Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Nogomet narodu

Igrati hajdučki

O stategiji, filozofiji, kontinuitetu i svim tim velikim riječima

Gotovo svake godine, a osobito onih godina kad dužnost preuzima novi predsjednik Uprave ili novi sastav Nadzornog odbora, Hajduk objelodanjuje strateški dokument kojim definira plan i program rada te ciljeve u nadolazećem periodu.

U tom, obično pozamašnom spisu koji je odraz transparentnog načina upravljanja klubom kao i obveze prema svom članstvu i dioničarima, nađe se svega — od najbanalnijh i praktično svakodnevnih stvari poput “rekonstrukcije šankova unutar stadiona” preko mnogih korporativnih fraza kao što su “dinamički plan”, “promjena radne kulture” i slično, pa do popisa dobrih želja, tipa procjena i obećanja kada će klub konačno konkurirati za domaći naslov prvaka ili za prolazak u skupinu UEFA-inih natjecanja. Neki dijelovi tog dokumenta budu detaljno i na pohvalan način razrađeni, dok drugi — obično oni temeljni — mogu samo naživcirati prosječnog člana i navijača, a kod drugih izazvati zluradi podsmijeh.

Već tradicionalno najslabiji dio te strategije je, već i na papiru, onaj koji se odnosi na sportsku politiku.

U valjda svakom dosadašnjem dokumentu — pa tako i onom posljednjem, objavljenom ranije ovog mjeseca — ključnu stavku predstavlja ideja definiranja stila igre koji će primjenjivati sve uzrasne kategorije u klubu, od prve momčadi do najmlađih uzrasta. Toliko puta je ponovljena, neovisno o drugim ciljevima i karakteristikama pojedine uprave, da se, čini se, pretvorila u jednu od centralnih dogmi današnjeg Hajduka.

Jedan je sustav iz Akademije došao nadomak kulminacije nakon što je Oreščanin preuzeo prvu momčad. Onda je vraćen Burić i odmah promijenio sustav igre

Međutim, baš kao što je prvi strateški cilj ove Uprave “izrada strategije”, tako je i ovdje glavni problem koji se ne može zaobići činjenica da je sama potreba za nečim ono što se svaki put iznova naglašava, a nikako da se i definira. Iako ga i najnovija klupska strategija uzdiže na razinu “filozofije” i “ključne stavke sportske politike Kluba”, u ovih osam godina otkako je ‘narodnog’ Hajduka taj famozni “hajdučki” stil nikad nije zacrtan; strategije ne daju konkretne odgovore na kojim vrijednostima i karakteristikama je zasnovan i zašto je baš on najbolji izbor za klub poput Hajduka.

Ali to je samo početak problema.

Gotovo svi nogometni fanovi, bez obzira na to koliko racionalni i analitički nastrojeni pokušavali biti, u sebi nose poneku romantičnu ideju o društvenom značaju ovog sporta i načinu na koji se on isprepliće s mentalitetom sredine. Moja omiljena je ona da klubovi — barem neki od njih, a među takve definitivno ubrajam i Hajduk kao primjer par excellence — moraju stremiti nogometu koji je u skladu s njihovim identitetom, jer jedino tako mogu dosegnuti maksimum svojih mogućnosti i ostvariti se u punom smislu na terenu, ali i izvan njega. Napraviti nešto što se pamti; udahnuti život onome što u podsvijesti nose njegovi navijači, kao i stvoriti ostavštinu za buduće generacije. Kraće rečeno: oživotvoriti samu esenciju kluba i zajednice iz koje je izrastao.

Biti najbolja moguća verzija samog sebe.

Naravno, ta nogometna esencija kluba ne počiva samo na mentalitetu podneblja i vrijednostima kluba koje su, službeno ili prešutno, upisane u njegove temelje; nju dobrim dijelom definiraju treneri i momčadi kroz klupsku povijest. Oni najveći uspijevali su tijekom godina mijenjati neke dotad uvriježene načine, pa i sam igrački mentalitet, dodavati klubu nešto novo, što naknadno također postaje dio njegova identiteta.

Kad je Hajduk u pitanju, onda je taj put natrag do same esencije kraći i jasniji nego kod gotovo bilo kojeg drugog kluba kojeg se možete sjetiti. Jer Hajduk je fenomen gotovo religijskog značaja koji svojom poviješću i specifičnostima komprimiranima u moto upravo nadnaravne snage “kontra mraku, kontra sili” nadilazi sve granice. A njegovu — ajde, možemo je tako nazvati — svjetovnu filozofiju su daleko najviše oblikovala dvojica genijalaca koje bez imalo sumnje možemo uvrstiti među najveće umove ove igre.

Jedan je Tomislav Ivić, čovjek koji mu je dao suvremeno lice među prvima u Europi, sensei kojeg bismo trebali svakodnevno citirati onako kako Nizozemci citiraju Johana Cruyffa. Drugi je, naravno, barba Luka Kaliterna, utemeljitelj Hajdukove nogometne škole; čovjek koji je bio brat samog osnivača kluba, njegov prvi golman i prvi domaći trener, duhovni otac cijelog ‘obiteljskog stabla’ trenera, uključujući i samog Ivića, kao i mnoge današnje.

Kao navijač, volio bih jednom doživjeti da se netko posluži njihovom ostavštinom i kaže — “evo, ovako bi Hajduk trebao igrati”, jer svojim radom i riječima su davno pokazali put koji samo treba znati staviti u suvremeni kontekst da bi posramio sve koji su se u posljednjih 30-ak godina nekako dokopali Hajdukove klupe. No, to se još uvijek nije dogodilo i ovaj zadnji strateški dokument — koji na dijelu koji govori o sportskoj politici prelazi u tragikomediju — ponovno vapi: “Moramo definirati KAKO bismo željeli pobjeđivati”, kao da je Hajduk tabula rasa i klub u osnivanju, a ne institucija sa 108 godina povijesti, tradicije i legendi koje su ga oblikovale.

Ironično, upravo takav sustav kakav strategije zazivaju, onaj koji se proteže preko svih uzrasnih kategorija u klubu pa do prve momčadi, uspostavio je u Hajduku zadnjih godina Krešimir Gojun.

On je s trenerima koje je doveo naprije implementirao jedan pristup i filozofiju igre u Hajdukovu akademiju, a onda su ti treneri sa svojim stožerima avansirali sve do prve (Siniša Oreščanin) i druge (Mario Despotović) momčadi. Za klub čijim su čelnicima uvijek puna usta “dugoročnog planiranja” i “kontinuiteta”, to je bio savršeno logičan korak. Za klub koji u središte svog rada — kako na ideološkoj, tako i na tržišnoj ravni — stavlja Akademiju i razvoj mladih igrača, savršeno logični sljedeći korak bio bi Gojuna, kao čovjeka koji je taj sustav uspostavio, promovirati u sportskog ili tehničkog direktora, nekoga tko će biti odgovoran za kompletnu struku. Jer on je, uostalom, svu tu struku i doveo — znači, imao je nekakvu cjelovitu i dugoročnu viziju koja se već neko vrijeme ostvarivala.

Međutim, hajdučka je logika ponekad bitno drugačija od konvencionalne, pa i od racionalnog razmišljanja.

Gojun je već jako dugo vremena bio optuživan da je stvorio “paralelni sustav” unutar kluba. Kakav paralelni sustav, kad je njegov bio jedini stvarni sustav u Hajduku? Osim ako možda ne smatrate ‘sustavom’ činjenicu da su se od Damira Burića do Damira Burića na klupi izredali Marijan Pušnik, Joan Carrillo, Željko Kopić, Zoran Vulić i Siniša Oreščanin — svaki trener po filozofiji potpuno drugačiji od svog prethodnika…

“Ako su djeca iz vlastite akademije budućnost kluba, onda sustav mora funkcionirati”, rekao je Gojun Telesportu u našoj reportaži iz Akademije početkom prošle sezone. “Imate različite profile ljudi i kad dođe novi predsjednik, sportski direktor ili trener ne možete očekivati da ćete stalno imati isti pristup odozgo. Promjene su tu česte, pogotovo na tako delikatnoj poziciji kao što je trener prve ekipe kojeg najviše definira rezultat. Ako bismo mi prilagođavali filozofiju našeg kolektivnog rada pojedinačnim vizijama svakog trenera, onda je to po meni stihija.”

Jedna razvojna ideja i sustav koji je krenuo iz Akademije došli su tako nadomak svoje kulminacije nakon što je Oreščanin preuzeo prvu momčad, ali onda se dogodilo upravo ono što su gotovo svi u klubu dugo ponavljali da se ne smije dogoditi: da sve ovisi o jednom čovjeku i da se njegovim odlaskom uruši. Ne ulazeći ovaj put u razloge i opravdavanja bilo koje strane u onome što su poneki mediji i navijači nazvali “ratom klanova”, činjenica je da je Hajduk u kratkom vremenu ostao bez Gojuna, Oreščanina i trenera juniora Igora Tolića, dok se trener ‘bekavaca’ Despotović još uvijek ‘drži’.

A onda je vraćen Burić i u prvoj svojoj utakmici odmah promijenio sustav igre.

“Odlučili smo se za sustav koji je možda za momčad lakši”, izjavio je novi-stari trener nakon premijerne domaće pobjede nad Istrom. Stvarno, nakon što je odradio doslovno jedan trening s momčadi koja već dugo igra u jednom sustavu i u njemu je odradila pripreme, on zaključuje da joj je nešto drugo “možda lakše”? Ili je to možda lakše njemu?

Da se razumijemo, ovo nije tekst o tome je li za Hajduk bolje igrati 4-3-1-2 ili 4-2-3-1 — to samo po sebi, uostalom, nije ni sustav ni filozofija nego samo oblik koji momčad formira na terenu, a ono što njenu igru definira puno više od same formacije su pristup i pojedinačne uloge igrača unutar sustava. Puno analizirati Hajduk pod Burićem u ovom trenutku, nakon dvije pobjede nad momčadima koje će se boriti za opstanak u ligi, ne bi bilo ni pošteno ni primjereno; čovjeku ipak treba dati nešto vremena da prenese svoju ideju igračima i pričekati zahtjevnije suparnike da bismo vidjeli kako se provodi u djelo. Međutim, već je u prvom nastupu bilo bjelodano da će njegov Hajduk igrati direktnije i okomitije — što, između ostalog, otvara nekoliko pitanja vezanih uz kadar.

Oreščaninov je sustav izvlačio maksimum iz Mije Caktaša i može se reći da je dijelom bio podređen njemu — kao i činjenici da momčad nije imala kvalitetnog klasičnog centarfora, a Oreščanin ga nije ni tražio. Sada će Caktaš igrati iza jedne špice i to već samo po sebi uvelike mijenja njegovu ulogu u sustavu, što bi moglo biti prilično problematično. Također, pomalo je bizarno da klub otpušta glavnog trenera i praktički istovremeno dovodi igrače koje je on eksplicitno želio zbog specifičnih karakteristika idealnih za njegov sustav — tako je na dan otkaza Oreščaninu potpisan Samuel Eduok, a David Čolina dan ranije. Burić bi, da je mogao birati, možda izabrao posve drugačije profile igrača. On i dalje nema ‘pravu’ špicu, a već su i utakmice s Istrom i Varaždinom pokazale da bi bilo šteta na toj poziciji trošiti Jaira; lako je moguće da se isto pokaže i za Eduoka.

Ali to su već detalji, i takve situacije se u Hajduku konstantno ponavljaju. Svaka promjena trenera prve momčadi za sobom povlači i drastični zaokret u stilskom identitetu i onda se događa da se igrači dovode za stil koji zagovara jedan trener, da onda ne bi odgovarali onome što želi drugi pa bi ih se prodalo, da bi nakon toga nedostajali trećem treneru. Situacija sa ‘šesticama’, defenzivnim veznima u različitim sustavima nekoliko posljednjih Hajdukovih trenera, možda je najbolji primjer.

Radi se dakle, o izrazito lošem planiranju i perpetualnoj krizi identiteta. Ne samo što nema kontinuiteta struke, nema ni kontinuiteta ideje.

Istina, i neki mnogo veći europski klubovi često lutaju po pitanju stila kojim žele igrati. Ali za Hajduk je to, razmjerno gledajući, puno veći problem. Ne samo zbog toga što se uprave i nadzorni odbori zaklinju u kontinuitet, razvojnu priču i našu dicu, a rade sasvim suprotno od toga, nego i zato što je upravo takav kontinuitet — kod kojeg razvoj mladih igrača kroz Akademiju do prve momčadi neće ovisiti o tome tko je trenutno glavni trener, sportski direktor ili predsjednik kluba — temeljni preduvjet da bi sustav uspio i donio, kako to Strateški ciljevi Nadzornog odbora definiraju, “komparativnu prednost nad konkurencijom”.

Sada, međutim, imamo situaciju da je Gojunov tobože “paralelni” sustav srušen, da njegov nasljednik još nije izabran, a da je trener prve momčadi odlučio odbaciti dosadašnji stil igre koji se — ne svugdje u potpuno istom obliku, ali u osnovi da — provlačio kroz čitav klub. A sve bez ikakvih realnih indikatora da taj sustav nije valjao. Znači li to da sad sve ono dosad građeno mora pasti u vodu samo zato što se promijenio jedan čovjek ili dvojica njih?

Ponavljam, ne ulazim ovdje u raspravu oko toga koji je stil za Hajduk bolji i primjereniji — je li to proaktivni ili reaktivni pristup, pozicijski ili tranzicijski nogomet, nastojanje da se igra kontrolira posjedom lopte ili bez njega, insistiranje na postupnom građenju napada počevši iz zadnje linije ili forsiranje okomitosti itd… I što uopće jest taj mitski ‘hajdučki’ nogomet? Bilo bi zanimljivo o tome raspredati na čisto teoretskoj razini, ali ovdje se ne radi o teoriji, nego o praksi; postoje ljudi kojima je posao da ponude te odgovore — barem ako hoće pokazati da ono ispisano u strateškim dokumentima nije samo zajebancija i mazanje očiju navijačima, nego da Hajduk zaista misli ozbiljno i želi svoju budućnost oblikovati po nekom sustavu i viziji, a ne tek stihijski.

Samo što, da biste prepoznali viziju, morate i sami pomalo biti vizionar.

Tko će odlučiti da Gojunov sustav rada i njegova vizija nisu bili dobri? Kako će to obrazložiti? Tko će biti taj koji će reći da sve to treba napustiti i graditi ispočetka — ili ostaviti na svim razinama osim seniorske momčadi, što je suprotno onome na što sve Hajdukove strategije pozivaju? Tko će odabrati i postaviti novog direktora akademije i koliko će mu slobode u radu dati?

Ako se u svemu tome oslanjamo na ljude koji su već toliko puta skočili sebi u usta i pregazili ono za što su se deklarativno zalagali; ako će to biti ljudi koji su otpustili Gojuna, a ostavili Sašu Bjelanovića u klubu; ako će to biti čovjek kojemu je Vulić bio razuman izbor za trenera i koji nije smatrao da sustav već postoji mada mu se odvijao pod nosom… A onda, šta da vam kažem… Onda su svi izgledi da će Hajduk i njegov model upravljanja i dalje biti predmetom sprdnje, a hajdučka igra samo mit.