“Umri mlad i budi lijep leš!” poznati je slogan, navodno povezan s studentskim protestima u Parizu 1968., koji izvrsno opisuje opsesivan, podsvjesni strah našeg društva od starenja i gubitka snage. Pogledamo li u povijest, pogotovo noviju, lako ćemo uočiti da su najveće i najobožavanije popkulturne ikone upravo oni kojima rana smrt nije dopustila da naprave neumitne pogreške, nije dopustila gubljenje iskre, nije im istkala lica borama i odvela u gotovo neumitan gubitak relevantnosti.
Budimo realni, da nije tako, danas bismo vrlo vjerojatno gledali nastupe Jima Morrisona na motorijadi u Daruvaru, Janis Joplin bi imala problema napuniti Vintage Industrial Bar, a James Dean i Marilyn Monroe bi eventualnu priliku za još jednu filmsku ulogu možda dobili samo ako Quentin Tarantino odluči snimiti sljedeću horror trash psycho niskobuđetnu samurajsko skejtersko eksploatacijsku pentalogiju u kojoj po scenariju banda negativaca treba katanom raspolutiti glavu nekom paru ocvalih penzionera koji prekapaju po kontejnerima za smeće. A JFK bi odavno umro u zatvoru.
Rana smrt definitivno pridonosi vječnom životu. Pa čak i na području koje je povijesno toliko napučeno lijepim leševima, u opasnoj profesiji vozača automobilističkih utrka. Pogled unatrag otkriva nam kako se najveće legende ispredaju upravo oko onih koji su poginuli mladi, legende koje vrlo često imaju relativno malo pokrića u realnosti.
Klasični je primjer za to priča o Stefanu Bellofu, vrlo talentiranom momku za kojeg je i danas iznimno velik broj ljudi uvjeren kako bi bio ravnopravan Ayrtonu Senni i Alainu Prostu, ako ne i bolji od njih, da nije poginuo na Eau Rougeu kombinacijom svoje prevelike hrabrosti i nesmotrenosti Jackyja Ickxa.
Bilo je umijeće uopće preživjeti godine i godine utrkivanja u uvjetima kakvi su nekad vladali na stazama
Objektivna usporedba s momčadskim kolegom tijekom kratke F1 karijere, Martinom Brundleom, pak ne daje baš mnogo argumenata za tvrdnju da je jedan bio znatno bolji od drugoga — a nije baš da danas Brundlea smatramo nezaobilaznom povijesnom veličinom Formule 1, osim ako govorimo o području televizijskog komentiranja utrka. Dakako, ovdje valja napomenuti i kako je Brundle imao ‘peh’ da je svoju veliku nesreću preživio — gotovo poluinvalid, nakon nje je više nikada nije bio vozač dotadašnje razine, ali to nije tip priče zanimljiv popularnoj kulturi. A ni isprika, jer vozače takve sudbine (Johnny Herbert, Olivier Panis, Philippe Streiff…) danas uglavnom opisujemo nimalo seksi epitetima tipa “solidni” ili “prosječni”.
No, možda je još veći paradoks naša današnja percepcija dvojice već spomenutih nezaobilaznih povijesnih veličina Formule 1, Senne i Prosta. Danas se gotovo aklamacijom tvrdi kako je Brazilac najveći vozač u povijesti Formule 1, ako ne i auto utrka uopće, a Prosta se spominje među velikanima, ali nikad na samom vrhu. Pa ipak, statistika govori malo drukčije: Senna je ispred Prosta samo po broju najboljih startnih pozicija, a Francuz ga je šišao u svemu ostalome.
Napuhavanje legendi
Da, pobunit ćete se, ali Senna je razbio Prosta kada su vozili u istoj ekipi… Pa… Vozili su zajedno dvije sezone, i u obje je Prost skupio daleko više bodova: 105:94 1988-e, 81:60 sljedeće sezone. Zbog tadašnje navade da se računa samo 11 najboljih rezultata Senna je osvojio jednu titulu, ali objektivno je Prost bio bolji i konstantniji McLarenov vozač u obje sezone. Dakako, razlika u stilu i atraktivnosti već je za života nosila prevagu navijačkog tijela na Senninu stranu, ali tek je nakon tragedije u Imoli opća percepcija počinjala stvarati razliku u poimanju kvaliteta ove dvojice vozača. Koja je potom napuhana preko ama baš svake mjere, do suludih i degutantnih razmjera, pogotovo nakon pojave zanatski sjajnog, ali moralno jako upitnog dokumentarca Asifa Kapadije o Senni 2010.
Prostov kronični nedostatak osobne karizme i neuspjeh u vođenju vlastite momčadi samo su dodatno potpirili nastanak legende o Senni Natčovjeku. Koja je postala neprobavljiva čak i meni, koji sam za njegova života bio totalni idolopoklonik i koji sam satima neutješno plakao popodne i navečer 1. svibnja 1994., kao da sam izgubio nekoga od najbližih prijatelja. Nije mi namjera ovdje opet ulaziti u polemike tko je bio bolji, nego samo naglasiti kako neka ukupna razlika u njihovom vrednovanju, ma u čiju korist bila, svakako mora biti vrlo mala. A sve ostalo je samo napuhano činjenicom da je Senna poginuo mlad i lijep, u vodstvu utrke, i nismo ga u kasnijim godinama gledali kako se bori za osmo mjesto u nekoj DTM utrci niti se kvalificira 20. za Le Mans…
Nije to vezano samo za F1, dakako, pa ni za automobilizam: emocionalna snaga zaustavljanja trenutkom smrti dovodi toga da prosječni Hrvat i danas može staviti ruku u vatru i ustvrditi kako je Dražen Petrović najveći hrvatski košarkaš svih vremena, neovisno o tome što su sve statistike na strani Tonija Kukoča, a zdrav razum pokazuje da je Krešimir Ćosić prije 50 godina igrao košarku na način prilično sličan onome koji danas vidimo kod Nikole Jokića…
No, vratimo se utrkama. Za početak, budimo aktualni, reliju.
I oni koji ga nikada nisu gledali danas glorificiraju poginulog Henrija Toivonena kao najvećeg reli vozača svoje ere, iako barem petorica-šestorica drugih polaže u najmanju ruku jednako, a rezultatski i veće pravo na tu titulu — ali šipak, ostali su živi… Samo čekam da vidim hoće li se slična fama razviti i oko ove godine kod nas poginulog Craiga Breena, pa ga od vozača koji je bio sretan povremenim plasmanom na podij vremenom napraviti “budućeg sigurnog svjetskog prvaka”…
Mada niti rana smrt ne pomaže uvijek; naprosto neki vozači iz pomalo nedokučivih razloga postaju heroji, a drugi ne. Da se vratim vremeplovom i postanem šef F1 momčadi potkraj 1970-ih, imao bih dosta problema odlučiti koju dvojicu želim u momčadi između Ronnieja Petersona, Patricka Depaillera i Gillesa Villeneuvea. Sva trojica su poginuli u vrlo kratkom vremenenskom razmaku. Danas, dvojica su legende, a Depailler gotovo pa zaboravljen. Suludo… Ili ipak ne?
Jedan od najsretnijih
Moram priznati, kad se zagledam dublje u povijest utrka, otkrivam da i sam nerijetko podliježem toj tako uobičajenoj bolesti glorificiranja prerano poginulih. David Bruce-Brown, Guy Moll, Bernd Rosemeyer (nemoj da itko u mojoj blizini zucne protiv toga da je dotični gospodin najtalentiraniji i prirodno najbrži trkaći vozač koji se ikada pojavio), Jean-Pierre Wimille, Alberto Ascari, Bill Vukovich… Mnogi od mojih idola i vozača koje vrlo visoko smještam na ljestvicama najdražih mi ikada poginuli su u naponu snage i smrt je pridodala njihovoj karizmi. Uostalom, o mnogima sam od njih već objavio tekstove na Telesportu, jer je smrt uvijek zanimljiv završetak neke povijesne priče…
S druge strane, možda valja ipak mrvicu više cijeniti upravo one koji su preživjeli?
Kako je lijepo rekao Frank Gardner: “moja ambicija nikad nije bila postati najbrži vozač na gridu, samo najstariji”. Uistinu, bilo je umijeće uopće preživjeti godine i godine utrkivanja u uvjetima kakvi su nekad vladali na stazama i tim više skidam kapu svima onima kojima je to uspjelo. Chris Amon je najveći F1 vozač koji nikad nije pobijedio niti u jednoj utrci svjetskog prvenstva, vodio je nebrojene krugove, a onda odustajao ili bio usporen zbog kvarova, probušenih guma ili još bizarnijih razloga (no, u pravilu ne vlastitom greškom), te je u trkačkim krugovima dobio epitet najnesretnijeg vozača. Mario Andretti se šalio: “da Chris prijeđe u grobare, ljudi bi prestali umirati.” Ali Amon, koji je umro od raka 2016., na sve je to samo odmahivao rukom, prisjećajući se se svih kolega i prijatelja koji su poginuli: “nisam ja najnesretniji — nego jedan od najsretnijih!”, rekao je.
I to je jedina prava istina. Ma koliko neki svojom smrću ušli u legendu, i oni bi sami, kad bi mogli, posve sigurno odabrali drukčiji put, iako manje glamurozan i ovjenčan slavom.
