HEP logo generalni partner Telesporta

Nogomet narodu

Hajduk, božićna priča

Petogodišnjak je pisao klubu. Dobio je odgovor

Ovako nekako će bit, već to vidim ko da je danas, barem ako nas ne potamani u međuvremenu neki glupi virus. Gledat će zajedno neku utakmicu koju će njihovi, dakako, gubiti, a Staro Gunđalo će već krajem prvog poluvremena početi najprije s kolutanjem očima, pa buljenjem u prazno, pa durenjem i zabijanjem glave u dlan kao da želi uživo rekreirati onaj antikni meme. Šutjet će, jer navikao je trpjeti u tišini, tek tu i tamo će sebi u bradu izmumljati poneki mlaki sarkastični komentar koji ni izbliza neće dočaravati to kako se zapravo osjeća. Ipak, na kraju će to krčkanje iskipjeti; kad vidi suparničko krilo kako krade neku šlampavu loptu domaćeg braniča, i prije nego što jurne prema vratima i prevari golmana on će već biti na nogama i leđima okrenut onom shitshowu na terenu, stisnutih zuba sikćući:

“Jebo te Hajduk i onaj ko ga izmisli”.

Staro Gunđalo, razumije se, već 10, 20 ili 30 godina tupi o tome kako je Hajduk “najgori klub na svijetu” i dosadan je s time odavno sam sebi, a gdje onda neće biti drugima. Mladić, međutim, to iz nekog razloga i dalje sluša i spremno ulazi u rasprave koje ne vode nikud; on svoju patnju nosi ponosno i prkosno kako to samo mladost može. I Stari je nekad bio takav, a sad ga ta energija kod drugih užasava jer se grozi toga da bi jednom opet mogao vidjeti kako se pretvara u gorčinu. Hajdučki krug života.

I tako, ostaju pričati do kasno u noć. Najprije o aktualnim trivijalijama, poput one nedavne utakmice protiv Prečkog, Španskog ili kojeg već od preostalih zagrebačkih kvartova od kojeg dotad nisu bili izgubili, sve dok razgovor — kao što je i neminovno kad pričate sa starim gunđalima — ne završi na davnim temama.

Budućnost, razumije se, nikad ne ispadne onakva kakvom je zamišljamo i zapisujemo

“Ni ja zapravo ne pamtim veliki Hajduk. Ipak nisam dovoljno star za to.”
“Kako? A četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa?”
“Hmda. Ali znaš, nije ti to zapravo bilo baš nešto. Bili smo totalni autsajderi, smiješni u usporedbi s njima. Nije to bilo kao prije, u sedamdesetima i ranije. O tome, isto kao i ti, znam samo iz priča.”
“Dobro. Barem si bio tamo u počecima Našeg Hajduka, pisao si o tome.”
“Da. Vidio sam taj uspon i pad. I ono što je došlo poslije.”

Nakratko zavlada tišina, a Staro Gunđalo uzme dugi gutljaj piva i duboko uzdahne. Mladić pomisli promijeniti temu, ali onda se nečeg sjeti, nasmije se i kaže: “Pričaj mi opet ono kako sam se zakačio”.

Eh, da. Zgodna je to priča, ni vi je još niste čuli. Istovremeno lijepa i pomalo tužna ili strašna poput pravih bajki, jedino što joj nedostaje ono “živjeli su dugo i sretno” na kraju. No, opet — izuzmemo li mjestimične stilske vulgarnosti i bogohuljenje — dovoljno je sladunjava i prožeta feelgood faktorom da bi prošla pod božićnu.

I zato sam na Badnju večer 2020., nakon što me posjetio Duh budućih Hajduka — još kao Sredovječno Gunđalo, prije nego što sam počeo vikati na oblake — sjeo i zapisao je. U nadi da će je on pročitati jednog dana kad bude znao da ne postoji Djed Mraz i da Dimitrios Diamantakos, usprkos spektakularnom imenu, nije nikakav superheroj niti baš najbolji igrač na svijetu.

Ovako nekako ti je to bilo, sine.

Brojao si ne znam više ni ja koji dan u izolaciji tijekom one prve pandemije; bio si pomalo tužan jer ne možeš vidjeti prijatelje iz vrtića i već ti je bilo dosadno, pa sam predložio da umjesto uobičajenih zajedničkih igara ili gledanja crtića napišeš božićne čestitke baki i djedu. Nisam ni ja baš bio sasvim svoj, a to nam je doba kod kuće bilo dodatno teško, znaš zbog čega. Usto sam netom prije toga, prvi put u tko zna koliko godina, odustao od gledanja Hajduka. Svejedno mi je na mobitelu bio otvoren Livescore tracker; nisam imao živaca čak ni za tekstualni komentar.

A ti si onda rekao da bi prvo pisao Hajduku. Uzeo si crtež iz vrtića, okrenuo ga na drugu stranu, uzeo olovku i čekao da ti slovkam ono što si zamislio reći, jer sam si znao napisati samo nekoliko kratkih riječi. Nije to čak bilo ni prvo pismo koje si namijenio Hajduku; ono prvo, možda tjedan dana ranije, namjerno smo potpisali samo imenom. Uzalud sam te nagovarao da to ne radiš; baka i djed morali su pričekati.

Petogodišnje dijete žarko je željelo prvi put u životu otići na Poljud i gledati Hajduka uživo. Tata mu je obećao da će ga odvesti, ali upleo se koronavirus i to je postalo neizvedivo.

Zato si napisao — ako se dobro sjećam, jer nismo to slikali — kako voliš Hajduk i jedva čekaš da prođe korona da bi “ih zagrlio” te da ćeš doći na utakmicu u Split. A ja sam, pomažući ti, kolutao očima, buljio u prazno, durio se i zabijao glavu u dlan kao da želim uživo rekreirati onaj stari meme. Tu i tamo bih sebi u bradu izmumljao poneki mlaki sarkastični komentar i na kraju sam, kad je na mobitelu zasvijetlio još jedan gol, ustao i stisnutih zuba prosiktao da “jebo te Hajduk i onaj ko ga izmisli”.

Pismo smo ipak poslali, a ti si u međuvremenu — pretpostavljam, od Medvjedića Paddingtona — naučio i to da na drugoj strani koverte treba napisati svoju adresu, pa ti je mama napravila i to prije nego što si je ubacio u poštanski sandučić. Ja sam za to vrijeme nastavio sa svojim facepalmovima i gunđanjem, već duboko razočaran i umoran od svega drugog.

A onda ti je, dva dana prije Božića, stigao odgovor.

U paketu su bile kockice u Hajdukovim bojama, lopta koju su potpisali igrači i pisamce od predsjednika. “Onog, kako se zvao…” — pretvarat ću se da ne znam napamet kad to za 10, 20 ili 30 godina budem prepričavao — “nije on dugo bio, puno je pričao i vitlao metlom, što je dobro išlo uz onu mantru da ‘triba potirat sve’, ali sve drugo je radio krivo pa je brzo otišao kad je vidio da ne ide.”

Nije to bilo čak ni prvo pismo koje si primio od Hajduka. Redovito si dobivao članske iskaznice, a s onom prvom stigla je i spomenica koju je potpisao Marin Brbić, naš prvi ‘narodni’ predsjednik novije ere, ali ubrzo sam shvatio da ti ovo od Lukše Jakobušića — “da, tako se zvao, mislim da je bio iz Dubrovnika” — više znači. Jer morao sam ti ga još nekoliko puta pročitati nakon što si se presvukao u Hajdukov dres i krenuo mi zabijati golove onom loptom izvikujući “Diamantakos, Diamantakos”…

A ja sam bio istovremeno sretan i ljut. Sretan zbog tvoje sreće, ljut zbog toga što je Hajduk toliko loš, što Jakobušić priča i radi ono što je pričao i radio, a najviše ljut na samog sebe što sam te učlanio čim si se rodio i zarazio te tim opakim virusom. Jer samo je jedna stvar u nogometu gora od navijanja za Hajduk — naravno, navijanje za Dinamo — i nije to patnja koju trebaš. Opet, ako ti Hajduk bude najveća patnja u životu, onda ćeš izrasti u sretnog čovjeka, čak i ako s vremenom postaneš gunđalo.

I zato — hvala vam, predsjedniče. Napravili ste iznimno lijepu, ljudsku gestu i učinili jednog dječaka jako sretnim. Samo nemojte misliti da ćemo vas na Telesportu zbog toga štedjeti s kritikama. Neka i otkrivanje ove ‘korespondencije’ bude zalog za to.

Da, upozorio sam vas na to da će ova priča biti sladunjava.

Na kraju bih još dodao i to kako se nadam da je i predsjednika, kao i mene, ovog Božića posjetio onaj Dickensov Duh budućih Hajduka. Jer budućnost, razumije se, nikad ne ispadne onakva kakvom je zamišljamo i zapisujemo. Možda ona za sve nas još može ispasti i puno ljepša nego što ju je buduće (?) Staro Gunđalo vidjelo na Badnjak 2020.

Duhovi su, uostalom, stvarni koliko i Djed Mraz ili Dimitrios Diamantakos kao superheroj i najbolji igrač na svijetu.