Premda je Ekpe Udoh prošlog vikenda proglašen MVP-om euroligaškog Final Foura, Fenerbahçe je imao još jednog junaka čiji je doprinos možda bio i presudan jer se, za razliku od Udohovog, nije očekivao u tolikoj mjeri. Faktor iznenađenja i čovjek od najvećeg povjerenja trenera Željka Obradovića bio je Nikola Kalinić – srpski krilni igrač imao je najveću minutažu u polufinalu s Real Madridom, predahnuo je nepunu minutu i pol, a vrijeme provedeno na parketu kapitalizirao je s 12 poena, 6 asistencija, 6 skokova, 4 ukradene lopte i blokadom.
U finalu je s 12 poena u prvoj četvrtini poveo Fener do lijepe prednosti koju u ostatku utakmice Olympiacos nijednom nije uspio dostići, a susret je zaključio sa 17 koševa, 5 skokova, 5 asistencija i blokadom. Međutim, nisu samo brojke te koje govore o Nikolinom značaju, one ne mogu dovoljno dobro preslikati destrukciju protoka lopte koju je radio neumorno čuvajući najubojitije suparničke strijelce i uspješno preuzimajući koga god treba, od razigravača do centra. U brojkama se ne vidi da je stajao toliko blizu lica Vassilisa Spanoulisa da mu je mogao prebrojiti sve znojem začepljene pore; da je glavni uzrok lopti koje je izgubio Sergio Llull; da je pogađanjem otvorenih šutova potpuno srušio strategiju u kojoj je predstavljao koncepcijski rizik…
Tko je uopće Nikola Kalinić i kako je postao ključni čovjek povijesnog uspjeha turske košarke?
Većini Telesportovih čitatelja će na spomen ovog imena na pamet pasti poznati hrvatski nogometaš, ali njegov košarkaški imenjak i prezimenjak nema ništa manje uspješnu karijeru, dapače.
Nikola je odgojen u izrazito sportskoj obitelji iz Subotice. Otac Zoran bio je vrhunski stolnotenisač, osvojio je desetak medalja na europskim i svjetskim prvenstvima i bio 20 puta prvak Jugoslavije; majka Dragica i sestra Mina bavile su se odbojkom, a stariji brat Uroš bio je i vaterpolski reprezentativac Srbije. Inače, Uroš je krivac što se Nikola prebacio s vaterpola na košarku, bio je dominantan nad bratom u bazenu pa ga je potjerao među obruče.
Izrastanje u vođu
U srednjoškolskoj dobi nije ni sanjao da će jednog dana biti prvak Europe – bio je odličan gimnazijalac i nadao se uloviti stipendiju za fakultet u SAD-u, dobiti diplomu, a s košarkom dokle bude išlo. Nije bilo medijske fame o novom čudu od djeteta, nije bilo skauta koji bi analizirali svaki njegov pokret i prognozirali mu mjesto na NBA draftu, nije bilo slave u mlađim reprezentativnim kategorijama niti jagme najvećih klubova za njega.
Živio je normalan ili, bolje rečeno, prosječan život.
Plan o prekooceanskom studiju se izjalovio te se 2010. preselio iz Subotice u Novi Sad i tako prešao iz matičnog Spartaka u KK Novi Sad, koji se iduće godine fuzionirao s Vojvodinom. U tom se klubu Kalinić sljedećih godina toliko istaknuo da je, činilo se iz vedra neba, zavrijedio poziv Dušana Ivkovića za Eurobasket u Sloveniji 2013. Zbog ozljeda i otkaza Ivković je u svom oproštaju od reprezentacije bio prisiljen pozvati čak devet debitanata (među inima i Bogdana Bogdanovića), zbog čega se javnost bojala velikog neuspjeha.
Ipak, s Kalinićem u velikoj minutaži osvojeno je zadovoljavajuće sedmo mjesto koje je osiguralo plasman na Svjetsko prvenstvo dogodine, a Ivković je na scenu donio svježu krv koja će biti ključ budućih uspjeha. Kalinić je iduću klupsku sezonu odradio pod paskom Mute Nikolića u Radničkom te izborio poziv novog izbornika Aleksandra Đorđevića, kod kojeg se vrlo brzo nametnuo kao član udarne petorke, na iznenađenje mnogih. Tek je brutalnim zakucavanjem u lice Ioannisa Bourousisa ušao u žižu interesa šire javnosti, koji se još povećao nakon što je stavio 18 poena Amerikancima u finalu Svjetskog prvenstva 2014..
Čekala ga je sezona na velikoj sceni u redovima Crvene zvezde, u koju je došao izašavši iz ugovora s Radničkim zbog kašnjenja u isplati. Kod trenera Dejana Radonjića napravio je ključni iskorak u karijeri – od igrača koji radi prljave poslove za momčad, trči i skače kao konj, pretvorio se u pravog nositelja, vođu. Popravio je igru s loptom i tehniku šuta, pogađao presudne trice u više navrata. Na koncu se pokazao kao kotačić koji je nedostajao Zvezdi da prekine Partizanovu dominaciju.
Stalno pomiče vlastite granice
Samo godina dana u Euroligi bila je dovoljna da Fenerbahçe na Obradovićev zahtjev iskrca milijun eura odštete i dovede ga u svoje redove. Gazdama nije bilo lako dati tolike pare, pogotovo za igrača koji nema status zvijezde, ali vjerovali su da Žoc zna što radi.
Itekako je znao, pokazalo se.
„No one can imprison an educated mind so be yourself and free yourself by learning all the time“, kaže neobični electro bend FGFC820 u pjesmi Doctrine. Ti stihovi dobro opisuju tajnu Kalinićeva uspjeha. Tek mu je 25 godina, a već je bio pod mentorstvom većine najcjenjenijih trenera iz regije – Nikolića, Ivkovića, Radonjića, Đorđevića i na kraju najvećeg, Obradovića. Od svih njih upijao je što je više moguće, slušao savjete kako ispraviti vlastite nedostatke, ali i savršeno materijalizirao njihove ideje na parketu, zbog čega je postao neizostavan svugdje gdje je došao.
Osim na parketu, Nikola se iskazao i sportskim gestama. U polufinalu ABA Lige 2015. Zvezda je gostovala kod Partizana, Grobari su izvisili blago rečeno neukusni transparent u kojem se izruguju Kalinićevoj vilici, koja je zbog udarca u djetinjstvu ostala nakrivljena. Ne samo da ga to nije izbacilo iz takta, nego je i nakon utakmice uz kapetana Luku Mitrovića jedini ostao na parketu i čestitao rivalima na velikoj borbi, dok su njegovi suigrači odmah nakon zvuka sirene brže-bolje pohitali u svlačionicu.
Znao se naći u gužvama na terenu – izdvajaju se bijesne prijetnje Stefana Birčevića, suigrača iz Radničkog, tijekom svađe zbog propusta u obrani, nasrtaj Partizanova Aleksandra Pavlovića u beogradskom derbiju te, posebice, ničim izazvan incident u kojem ga je ruski milijunaš Dmitrij Konov odgurnuo tijekom lanjskog finala Eurolige. U svim tim incidentima Kalinić je bio hladnije glave i prvi je pokušao vratiti sve na sportsku stranu.
Visoka inteligencija, pošten pristup i sklonost učenju omogućili su Kaliniću da se iz atletične sirovine pretvori u kompletnog igrača koji stalno pomiče vlastite gornje granice. On danas predstavlja ideal svima onima koji u nedostatku čistog talenta moraju krvavim radom izboriti svoje mjesto pod suncem. Možda mu se ponekad činilo da udara glavom u zid, ali geni prvaka nisu dopuštali odustajanje niti zadovoljavanje postignutim – netom poslije jednog postignutog cilja, javila se glad za drugim.
Grizao je i grizao, a putem su stizali trofeji – dva reprezentativna srebra na svjetskoj razini, naslov prvaka Srbije, ABA Lige i turske lige, srpski i turski kup, a sada je došla i konačna nagrada – Nikola Kalinić prvak je Europe i ima namjeru postati osovina nove Obradovićeve dinastije.
