Niz je, nažalost, jednom morao stati. S čak sedam uzastopnih Svjetskih prvenstava, od izdanja u Melbourneu davne 2007., hrvatska vaterpolska reprezentacija vraćala se kući s medaljom. I, kako se to zna poklopiti u ovom sportu, početak tog sjajnog niza ‘odgodila’ je Grčka pobjedom u ogledu za treće mjesto u Montrealu 2005., a na kraju ga je i prekinula pobjedom u ogledu za treće mjesto u ovom izdanju.
“Nismo imali potrebnu koncentraciju”, komentirao je nakon te utakmice izbornik Ivica Tucak. “Strašno smo puno promašivali i gađali njihovog vratara. No, to je sazrijevanje koje se događa ovoj reprezentaciji i ne može se ostvariti preko noći. To je dugotrajan i mukotrpan proces. Većim dijelom turnira smo pokazali dobru igru. No, kada smo trebali uzeti medalju, nismo bili pravi”, dodao je.
Odlazak na ovaj turnir možda po običaju i nije bio lišen najviših očekivanja, ali su se prognoze davale dosta opreznije. Tucak je u Mađarsku poveo ekipu koja je, uglavnom kroz medije, bila okarakterizirana kao ‘pomlađena’. Taj je narativ dijelom hranio i sam izbornik, ponajviše onda kad je objavljivao svoj širi popis kandidata za Svjetsko prvenstvo; tada je konkretno, nakon puno preciznijeg opisa “nove” ekipe iskoristio termin “pomlađena”, što je dalo dodatni zamah toj javnoj viziji momčadi.
To da je reprezentacija vapila za rekonstrukcijom nije nikakva novost. Još je na onom predpandemijskom Europskom prvenstvu u siječnju 2020., također odigranom u Budimpešti, u bazen uskakala kao druga najstarija reprezentacija na turniru, iza Srbije — prosjek godina tad je bio preko 29. Prošlog ljeta, na Olimpijskim igrama u Tokiju, ta je dobna granica dodatno pomaknuta na zbilja nevjerojatnih 31 godinu i 77 dana, što je Hrvatsku onda učinilo i najstarijom reprezentacijom na olimpijskom turniru.
Ovi se momci tek navikavaju na zajedničku igru i te zajedničke, najviše ciljeve
Iako se i u vaterpolu, baš kao i generalno u sportu, razvojem znanosti produžio vijek trajanja igrača, to je zbilja bilo cijeđenje zadnjeg atoma snage one slavne, trofejne generacije. Izuzev Sandra Sukna, koji se povukao zbog zdravstvenih problema, ozbiljan val oproštaja uslijedio je tek nakon Tokija, kada su se povukli redom i ostali velikani: od najstarijeg, Xavija Garcije, preko Paula Obradovića, pa do kapetana i dokapetana, Andre Bušlje i Mara Jokovića, koji su se zajedno s centrom Lukom Lončarom službeno povukli tek krajem prošle godine.
Tada je Tucak u jednom je trenutku potpuno logično zaključio kako “ne možemo ići dalje s ljudima koji imaju od 35 do 38 godina”, da bi istovremeno naglašavao kako će “vrata reprezentacije vječno biti otvorena za neke eventualne korekcije”, ako vidi “ da smo na nekim pozicijama tanki ili da nemamo odgovarajuća rješenja”. Naravno, kad se opraštaju takve veličine uvijek je prisutna i obvezna doza kurtoazije, ali ovo je djelovalo kudikamo indikativnije u kontekstu planskog pomlađivanja, s navodnicima i bez njih; pogotovo jer se, pomicanjem Olimpijskih igara, dodatno dobilo na vremenu za konkretnu razradu i provedbu ionako zakašnjele rekonstrukcije.
Niti zeleni, niti (pre)mladi
Tako je Hrvatska u Mađarsku otišla s čak sedam debitanata na velikim natjecanjima, a to samo po sebi jasno ukazuje na izostanak postupnog uvođenja novih lica u momčad.
Za novog kapetana imenovan je povratnik u reprezentaciju Ivan Krapić, dok su, iznenađujuće, na konačnom popisu putnika mjesto našla tek dvojica klasičnih braniča, i to obojica debitanata na velikim turnirima: Jugov Marko Žuvela i Rino Burić iz splitskog Jadrana. Burićev podosta nesmotren i nesportski potez u utakmici protiv Japana zbog kojeg je opravdano zaradio suspenziju za knockout susrete, ostavio je ekipu sa samo jednim bekom i s dodatno suženim opcijama u rotaciji, pogotovo u trenucima kad se tražila širina i kalkuliranje s isključenjima u obrani.
Koliko je priča o pomlađenoj ekipi zapravo dvojbena pokazala je dosta slikovito i utakmica sa Španjolcima, koji su Hrvatsku i nakon 10 godina svojim jasnim, postojanim, ali opet i pomno kontinuirano razrađivanim stilom ostavili bez pobjede u međusobnim dvobojima. Oni su u prosjeku tu bili na 25,8 godina prosječne starosti; njihovi junaci tog susreta, osim strašno uigrane obrane, bili su 19-godišnji vratar Unai Aguirre, koji je protiv Hrvatske skupio sjajnih 10 obrana, kao i njihov prvi strijelac i Aguirreov momčadski kolega u Barceloneti, 23-godišnji Álvaro Granados.
Hrvatski su ključni igrači, s druge strane, u prosjeku bili točno dvije godine stariji (27,8) od Španjolaca, s 36-godišnjim Josipom Vrlićem kao najstarijim. Od debitanata, Jerko Marinić Kragić je 31-godišnjak; sjajnom Toniju Popadiću, koji je s gola istisnuo čak i Marka Bijača, je 27 godina, koliko će za dva mjeseca imati i Andrija Bašić. Kosti Harkovu, oko čije su se naturalizacije vodile silne rasprave, je 25, baš kao i Buriću, dok je napadač Franko Lazić godinu dana mlađi. Najmlađi Žuvela je s 20 godina zapravo jedini debitant u pravom smislu. Njega Tucak nije štedio; zbog svojih izvanserijskih fizičkih predispozicija obavljao je niz dužnosti u oba smjera, pogotovo nakon Burićeve suspenzije, a pogotovo je bilo impozantno vidjeti kako se, zajedno s Vrlićem, hrvao s gromadama od grčkih bekova u onoj prvoj utakmici na otvaranju turnira.
Ta imena niti su ‘zelena’ — Harkov je tu, jasno, ponajprije supstitut za nagli odljev individualne klase koja je Hrvatskoj često bila prijelomni faktor — niti su (pre)mlada, stoga je pogrešno pričati o nekakvoj ‘pomlađenoj’ Hrvatskoj. A ova reorganizirana reprezentacija je zapravo odigrala u skladu s očekivanjima, prigrlivši dijelom i stare boljke koje su je koštale mjesta na postolju i nastavka one sjajne tradicije.
Solidna audicija za Euro
Bilo je i na ovom turniru nedvojbeno sjajnih trenutaka, onih koji daju nadu da će ova selekcija i s ovakvom nerezonskom integracijom u momčad moći donijeti nove uspjehe. Utakmica protiv Srbije bila je uistinu besprijekorno pripremljena, s odličnim obrambenim rješenjima kojima je neutraliziran prvenstveno njihov najbolji igrač Dušan Mandić, ali i dobrim odlukama u napadu. Za pohvaliti je i utakmicu s Gruzijom, makar je riječ o reprezentaciji nižeg ranga koja je i jako puno griješila.
No, ovi se momci tek navikavaju na zajedničku igru i te zajedničke, najviše ciljeve.
Mnogi od njih se poznaju iz svlačionica matičnih klubova, ali je teško bilo nadoknaditi sve te klasne individualce koji bi uzimali stvari u svoje ruke onda kad bi ponestalo sistemskih rješenja. Hrvatska tradicionalno teško smišlja, a kamoli realizira neki plan B onda kad upadne u tradicionalne crne rupe pri realizaciji napada, i to ne samo kada napada s igračem više. U Mađarskoj je sad bilo previše svježe krvi na stare probleme; protiv Španjolaca je pritom definitivno riječ o razlici u kvaliteti, iako je njihova perfektna vizija — ona koja ih je i sada dovela do zlata — bila neumoljiva prednost i onda kad je Hrvatska bila krcata genijalnim individualcoma. S druge strane, Grčka je možda i bolje pokazala koliko se još treba raditi da stvari kliknu u borbi za najviša dostignuća i stvaranje nekih novih nizova.
Izbornik Tucak je pri selektiranju popisa za ovo Svjetsko prvenstvo sam naglašavao da mu je ovog ljeta primarno natjecanje ipak Europsko prvenstvo u Splitu, koje kreće već krajem kolovoza. Utoliko je ovaj turnir, kraju niza usprkos, bio više nego solidna audicija za Euro. Sva ta nova lica navikla su se na tempo velikog natjecanja i na očekivanja koja s njim dolaze. Također, novi su igrači očekivano demonstrirali svoje dobre, ali i loše strane, koje su dijelom i posljedica tog predugo odgađanog osvježavanja momčadi.
Razočaranje će uvijek biti prisutno u zemlji koja cijeni samo najbolje, iako ove junake niti ne prati na njihovu putu; njega odgovorni sami po sebi često dodatno otežaju, ali razloga za optimizam ima.
