Za bilo koga tko stvarno voli i poznaje tenis niti osamnaesta Grand Slam titula u njegovoj karijeri, niti peti trijumf u Australiji ništa nisu promijenili. Ništa suštinski nije drugačije u kasno nedjeljno poslijepodne nego što je bilo u subotu prije nego smo otišli na počinak. Nije se dogodilo ništa što bi promijenilo činjenicu da je Federer, barem za sada, najuspješniji i najbolji tenisač u povijesti.

Nije se promijenilo ništa ni za koga osim za samog Rogera Federera. Za njega je ovo bila najvažnija utakmica, najvažniji turnir njegove karijere i najveća pobjeda u njegovom životu.

Već odavno je Roger najstariji među vrhunskim igračima na Touru i njegova je dominacija postala stvar prošlosti. Ranije je imao jednog pravog rivala, ali u međuvremenu se pojavio Novak Đoković, pa je stigao Andy Murray, pa čitava armija mladića koji su trčali i igrali brže. Ne i bolje, no s godinama pitanje “mogu li ja zaista stići ovo, mogu li se nositi s njima” sasvim sigurno je zvonilo u Rogerovoj glavi. Nakon 2012. i trijumfa u Wimbledonu nije više osvojio nijedan od velika četiri, dva finala u Londonu i jedno u New Yorku izgubio je od Novaka i to se isto pitanje nije više vrtjelo samo po njegovoj glavi, nego se pretvorilo u zaključak znanih i neznanih komentatora.

Federer je s psihološke strane oduvijek bio među najboljim sportašima na planetu, ali kada nakon 20 Grand Slam finala od moguća 23 između Wimbledona 2004. i Australije 2010. dođe vrijeme kada uhvatite ‘tek’ jedan trofej i četiri finala u šest godina, mučenje s pitanjima o vlastitim mogućnostima postane svakodnevica. Morao je Federer mrziti svaki novi kolovoz i svaku novu svjećicu na torti jer bio je svjestan da vrijeme radi protiv njega i da će posljednjih pet godina velike karijere skepticima – a takvih, naravno, uvijek ima – biti argument u priči o najboljem svih vremena. Da, bio je sjajan. Ali…

Šakom o stol

I opet, ništa za Federera nije bilo tako teško kao posljednjih 12 mjeseci. S 2016. su stigle i ozbiljne ozljede, tijelo ga je počelo izdavati, skeptika je bilo sve više i više. Otišlo je koljeno nakon Australije, pa su nakon teškog i mukotrpnog povratka stradala leđa; za čitavu godinu odigrao je 28 mečeva, izgubio njih sedam, dobio jedan od pet protiv top 10 igrača. Nakon Wimbledona se povukao i kada je ove godine u Australiju došao kao 17. nositelj, apsolutno nitko ga nije vidio kao favorita. Zašto uopće dolazi? Što može s jednom nogom i 35 godina na leđima? I, uostalom, što mu znači još jedan trijumf?

U nedjelju smo na terenu koji nosi ime Roda Lavera vidjeli što i koliko za Rogera Federera znači ova pobjeda i ovaj turnir. Ne zbog rekordnog broja 18, ne zbog rekordne Australije, ne zbog činjenice da je drugi najstariji u povijesti koji je osvojio Grand Slam turnir. Za Federera je ovaj trijumf važan jer nije labuđi pjev nekadašnjeg velikana, nije najbolji tenis njegovog života, nije posljedica sreće. Ovo je pehar za kojeg je, s 35 na leđima, morao raditi kao nikada prije, nositi se s najvećim strahovima i pobijediti ih. Ovo je pehar zbog kojeg je triput morao u peti set, dobio četvoricu igrača iz top 10 i pehar koji je osvojio protiv svog najvećeg rivala ikada i čovjeka koji mu je kroz karijeru bio humanizirana verzija kriptonita, Rafe Nadala.

Zato je Australian Open 2017. – bez obzira što se dogodilo do kraja njegove karijere, nastavi li trijumfalno i osvoji još tri velika ili se sutra oprosti – bio najteži ali i najvažniji turnir i najveća pobjeda njegove karijere. Bio je to savršen i legendaran način da najveći tenisač svih vremena sam zaokruži svoju fantastičnu karijeru.

Pobjeda u Australiji bila je udaranje šakom o stol i stavljanje do znanja svima – ja, Roger Federer, najbolji sam tenisač svih vremena.