Svi znamo onaj posebni osjećaj kada se približavamo kući, kada se vraćamo s putovanja, iz pečalbe, sa studija. Imamo točku na kojoj se taj osjećaj pokrene. Zatim, nestrpljivi da što prije stignemo doma, imamo određene točke uz cestu koje nam govore koliko je još vremena ostalo do odredišta. Ne trebamo ni kilometražu, ni sat, naprosto znamo koliko još ima do dnevnog boravka ispunjenog poznatim mirisima roditeljske kuhinje. Znamo i da će nas dočekati ono što oduvijek najviše volimo jesti i već to nas umiruje na neki poseban način. Tamo smo gdje pripadamo, iako je u suvremenom svijetu to sve teže odrediti jer valja ići za poslom, za potrebama, mogućnostima.
A kako se mi približavamo svojemu mjestu na svijetu, tako u našem mozgu molekuli dopamina ulaze svojemu domu, malenom utoru u koji savršeno pristaju i u nama probudi onaj osjećaj koji rijetko dosežemo a nazivamo ga srećom — evo me doma!
Sreća je trenutak, ali mi nastavljamo po inerciji ići dalje; nakon što se ispričamo s roditeljima puni neke lakoće, izlazimo među svoje s kojima imamo toliko toga za pričati da nećemo reći ništa, znajući da vremena nema, pa ćemo samo nastaviti tamo gdje smo stali kada smo se sreli zadnji put. To je to, sve je kao što je bilo oduvijek, među svojima smo, okruženi poznatim mirisima i bojama, svaki prizor je dio nas i mi smo dio svakog prizora i tu je sve lako kao život, kao dječja igra, ona bez obveza, igra zbog radosti, igra za smijeh jer si potezom namagarčio najboljeg prijatelja kojeg nisi vidio nekoliko mjeseci ili cijelu godinu. Tako se šalite jer znate se i nitko se ne može uvrijediti, pa si možete podvaliti i reći štošta što u tuđini ne mogu razumjeti.
Poznajući taj grad i ljude — živio sam tamo — splitskoj je djeci jednako kao i mostarskoj, recimo, to posebno bitno; daleko od doma ona lako postaju malodušna upravo zato jer ne mogu reći prvo što im padne na pamet, drugdje je takvo što uvrjedljivo ili naprosto razmišljanje ljudi ne ide u tom uvrnutom mediteranskom smjeru.
Eto, tako je u najkraćim mogućim crtama izgledao izlazak splitske djece na poljudski travnjak u dresu reprezentacije, a u utakmici protiv Slovenije.
Ovdje možemo što hoćemo, možemo igrati zatvorenih očiju ako treba, a noge lagane, dopamin na svom mjestu, u publici poznata lica i nas ovdje svi znaju. Svi znaju Periju, Pašu, Niksija i Livaju! A i oni znaju gdje će stići lopta kao da su tu odigrali stotine zajedničkih utakmica jer nešto ih ujedinjuje, ona ljubav prema tom travnjaku, tom svetom tlu za svakog od njih ono je što ih povezuje bolje od ikakvih trenerskih ideja i taktike i zadanih linija kretanja.
Lakoća njihove igre, autoritativnost, ona radost poslije dobrih poteza i golova na njihovu Poljudu — to je ono što se zove pravom prednošću domaćeg terena.
Eto ih doma i kako kaže pjesma — dobre volje su odmah! Red je da svoje goste počaste onako kako najbolje umiju. A domovini da pokažu da je mirna u njihovu domu.
