Onaj tko nije gledao utakmicu Zaboka i Cibone osuđen je na paušalne analize po kojima je “Cibona loše odigrala”, i u kojima je poraz samo dobrodošao prilog u sve glasnijoj medijskoj kampanji za smjenu trenera Vladimira Jovanovića. Šteta je to, jer onaj tko je gledao vidio je nešto sasvim drugo, vidio je sindrom “kola koja idu nizbrdo” pa jednima ništa ne polazi za rukom, a onim drugima gotovo sve.
Posljednjih pet minuta utakmice pretvorilo se u ono najljepše što igra može ponuditi – kolektivni mozak je konačno pristao na uvjeravanje momčadskog srca pa se kompletna ekipa, uključujući izbezumljenog trenera Jakšu Vulića i domaće navijače raspametila i ‘bacila na glavu’ za pobjedom koju su odlučili zaslužiti i grčevito ščepati kao da će sutra smak svijeta.
A sve zapravo stane u jednu, jedinu akciju koja se dogodila dvije i pol minute prije kraja pri krhkom vodstvu domaćina od četiri razlike. Nakon što je Lovro Gnjidić pri ulazu izgubio loptu, domaći su je brže-bolje izveli i, učinilo se, napravili rasnu početničku grešku u basketu. Naime, Cibona je nakon tranzicije ostala na polovici domaćih i u full presingu, pa je lopta zbog pokrivenosti ostalih došla u ruke centra Zvonimira Ćutuka. Najsporiji čovjek na terenu, a možda i u dvorani, nije imao kome dodati i onda se odlučio na nešto za što vas kažnjavaju u najmlađim selekcijama. Ćutuk je krenuo prevesti loptu na suparničku polovicu.
Brz kao ogromni puž i okretan poput natovarenog šlepera, Ćutuk je zaplesao među Cibosima koji su pokušavali zasmetati zabočkom centru i oduzeti mu loptu, pri čemu su neki od njih završavali na podu. Prešao je Ćutuk polovicu terena, ali tu nije stao. Bila je to druga rasna početnička pogreška. Umjesto da preda loptu nekom od bekova i odgrize još vremena na semaforu, nastavio je prema košu kao u nekom transu i nakon nezgrapnog dvokoraka zabio od table.
Tako je Ćutuk zabio svoj jedini koš na utakmici. Koš nakon dvije kapitalne pogreške zbog kojih se gubi utakmica, koš nakon kojeg je bilo jasno da Zabok mora pobijediti. I ne samo da je pobijedio nego je time slomio kralježnicu suparniku, pa je utakmica završila s 10 razlike za domaćine (83:73).
Mnogima od domaćih igrača ovo je bila utakmica života. O njoj će zasluženo pričati unucima. Jer bila je to njihova večer, posebna noć u kojoj hrabrost pobjeđuje pogreške, i to one najteže od svih, vlastite.
