Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Monza 1988.: Priča o čudesnoj Ferrarijevoj domaćoj pobjedi za starog Enza

Utrka u koju se, vjeruju mnogi, uplela neka viša i tajanstvena sila

Samo se jednom u životu postaje punoljetan, i uživao sam u svakoj sekundi svog rođendana te davne 1988., maštajući o svemu što me tek čeka u životu, prepunom mogućnosti i horizonata, činilo se nadobudnom 18-godišnjaku.

A onda je došlo drugo jutro i bolno otrežnjenje.

Kao i svakog ljeta, na Lošinju sam slušao pretežno talijanske radio stanice, a one su tog dana u eter odašiljale samo jedno ime: Enzo Ferrari. Nisam morao savršeno razumjeti jezik da bih razumio zašto…

Kasnije sam saznao da je zapravo umro dva dana ranije, ali mu je želja bila da se vijest objavi s odgodom, kako bi time kompenzirao za, također dva dana zakašnjeli, upis rođenja u matične knjige davne 1898. Tako bar glasi legenda; postoje razne teorije o njegovom datumu rođenja, ali poanta je da je on sam vjerovao u tu o dva dana razlike te tvrdoglavo pokušao modificirati i datum smrti. Posve u skladu s ćudi tog čuvara mazgi u Prvom svjetskom ratu koji je preuzeo podosta od njihova karaktera.

Zašto nazivam smrt jednog starog čovjeka u drugoj državi bolnim otrežnjenjem? Pa, na neki način, taj gospodin bio mi je i kum, a u posrednom smislu i otac. Ime sam dobio na prijedlog starijeg brata, po Ferrari Dinu, tada aktualnom modelu talijanske marke. A taj je model, dakako, nazvan po Enzovom neprežaljenom, prerano umrlom sinu. Ne vjerujem u sudbinu niti postojanje ma kakve više sile koja upravlja našim životima, ali kao da mi je od prvog dana bilo suđeno da mi se život vrti oko automobila i utrka.

Enzo Ferrari stvorio je najveličanstveniju priču u povijesti automobila, marku koja sa sobom nosi neusporedivo više emocija nego, usuđujem se reći, ne ma koja druga, nego možda i više nego sve ostale zajedno. Ne razumijete li taj Ferrarijev status u svijetu automobila i utrka, neovisno  o tome voljeli ili ne automobile i Scuderiju, znači da ne razumijete taj svijet.

Religijski kult

Količina entuzijazma koju sa sobom nose tifosi nešto je najljepše u čitavom svijetu automobilizma i uistinu bih volio jednom se naći u Monzi na utrci u kojoj pobijedi Ferrarijev bolid samo kako bih to doživio iz prve ruke. Da se razumijemo: usprkos imenu, nikada nisam bio Ferrarijev navijač, a imam i poprilično prigovora na tifose. To je jedini dio publike koji na utrke donosi nogometni stil navijanja, koji uključuje i zviždanje suparnicima, a u drugim bi okolnostima, uopće mi nije preteško to zamisliti, mogli zabrazditi i u nasilje u stilu nogometnih tribina. Da i ne govorim o tome kako se svaka kritika na račun bolida, momčadi, vozača, Italije… a priori odbacuje i doživljava kao osobni napad.

Jer tifosi su više religijski kult nego navijačka skupina.

A to sa sobom ne nosi samo loše stvari, nego i one sjajne. Ma koliko prezirao nasilje navijačke subkulture, ne sumnjam da je fantastičan osjećaj na stadionu čuti Liverpoolove navijače kako pjevaju You’ll Never Walk Alone — a navijam za Everton. Neki su doživljaji intenzitetom naprosto sam vrhunac u svojim sportovima, a proslave Ferrarijeve pobjede u Monzi to su u automobilskim utrkama.

I upravo zato, ma tko mi inače u nekom trenutku bio omiljeni vozač i momčad, u Monzi uvijek bar pomalo navijam za Ferrari. Nevjerojatno je lijepo gledati tu razdraganost i slavlje, onu razinu emocionalnosti kojom je malo tko na svijetu, ako itko, ravan Talijanima.

Povukao bih crtu ovdje, jedno oštro razgraničenje: ne govorim o nacionalnom ponosu, ma koliko se na prvi pogled činilo. Nikada neću zaboraviti jednu utrku u Imoli, kada je čitava publika zviždala vodećem vozaču utrke, Riccardu Patreseu. Talijanu. Jer se drznuo biti ispred crvenih bolida. Odanost Ferrariju jača je od odanosti svojoj naciji; ponovi li se slična situacija u budućnosti, i opet će biti tako.

Taj fanatizam zaslužuje povremeno biti nagrađen, a nikada to nije bilo izraženije nego na Velikoj nagradi Italije 1988.

McLarenova dominacija

Enzo nije umro osobito sretan. Ono za što je najviše, ako ne i jedino mario, njegov trkaći tim, nije izgledalo dobro. Posljednji je vozački naslov u Formuli 1 osvojen još 1979., a dva momčadska, 1982. i 1983., tek su donekle ublažili nezadovoljstvo. No, Ferrari je u drugoj polovici 1980-ih bio prilično daleko od vrhunske momčadi. U borbi za titulu nije bio još od 1985., a samo su pobjede Gerharda Bergera u dvije posljednje utrke 1987. unijele malo svjetla u nekoliko tmurnih sezona.

Godina 1988. je donijela miješane osjećaje. Ferrari je mogao biti zadovoljan time što je napokon ponovo imao drugi najbrži bolid na gridu, ali to je u praksi značilo vrlo malo; McLareni Ayrtona Senne i Alaina Prosta bili su klasa za sebe, nedodirljivi. Pobijedili su u prvih 11 utrka te čudne, prijelazne sezone, sezone izmiješanih turbo i atmosferskih bolida — uključujući i onu u Belgiji potkraj kolovoza koja je bila prva nakon smrti Enza Ferrarija, unatoč popularnom i pogrešnom vjerovanju da je to bila Monza.

Ipak, u Monzi je sve bilo u znaku Il Commendatorea, ni mjesec dana nakon smrti, na datum koji će 13 godina potom postati vjerojatno najzloglasniji u kalendaru. Crvene horde slile su se oko staze, nadajući se čudu — jer to je otprilike jedino što im je moglo donijeti slavlje u borbi protiv dvojice najboljih vozača na svijetu, pa još u radikalno superiornom bolidu.

Nije mirisalo na čudo.

Uvjerljivo najbrži i na kvalifikacijama i u utrci, McLareni su odmaglili naprijed. Ipak, u Prostovom se bolidu potiho odvijala drama, radi koje je u 34. krugu morao odustati — bio je to jedini kvar McLarena te čitave, nevjerojatne sezone! Problemi su se manifestirali još na početku utrke i Francuz je bio svjestan da je vjerojatno neće završiti, pa je nametnuo iznimno jak tempo i pratio Sennu na vrlo malom razmaku, tjerajući ga na potrošnju goriva višu od optimalne i planirane, što će se pokazati važnim u završnici.

Nakon Prostova odustajanja Senna je znatno usporio, a Ferrariji Bergera i Michelea Alboreta brzo su ga sustizali. Premda je Brazilac kasnije tvrdio kako je sve bilo pod kontrolom, gledateljima nije izgledalo tako — pitanje je bilo je li mu, nakon što se obranio od Prosta, ostalo dovoljno goriva za obranu i od crvenog napada.

No, do njega nije ni došlo.

Pobjeda koja se morala dogoditi

Jean-Louis Schlesser sjajan je vozač. Jedan od najboljih u povijesti maratonskih relija, dvostruki je pobjednik Dakra, a ima i dvije titule svjetskog prvaka u utrkama izdržljivosti. No, u Formuli 1 samo je fusnota. Jednom se nije uspio kvalificirati za utrku, za RAM 1983., a jednom je nastupio, u Monzi 1988., za Williams, dok je prvi vozač momčadi, Nigel Mansell, bio na prisilnom odmoru zbog vodenih kozica. Bio je osjetno sporiji od momčadskog kolege Patresea i u kvalifikacijama i u utrci, ali beskrajno sretan jer je dan prije svog 40. rođendana dobio posve neočekivanu priliku da nastupi u F1 utrci, stopama poznatijeg strica Joa.

Dva kruga prije kraja Senna se našao iza njega i spremao se već drugi puta preteći ga za krug. Na ulazu u Rettifilo, veteran-početnik se prekočio i izgledao je da će izletjeti. Manje nestrpljiv vozač od Senne možda bi se strpio i otpustio gas, ali svjestan da mu Ferrariji dahću za vratom, Brazilac je skrenuo u šikanu. Schlesser je u posljednji tren ipak uspio održati bolid na stazi i također skrenuti. Čak je i presjekao šikanu, desnim kotačima na travi, ali svejedno nije bilo mjesta za obojicu na izlazu i dogodilo se neminovno.

Senna je u sudaru izvukao deblji kraj i na mjestu morao odustati, dok je Schlesser uspio završiti utrku. Neuobičajeno, suprotno ostalim incidentima sa zaostalim vozačima u karijeri, Senna je bio miran i tih, čak i kada mu se Francuz došao ispričati u boks samo je prihvatio ispriku, bez držanja bukvice. Uistinu, bio je to peh, pravi trkaći incident i besmisleno je za njega okriviti jednog od vozača, obojica su mu pridonijela pogrešnim procjenama. Bio je to jedini poraz McLarena u čitavoj sezoni: momčad je ostala samo korak do savršene dominacije.

No, tada i ondje nitko nije razmišljao o tome.

Jedino bitno bila je dvostruka Ferrarijeva pobjeda. Mada je Alboreto bio brži u završnici, pa i odvezao najbrži krug, slavio je Berger. Erupcija slavlja koja je tada nastupila na stazi, u okolici, u čitavoj Italiji, nije bila usporediva ni s kojom drugom u povijesti, pa ni s onima koje su označavale osvajanje titula.

Jer to je bila pobjeda za Starog.

To je bila pobjeda koja se morala dogoditi.

Teško da ma koji ljubitelj Formule 1 koji je gledao tu utrku nije pomislio isto: vjernici, agnostici, ateisti, Talijani, Brazilci, Britanci, gospoda u godinama, jedva punoljetni klinci… Ma u što vjerovali, ma za koga navijali, pomislili smo — ako postoji neka viša sila, tada je intervenirala i dala Ferrariju tu jednu, tako daleku i neočekivanu pobjedu, taj prikladni posmrtni govor, vijenac na grobu.

Možda je ta sila intervenirala i da Bergerov bolid iz četvrtog pokušaja prođe test nadolijevanja goriva nakon utrke, nakon što je prva tri puta ispalo da u spremnik stane više od dopuštenih 150 litara. A možda je to samo Italija i nikome nije padalo na pamet diskvalificirati pobjednički Ferrari zbog pišljive litre-dvije Agipa

Kako god bilo, nitko nije bio osobito tužan zbog ishoda. Navijao sam za Sennu tada, onom tinejdžerskom zaslijepljenošću kakva nam se kasnije čini smiješnom, pa i pomalo sramotnom… Ali i ja sam osjećao da je rezultat pravedan na nekom nivou svemirske ravnoteže.

Jednostavno, toga je dana moralo tako završiti. I tko ili što god je uredio/uredilo da bude tako, hvala mu.

Ne propusti top članke