Nitko Dallas Mavericksima nije davao previše šanse pred ključnu, sedmu utakmicu polufinala Zapada koju su igrali protiv Sunsa, u njihovom Footprint Centeru, u Phoenixu. Čak su i navijači Mavsa razumno slijegali ramenima, govoreći da je već i ovakav rasplet za Luku Dončića i njegov čopor veliki plus za budućnost franšizu iz Dallasa. Kao da su svi zaboravili kako su Sunsi, a prije svih Devin Booker, tijekom cijele serije provocirali Luku.
A da je Slovenac to shvatio vrlo osobno, vidjelo se od prve sekunde.
Pogodio je prva tri napada, od čega dvije trice, i odveo Mavse u plus koji će se zadržati do kraja susreta. Sasvim neočekivano, Sunsi do kraja utakmice nisu ponudili niti jedan jedini suvisli odgovor na akcije osokoljene momčadi pod vodstvom trenera Jasona Kidda. Tako su Mavsi na kraju prve četvrtine vodili 10 razlike (27:17), a na kraju poluvremena imali punih 30 poena viška (57:27). Pritom je Dončić demonstrirao cijeli napadački arsenal, jednako ‘lomeći’ playa Chrisa Paula i centra Deandrea Aytona svim varijantama zabijanja koševa suparniku. Šutirao je trice sa svih pozicija, išao u lukave izolacije čim bi nanjušio mismatch ili se poput bivola, jer tako je jak, zalijetao u Phoenixov obrambeni blok poput kugle za rušenje u željenu zgradu.
Dončić je tako u prvom poluvremenu postigao jednak broj koševa (27) kao i cijeli Sunsi, koji su cijelu utakmicu bauljali po parketu poput grogiranog boksača po ringu. Na terenu je proveo 30 minuta, niti cijele tri četvrtine, jer više nije trebao. U tih pola sata postigao je 35 poena, uz šut 12/19 iz igre, od čega 6/11 za tricu, i tome pridodao 10 skokova i četiri asista. U stopu ga je pratio ostatak Mavsa, prije svih Spencer Dinwiddie s 30 poena (11/15 iz igre, 5/7 za tricu), pa je utakmica nalikovala spuštanju niz tobogan, barem što se Sunsa tiče. Dovoljno je reći da je to bila utakmica u kojoj su domaći navijači na poluvremenu izviždali vlastitu momčad.
Bilo je to Dallasovo demoliranje Phoenixa, i to ono za povijest. A takve neupitne, ultimativne pobjede može ostvariti samo i jedino cijela momčad, i to samo i jedino ako je predvođena pravim vođom. Liderom koji viče “Za mnom!”, a ne “Naprijed!”. Do bola samouvjerenim tipom koji osvetu servira hladnu, najhladniju. Gazdom koji će u vreloj pustinji Arizone pronaći oazu pobjede. Dečkom kojeg će poslije utakmice nasmiješeni Dirk Nowitzki zagrliti onako kako samo plavi anđeli znaju.
