Lakrdija u Formuli 1: Zašto su Vettel i Hamilton slični Zidaneu i Materazziju

Nakon incidenta u Bakuu

Velika nagrada Monaka 2004. obilovala je incidentima i čudnim detaljima.

Upamćena je po jedinoj pobjedi u karijeri Jarna Trullija, koji je zapravo i dominirao vikendom, no ipak se u jednom trenutku našao u poziciji koja je mirisala na poraz. Nakon udesa Fernanda Alonsa na stazu je izašao safety car, a Michael Schumacher se odlučio kockati i nije otišao promijeniti gume. Našao se u vodstvu, a iza njega je vozio za krug zaostali Juan Pablo Montoya. Iza Bernda Mayländera ušli su u tunel, a mi pred televizorima, bar oni od nas koji nisu koristili dosadni dio utrke za odlazak do frižidera po pivo, na izlasku smo svjedočili posve neočekivanom prizoru.

Umjesto rutinskog prolaska kroz tunel, iz njega je doklizao razbijeni Ferrari bez jednog kotača… Montoya je u tunelu udario u Schumacherov stražnji kraj, bez obzira što su prolazili daleko sporije od uobičajenog trkaćeg ritma, ili možda baš zato.

Društvene mreže u današnjem smislu tada još nisu postojale, no forumi su bili vrlo aktivni i sljedećih se dana diljem svijeta razvila žučna rasprava o incidentu; dio fanova je spominjao neukrotivog „luđaka“ Montoyu koji je namjerno izbacio iz utrke starog neprijatelja, drugi su napali Nijemca koji je još jednom „nesportski“ kočio u tunelu, kako bi bahato pokazao Kolumbijcu tko je gazda… I tada, kao i danas, navijačke strasti zamagljivale su pogled i 90 posto ljudi žestoko se svrstalo na neku od strana, ne dopuštajući uopće mogućnost da je uzrok bilo ono što je i inače uzrok najvećeg dijela sudara, kako na javnim prometnicama, tako i na trkaćim stazama.

Splet nesretnih okolnosti i pogrešnih procjena.

U vožnji iza safety cara to je vozilo ono koje određuje opći ritam, pa nakon njega vodeći vozač, potom onaj iza njega… i tako dalje do kraja poretka. Kao i u vožnji u koloni, postoje određena pravila, no na trkaćoj stazi dopuštene su i neke stvari koje na cesti nisu, vrludanje lijevo-desno, naglija kočenja i ubrzavanja, u svrhu zagrijavanja guma.

U tunelu je Schumacher shvatio da je pogrešno procijenio brzinu sigurnosnog automobila i naglo prikočio… Ili je samo odlučio naglo prikočiti kako bi zagrijao gume, u načelu svejedno. Ali činjenica je da je to učinio u uvjetima smanjene vidljivosti, na mjestu gdje se to u normalnim trkaćim okolnostima ne radi. Montoya je vjerojatno točno u tom trenutku pogledao u retrovizor i prekasno uočio kočenje vozača ispred sebe. Pokušao ga je izbjeći skretanjem prema rubu; nažalost, i Schumacher je u zagrijavanju guma išao prema istom rubu i nije bilo prostora za obojicu…

Je li itko od njih „idiot“, „divljak“ ili štogod treće? Nije. Je li itko od njih namjerno izazvao koliziju? Nije.

U ovoj, dobro istraženoj nesreći govorimo o klasičnom spletu nesretnih okolnosti i pogrešnih procjena, radi kojih je do sudara došlo, a navodim je kao primjer jer se odvila prije dovoljno vremena da ju je lakše analizirati hladne glave od incidenta na VN Azerbajdžana prošle nedjelje.

No, u Monaku dileme o odgovornosti nije bilo – kakav god bio splet okolnosti, Montoya je bio kriv za sudar, jer se nalazio iza Schumachera i, neovisno o olakotnim okolnostima, morao se prilagoditi njegovom ritmu vožnje. Zabijete li se na cesti u auto ispred, kod suca vam neće baš proći opravdanje kako na tom mjestu uvijek vozite tom ili većom brzinom, bez kočenja, pa ste to činili i sada, u uvjetima smanjene vidljivosti.

Kao Materazzi i Zidane

Što nas dovodi do incidenta u Bakuu prošlog vikenda, u kojem su sudjelovali Lewis Hamilton i Sebastian Vettel.

Priča je u načelu ista, neovisno o tome što su bili na vodećim pozicijama, a ne razdvojeni krugom zaostatka. Hamilton je usporio na mjestu na kojem Vettel to nije očekivao, te ga je Ferrarijev vozač lupio u stražnji kraj, srećom nedostatno za značajnije oštećenje na nekom od bolida, neko koje bi dovelo do odustajanja jednog ili obojice vozača.

Zapravo u tom dijelu nema ničega spornoga, te iznenađuje koliko fanova smatra kako je Hamilton zaslužio kaznu zbog naglog kočenja – postoje vrlo jasne regulative o načinu vožnje iza safety cara i Britanac bi sigurno bio kažnjen da ih nije poštovao. Vozač iza mora se prilagoditi onome ispred i, čak i da je Mercedes bio sporiji nego inače (a ispis telemetrije jasno govori da nije i da je u svakom SC razdoblju Hamilton na tom mjestu vozio približno istom brzinom), i opet je riječ o Vettelovoj grešci.

Makar to bili i najbolji vozači na svijetu, i dalje im se može dogoditi da pogriješe. No, ono što se ne smije dogoditi, nikada, ni u kojem slučaju, ono je što se zbilo neposredno nakon ovog dodira.

Vettel je, uvjeren kako ga je Hamilton iskušavao i namjerno kočio jače no što treba, ubrzao, došao usporedo sa srebrnim bolidom, prijeteći digao ruku prema Britancu i bočno udario u njega svojim bolidom. Pri razmjerno maloj brzini i bez direktnih posljedica (možemo samo nagađati je li kasnije dislociranje naslona za glavu, radi kojeg je Hamilton morao još jednom u boks i izgubio već dobivenu utrku, posljedica tog udarca ili ne), no očigledno, namjerno udaranje protivnika.

Znate, što god da je Marco Materazzi onomad uistinu rekao Zinedineu Zidaneu, ne opravdava onaj udarac glavom i Francuzu je opravdano pokazan crveni karton.

A Vettelu nije, i to je ključ problema.

Sudac je stvarna tragična figura

Kažnjen jest, zaustavljanjem u boksu na 10 sekundi, čime je izgubio priliku za pobjedu ili bar drugo mjesto, no ovdje govorimo o nečemu elementarnom, što se u Formuli 1 nažalost prečesto propuštalo kazniti na adekvatan način. Namjerno udaranje drugog bolida u svakom pravilniku o utrkama mora biti crna zastava, diskvalifikacija na licu mjesta. Pa čak i da je Vettelu, kako neki slabovidni tvrde, samo „pobjegao“ bolid, jer je imao ruku u zraku i šakom prijetio Hamiltonu, nema značajnije razlike, i opet se to dogodilo zbog agresije prema protivniku, i to u trenutku kada na stazi nije bilo borbe ni utrkivanja.

Ovo je naprosto elementarna stvar, koju ne možemo gledati ni kroz kakvu prizmu osobnih afiniteta i navijanja. Svi imamo draže i manje drage vozače i momčadi i osobno ću u dvobojima Vettela i Hamiltona, odnosno Ferrarija i Mercedesa, uvijek naginjati Nijemcu i talijanskoj momčadi, no ne nauštrb sporta – a to je upravo ono što se ovdje dogodilo.

Charlie Whitting, već desetljećima glavni sudac Formule 1, većinu tog vremena proveo je radeći ono što Bernie Ecclestone kaže, pritom nerijetko donoseći odluke poput ove, ekstremno štetne za ugled i razvoj sporta, a pogotovo za usađivanje vrijednosti i odgovornosti klincima koji danas voze karting ili manje formule i gledaju u sadašnje vozače kao idole. Sada mu je 65 godina i nadam se da mu je došlo vrijeme za umirovljenje, te da će na njegovo mjesto doći netko tko i razumije utrkivanje i ima osjećaj za sportske vrijednosti. Ovako ispada pomalo tragična figura, bez pravog autoriteta, s čijim se odlukama preko momčadskog radija sprda i sam Hamilton.

Ponovimo li analogiju s nogometom, Hamiltonovi komentari kako je Vettel dobio preblagu kaznu, neovisno o tome što smatram da je u pravu, bili su za žuti karton i trebala mu je biti izrečena određena, možda novčana kazna zbog njih. Ovako nažalost sve skupa i dalje ispada lakrdija, igra bez jasno postavljenih temeljnih vrijednosti i pravila. Koja zapravo postoje, ali pogrešne procjene i dodvoravanje utjecajnima dovode do njihovog neprimjenjivanja.

Ne propusti top članke