Prve su počele Jamajčanke.
Vesele i dominantne pobjednice u ženskoj štafeti 4x100m istrčale su nacionalni rekord 41.02, za 43 stotinke brže od drugoplasiranih Amerikanki, a dvostruko toliko od trećih Britanki. Bilo je to za više od sekunde brže od njihova rezultata u kvalifikacijskoj utrci, u kojoj nisu sudjelovale kraljice sprinta, zlatna i srebrna sa 100m Elaine Thompson-Herah i Shelly-Ann Fraser-Pryce. Njih dvije u finalu su se pridružile Shericki Johnson i Briani Williams i konkurencija je pometena, prema očekivanjima.
Stale su neobuzdano slaviti, mahniti skačući po tartanu te lamatajući zastavama i kosama. Nije im pritom, čini se, smetalo to što na tribinama nije bilo nikoga; slavile su prije svega za sebe. Zatim su im se u tome pridružile i Amerikanke i Britanke i na kraju je ta fešta izgledala kao nešto između koreografiranog plesa i razuzdane djevojačke večeri. Pomalo i na užas organizatora, jer — tražite li sliku koja je totalna antipropaganda mjera socijalnog distanciranja, onda je to ova slika.
Najbrže djevojke (i žene) na svijetu, zagrljene i sve odreda nasmijane od uha do uha, proslavljajući mladost, snagu, brzinu, uspjeh. Štafeta je zvonka radost: predivna slika kakvu su ove pandemijske Igre trebale.
