunt. Koji to nije mogao prihvatiti, te je do kraja života prebacivao krivnju na Riccarda Patresea. Bio je to otvoreni napad, pojačan ugledom svjetskog prvaka i kasnijom ulogom komentatora na BBC-ju, te je gotovo nevjerojatno da je Talijan uspio opstati toliko dugo u Formuli 1 i napraviti takvu karijeru, pored konstantnih Jamesovih izljeva žuči.
Nije bio jedini; kao komentator, čime se počeo baviti odmah nakon povlačenja sa staze, nije podnosio nekolicinu vozača, koje je konstantno omalovažavao i vrijeđao. A svi su, gle čuda, bili ili Talijani ili Francuzi. Engleski šovinizam bio je na djelu, mada s druge strane valja priznati i da je Hunt odbijao putovati u Južnu Afriku i komentirati tamošnje utrke zbog protivljenja politici apartheida — a nije baš da su ih mnogi drugi iz svijeta Formule 1 bojkotirali.
Imao je nekoliko ponuda za povratak na stazu, pa i vrlo lukrativnih, ali svaka bi propala iz nekog razloga, kao što mu je propao i drugi brak i više-manje svi započeti poslovi. Osim onog komentiranja utrka na britanskoj televiziji. Mada ga je sukomentator, legendarni Murray Walker, isprva prezirao, kasnije su se zbližili, Huntov je dječački šarm osvojio još jednu legendu, bez obzira na razliku u životnim stilovima. Očarao i nebrojene gledatelje koji do danas Hunta, bez dlake na jeziku, smatraju ponajboljim stručnim komentatorom u povijesti prijenosa utrka.
Uvjerljivo najbolji po jednom kriteriju
Privatno, do upoznavanja Helen Dyson, život mu se raspadao po šavovima. Pio je, završio i u zatvoru zbog tučnjave sa zaštitarima (i tijekom karijere znao je odalamiti ponekog suparnika ili suca uz stazu), proglasio osobni bankrot… Posljednjih godina vozio je skromni, stari Austin A35, dijelom iz financijskih razloga, a dijelom — barem je tako tvrdio — zato što ga je mogao voziti na rubu mogućnosti auta, a pritom i dalje biti unutar dopuštenih granica ograničenja brzine.
Kako bi mu omogućio dodatne prihode, Hogan mu je sredio da bude tutor mladim vozačima koje je Marlboro sponzorirao, pri čemu se posebno zbližio s jednim klincem iz Finske, Mikom Häkkinenom — upravo preko Mike i njegovih lijepih uspomena na Hunta, Englez je postao vozački i životni uzor još jednom velikom finskom vozaču, Kimiju Räikkönenu. Dobrim dijelom upravo zbog finske i holivudske veze ostao je legenda do danas, gotovo 30 godina nakon smrti.
No, koliko je realno bio dobar? Je li uistinu “slučajni prvak”, samo zbog Laudine nesreće, ili je to zaslužio umijećem? Je li postao legenda i zbog onoga pokazanog na stazi ili samo zbog osebujnog stila života? Svakako su oba su faktora pridonijela, ali nema sumnje da je nekoliko godina, dok mu je do toga bilo dovoljno stalo, bio jedan od najbržih i najhrabrijih vozača na gridu, u vremenu koje nije oskudijevalo herojima.
I sam sam godinama bio sklon umanjivati njegove stvarne dosege, barem u odnosu spram razmjera legende, ali tek sam nedavno saznao za jedan gotovo nevjerojatan statistički podatak. Hunt protiv momčadskih kolega u kvalifikacijama ima fantastičan omjer; samo je triput tijekom čitave karijere je izgubio od nekoga. Uvjerljivo je najbolji svjetski prvak u povijesti prema tom kriteriju, ispred Juana Manuela Fangija, dok su svi ostali daleko, ali baš daleko iza. Naravno, valja uzeti u obzir da su Huntovi momčadski kolege najčešće bili solidni, ali ne i vozači najviše klase, ljudi kao što su Jochen Mass ili Patrick Tambay, ali svejedno treba priznati da je statistika fascinantna i da govori mnogo o tome koliko je brz bio.
