IZMAGLICA NAD OCEANOM
Vedra je ljetna noć. Ne moram izlaziti na balkon kako bih to provjerio jer tako piše na zaslonu kompjutora. Tamo negdje, preko oceana, tog svijeta toliko nam nepoznatog da smo većinu izvanzemaljskih likova u fikciji stvorili po uzoru na stanovnike svjetskog oceana, igra se Copa. Strast je tamo drugačija i nama neobjašnjiva. Engleska je kolijevka nogometa, ali Južna Amerika je kolijevka nogometne magije. Dobro, nešto se čuda dogodilo i u Europi, ali tamo ih se događalo puno više jer ljudi više vjeruju, više im je nade potrebno, više igre. Na utakmici oni nisu publika nego vjernici koji dolaze svjedočiti čudima. Možda zbog toga vide drugačije od nas pa samim tim broje više čuda na travnjaku.
Tko je veći, Maradona ili Pele? Ta rasprava neće nikada završiti iako ju je neprežaljeni Dr. Socrates pokušao dokinuti govoreći kako su takve usporedbe glupost jer je prošlo i Peleovo i Maradonino vrijeme, a ako tvrdiš da si najveći onda će poslije tebe doći netko veći. Doktoru to nije bilo važno. Ali ova rasprava samo je produbila rivalstvo između Argentine i Brazila, čiji su susreti klasici Copa Americe. Socratesa je malo tko slušao, tamo ljudi žele vjerovati, to im je potrebno, pa razum tu ispada iz igre poput obrane prevarene s jednim, dva, tri ili četiri dodavanja.
POTEZ DANA
Ključ je da igramo zajedno. Jedni za druge i jedni s drugima kako bi svatko na koncu dao svoj doprinos. Katkad, da bismo uopće doprli jedni do drugih, netko mora sam zaobići prepreke. A onda počinje magija, samo se lopta kreće od noge do noge i ponekad, na koncu, netko taj vez ukrasi slanjem lopte na kratki odmor u mreži. Netko bi pomislio da je u tome jadac, da se lopta uhvatila u mrežu, ali to je samo metafora za one koje su izigrani. Oni su ulovljeni u mrežu.
Romelu Lukaku se probijao sam. Kao kroz gustu šumu. A sve kako bi stigao na sastanak. Dalje je sve bilo čista radost susreta s onima koji te razumiju. Noge belgijskih napadača postale su noge pauka koji plete mrežu u koju se na koncu ulovila danska obrana.
U tom jednom trenutku istinski su postali tim, jedno tijelo a Kevin De Bruyne je loptu gurnuo iza Kaspera Schmeichela samo kako bismo svi osvijestili što se upravo dogodilo i tko je ulovljen u savršenu paukovu mrežu koju su ispleli belgijski napadači. Biti jedno kako bismo bili više od pukog zbroja pojedinačnih vrijednosti, kako bismo postali neuhvatljivi. Kada se lopta kotrlja od noge do noge, ona postaje nešto što nas povezuje i plete nevidljivu zamku za one koji nas progone, ne shvaćajući da su oni ti koji će se uskoro uplesti u zamku savršenu upravo zbog toga što je nitko ne može vidjeti prije nego što bude kasno.
