Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je rat gramzivih birokrata iznjedrio nakaradni sustav košarkaških kvalifikacija

FIBA vs. ECA Na štetu košarke

Posljednjih nekoliko godina glavna tema u košarkaškom javnom diskursu je ‘rat’ FIBA-e i ECA-e. Prvi organiziraju službena reprezentativna natjecanja i manje popularna europska klupska natjecanja (FIBA Liga prvaka i FIBA Eurokup), dok drugi pod kontrolom drže elitna klupska natjecanja u Europi (Euroliga i Eurokup).

Prošle dvije godine glavnina operacija vodila se na klupskom frontu, gdje je FIBA velikom ofenzivom pokušala vratiti najbolje klubove pod svoje okrilje, nakon što su im bili oteti na početku stoljeća. Ipak, njena agresija potakla je ECA-u na dva drastična poteza – smanjenje (na 16 klubova) i zatvaranje, u obliku 10-godišnjih ugovora s najmoćnijih 11 klubova (Anadolu Efes, Baskonia, CSKA, Barcelona, Fenerbahçe, Maccabi Tel Aviv, Milan, Olympiacos, Panathinaikos, Real Madrid i Žalgiris).

Protiv financijski moćnijeg suparnika nije se moglo mnogo postići, stoga je jedini FIBA-in uspjeh bilo otkidanje nekih klubova iz Eurokupa (francuskih, talijanskih, srpskih…) zahvaljujući prijetnjama nacionalnim savezima suspenzijom s Eurobasketa. To se, naravno, pokazalo kratkotrajnim stanjem – već je ove sezone Eurokup ponovo u najjačem sastavu. FIBA je na klupskom frontu potpuno potučena i došlo je vrijeme za prelazak na reprezentativno bojište.

Tu je situacija za FIBA-u nešto komotnija, jer nema izravnog konkurenta koji organizira slična natjecanja, niti je realno da ga dobije zbog čvrstih veza s Međunarodnim olimpijskim odborom. Ipak, ako nastavi u ovom smjeru, tko zna – možda budemo svjedoci nekog novog prevrata koji će dovesti do brisanja FIBA-e s košarkaške karte svijeta.

Posao svake krovne organizacije nekog sporta prilično je jednostavan – organizirati smislena natjecanja za reprezentacije, posebice za A vrste, i osigurati mogućnost nastupa svih najboljih pojedinaca. Kako se to nekada radilo, pokazuje primjer Borislava Stankovića, glavnog tajnika FIBA-e koji je bio najzaslužniji u uvjeravanju Amerikanaca da pošalju NBA igrače na Olimpijske igre u Barceloni 1992. Time je za košarku počela nova era.

Potpuno suprotni pristup pokazuje njegov nasljednik Patrick Baumann, koji je odlučio pokrenuti svoju epohu. Ovaj švicarski dužnosnik sa svojim je suradnicima 2014. osmislio i predstavio novi kalendar međunarodnih natjecanja, koji bi u praksi trebao započeti idućeg tjedna, a trajati barem do 2030.

FIBA-ini prozori

Glavna značajka novog sustava je što nakon punih 70 godina kontinentalna prvenstva neće biti održavana svake dvije godine, već svake četiri, zato da bi se stvorilo mjesta za kvalifikacije za svjetska prvenstva, od kojih se planira napraviti spektakl.

Kvalifikacije bi se trebale odraditi u šest ciklusa, počevši u studenom 2017., pa kroz veljaču, lipanj, rujan i studeni sljedeće godine i sa završnim stadijem u veljači 2019. Kao prednosti ovakvog sustava ističe se aktivnost reprezentacija tijekom čitave godine, igranje službenih utakmica pred vlastitim navijačima i veća vjerojatnost da će najveće zvijezde sudjelovati na svim velikim natjecanjima zbog jednog slobodnog ljeta u olimpijskom ciklusu.

Naizgled idilična priča koju navodno kvari samo Jordi Bertomeu, predsjednik Eurolige. Njemu nije bila dosta potpuna pobjeda u borbi za prevlast nad klubovima, već je odlučio dodatno zagorčati život Baumannu nepopustljivošću kad je u pitanju kalendar Eurolige, koji se djelomice preklapa s FIBA-inim ‘prozorima’. Tako će idućeg tjedna euroligaški igrači moći nastupiti samo u drugom kolu kvalifikacija.

Vodstvu FIBA-e zapravo je i dobro došao ovaj rat. Oni koriste situaciju i veliku medijsku pozornost da prikažu ECA-u kao glavnog krivca za neuspjeh novog sustava, skrećući pozornost s činjenice da bi i ovako i onako on ostao krnj zbog odsustva NBA igrača, kojih su se bespogovorno odrekli na samom početku planiranja. Na upit novinara kako gleda na taj problem, Baumann je bio vrlo kratak: „Znate li vi koliki se novci vrte u NBA?“ i opravdao se s bojazni da bi NBA igrači sve više otkazivali velika natjecanja da se nije promijenio kalendar.

Dakle, u dogovoru s čelnicima NBA oslobodio je jedno ljeto u četverogodišnjem ciklusu i zauzvrat dobio obećanje da će se od Svjetskog prvenstva napraviti megaspektakl u kojem će sudjelovati sve raspoložive NBA zvijezde, uključujući američke, kojima u prethodnim godinama otkazi nisu bili strani.

Tri različite selekcije iste nacije

Naizgled tu ima neke logike, ali zapravo će napravljene promjene još više smanjiti mogućnost nastupa NBA kapitalaca. Kao prvo, ‘slobodno’ ljeto uopće nije slobodno. jer se u sljedećem lipnju i rujnu održavaju dva kvalifikacijska prozora, za koje će NBA igrači dobiti pozive izbornika. Tako će se NBA-ovci umjesto na vrhunskom natjecanju poput eurobasketa, trošiti radi nekoliko kvalifikacijskih susreta, od kojih će neki biti upitne važnosti i kvalitete (primjerice, ogled Španjolske i Bjelorusije).

Još gore izgleda vjerojatnost dolaska američkih superzvijezda u Kinu. Amerikancima je teško bilo pojaviti se svake dvije godine na međunarodnoj sceni, pa onda zamislite kako će to izgledati kad Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre slijede jedno za drugim. Definitivno će jedno od dva natjecanja ostati osakaćeno, a budući da je medijska pozornost u Americi znatno veća na Igrama, nije teško predvidjeti njihov odabir.

I tako smo dobili nakaradni sustav, jedinstven u sportu, u kojem se za odlazak na veliko natjecanje bore tri različite selekcije iste države – u jednoj trećini natjecanja igrat će se (nadajmo se) u najjačem sastavu, u drugoj trećini s B opcijom (bez NBA-ovaca), a u trećoj s najslabijim postavama (bez NBA-ovaca i euroligaša).

To dovodi do apsurdne situacije u kojoj se odnos snaga neprestano mijenja.

Nekima, poput Grčke, osovina momčadi igra Euroligu; nekima, poput Hrvatske, većina igra u NBA-u, a malo tko u Euroligi, tako da im opcija C više paše od B, a nekima, poput Austrije, nitko ne igra ni u Euroligi niti u NBA, stoga njihove šanse drastično ovise o sastavu suparnika, odnosno o datumima na kojima se susreću.

Uza sve to ne treba zaboraviti napomenuti da velik broj igrača koji je odigrao kvalifikacije u slučaju uspjeha neće moći ni sanjati mjesto u rosteru za Svjetsko prvenstvo, a to je s čisto sportskog gledišta možda i najtužnija činjenica koju će iznjedriti ovaj tragični sustav. Naravno, neće biti lako ni NBA igračima koji imaju veliku želju igrati svaku utakmicu za reprezentaciju, a zbog dekreta FIBA-inih administratora u tome su onemogućeni, bez da ih je itko pitao za mišljenje.

Iz dupeta u glavu

Postoji još niz problema, poput samog Svjetskog prvenstva, koje će biti kvalitativno razvodnjeno zbog širenja na 32 sudionika, a sustav je vrlo atipičan za košarku (osam skupina po četiri, prva dva idu dalje odmah u nokaut fazu). Očigledno se svim silama i u svakom segmentu želio kopirati nogometni sustav, koji je iz širokog spektra razloga neprimjeren košarci. Miris FIFA-ine tvornice novca očarao je dužnosnike FIBA-e i jasno je da je glavni razlog svih ovih promjena pokušaj ostvarenja što većeg profita, a ne toliko spominjana ljubav prema košarci.

Da ne biste pomislili da je ovo stvorilo probleme samo u Europi, treba spomenuti i slučaj s Filipina, gdje tamošnja profesionalna liga (PBA) nije htjela pustiti igrače u reprezentacije, ali je nakon FIBA-inog pritiska početak lige pomaknut sa studenog na prosinac. Međutim, izgleda da u veljači neće biti popusta.

Prije dva mjeseca ECA je poslala svoj prijedlog reprezentativnog kalendara koji bi se trebao zasnivati na pet principa. FIBA ga je, logično, odbila, zato što je poslan netom prije početka kvalifikacija, ali i zbog toga što je bio neozbiljno razrađen, s odokativnim procjenama aktivnih razdoblja igrača tijekom godine, koja su debelo išla u korist klupskih natjecanja nasuprot tek šest tjedana predviđenih za reprezentacije (uključujući pripreme).

Osim toga, plan je predviđao reprezentativne akcije samo u lipnju i srpnju, a podrazumijevao je i promjenu datuma održavanja Olimpijskih igara u Tokiju, što nema veze sa stvarnim svijetom.

Međutim, očito je da iz ECA-e nisu ni očekivali prihvaćanje kalendara, već su samo poslali upozorenje FIBA-i da bi se u budućnosti mogli početi ozbiljnije upletati u tu sferu njenog interesa. Baumann i društvo ocijenili su kalendar neprihvatljivim, ali su na kraju priopćenja znakovito naglasili da je FIBA uvijek spremna učiti i razmatrati prijedloge koji poštuju nacionalne momčadi i domaće lige za vrijeme NAKON 2021.

Izgleda da čelnicima FIBA-e polako dolazi iz dupeta u glavu što su zaista napravili i potiho spremaju povratak na staro nakon ovog četverogodišnjeg ciklusa, u strahu da ne budu potpuno izbačeni iz igre ako nastave inzistirati na svom loše promišljenom projektu. Praćenost kvalifikacija i Svjetskog prvenstva u Kini bit će prvi i konačni test uspješnosti formata. Ako rezultati budu ispod očekivanja, izgledne će biti nove tektonske promjene.

A ako se ni dalje ne bude mijenjalo ništa, preostat će jedino opcija koju je nedavno predložio Saša Đorđević – štrajk igrača i trenera. Jedino pravi akteri ovog sporta mogu ujedinjeni zaustaviti rat gramzivih birokrata koji u potrazi za profitom ne biraju sredstva ni žrtve, a sportaše tretiraju kao lutke na koncu.

Ne propusti top članke