Danima čekam vjetar koji bi razrezao ustajali zrak i rastvorio slijepljene očne kapke. Ali zrak stoji. U rijetkim trenucima zaigraju krošnje, ali taj vjetar ljudima nije suđeno osjetiti. Jedino ga možemo vidjeti u gibanju granja.
Nekada jednostavno ne možemo ništa drugo do čekati. Poduzmemo sve što je u našoj moći, ali stvari ostaju iste, zrak stoji, ventilator samo stvara buku, klima uređaj grči mišiće i nema druge, moramo odustati, moramo čekati. U tom čekanju događa se sav užas u životu i nogometu. Svašta nam prolazi kroz glavu, tijelo i um su umorni od nedostatka kisika, ali mi se držimo na nogama, sve više nalikujući robotima koji tek oponašaju naše pokrete i misli.
Tako je izgledala i utakmica na Wembleyju. Ona koju smo čekali, koju uvijek čekamo. Između Engleza, koji sami sebe sabotiraju i psihološki opterete, i Njemačke, koja je prvi put djelovala kao skup na brzinu sastavljenih pojedinaca s nadom da će dovoljno dobro oponašati pokrete i time stvoriti privid davno usvojenog sustava. Jedino što je ostalo iz starog vremena jesu imena tih reprezentacija i ta engleska potreba da sami sebi vežu kamen oko nogu i onda se muče skinuti ga tijekom utakmice.
POTEZ DANA
Gareth Southgate je čovjek iz sustava. Slijepo u njega vjeruje i svakog tko zbog karakteristika iskače iz njega drži podalje od terena. I protiv Njemačke, u utakmici koja mi djelovala kao sraz između nekakvih replikanata, redom potpuno istih igrača s istim kretnjama, utakmici koja me pomalo preplašila jer sam vidio budućnost kakvu ne želim, budućnost u kojoj je sve strogo kontrolirano i u kojoj čak i na travnjaku isključivo ispunjavamo striktno postavljene zadaće.
A onda je s klupe ustao taj dečko iz Birminghama. Jedini totalno drugačiji od drugih. Kao da je stigao iz davnog vremena. Klipan spuštenih štucni i plastikom ukroćene kose. Kažu, nalik je na jednog svog pretka koji je s Villom uzeo FA Cup davne 1905. To ne možemo znati, ali upravo je dijete Aston Ville riješilo utakmice. Drugačije nije moglo, netko je morao razbiti šablone kako bi suparnika izbacio iz ravnoteže. Prvo je bila ona savršeno tempirana lopta za Lukea Shawa, a onda je iz ropstva izveo i Harryja Kanea.
Dok su njegovi suigrači slavili slobodu skačući jedan na drugog, Jack Grealish je stajao sa strane i mirno pio vodu. Sustavi mogu biti revolucionarni, ali efikasnima ih mogu učiniti jedino revolucionari, oni koji iskaču iz njih, u čijim kretnjama nije sve strogo kontrolirano. Oni koji drugačije misle i, eto, izgledaju poput pravih uličnih klipana iz nekog industrijskog grada zaglavljenog u slavnoj prošlosti.
Pravda za čovjeka među robotima! Pravda za Jacka Grealisha!
