Merci King Kiril, bila je poruka kojom je Nantes ispratio u igračku mirovinu Kirila Lazarova na posljednjoj utakmici pred domaćim navijačima i predzadnjoj koju će odigrati na terenu. Preostalo je samo subotnje finale francuskog kupa protiv PSG-a u Parizu. Kraljevski scenarij. Scenarij kakav je potpuno zaslužio.
Zbog njega su donijeli kraljevsku stolicu, a na glavu mu stavili krunu, da bi se potom s velikog ekrana publici i njemu obratile same veličine svjetskog rukometa kao što su Nikola Karabatić, Xavi Pascual, Talant Dujšebajev, Lino Červar i mnogi drugi. Potom se Lazarov obratio publici i bio je to dirljiv, gotovo obiteljski moment. Razlog je jednostavan: Lazarov je prije šest godina bio prvi rukometaš svjetskog kalibra koji je došao u Nantes na putu izgradnje moćnog tima za Ligu prvaka. Onih 6.000 duša na tribinama klicalo je kralju, sada i okrunjenom, jer on je učinio da se i sami osjećaju kraljevski. I ne samo oni. Svi oni koji su ga gledali i za čije je timove igrao, osjetili bi se tako kad bi Lazarov nemilosrdno parao mreže njihovim suparnicima.
A činio je to jednako predano i gladno kroz čitavu karijeru koja je potrajala do njegove navršene 42 godine.
Pelister, Zagreb, Veszprém, Ciudad Real, Atlético Madrid, Barcelona, Nantes… Bio je europski prvak s Barcelonom, doprvak sa Ciudad Realom i Nantesom, osvojio 18 nacionalnih prvenstava i 19 kupova te bez značajne pauze zabio blizu 1.500 golova u europskim klupskim natjecanjima. Od kraja 1990-ih se njegova era u nacionalnoj vrsti proteže na preko 20 godina, kroz četiri desetljeća; u većinu tih utakmica je Makedonija, sada Sjeverna Makedonija, ulazila kao David i borila se s rukometnim Golijatima na europskim i svjetskim prvenstvima i trebalo je proći desetak godina prije nego što je postala redoviti sudionik velikih natjecanja, na kojima je on itekako ostavio svoj trag.
Kao da je ta sedmica na dresu znamen koji je sinonim za ljubav prema sportu, onom sportu koji su igrali Žungul, Kukoč i Lazarov
U Hrvatskoj je 2009. postavio rekord po prosjeku postignutih golova na jednom svjetskom prvenstvu — zabio je 92 u devet utakmica, a europski je rekord postavio na EP-u 2012. u Srbiji kad je u sedam utakmica uvalio 61 gol. Za Makedoniju je Lazarov u natjecateljskim utakmicama ukupno zabio 1.728 pogodaka i drži svjetski rekord sa 7,32 po susretu, gotovo jedan gol više od idućega na listi, Švicarca Marca Baumgartnera. Bio je stroj za golove koji je zabijao stalno i bez prestanka; njegova šuterska konstanta bez premca je u svijetu rukometa. To je prepoznato i u različitim izborima, pa je tako izabran na desnog vanjskog u najboljoj postavi Lige prvaka svih vremena, kao i za najboljeg uopće na toj poziciji u prošlom desetljeću po izboru publike i struke koji je organizirao magazin Handball Planet.
Sa svojih 193 cm i oko 93 kg Lazarov je bio prototip suvremenog desnog vanjskog, dokazujući da se dinamika u rukometu ostvaruje na sinergiji vještine i fizičke moći. Nije morao biti najviši, najjači ni najbrži da bi s loptom, u zaletu i trku, bio nezaustavljiv. Daleko aktivniji nego prethodnici na njegovu mjestu, kretao se puno više tražeći prostor za šut, sudjelujući u povećanom protoku lopte u novom, dinamičnijem rukometu. Bio je alfa-šuter, ljevak čija je moć odmah bila vidljiva, za razliku od lopti/projektila koje ste teško mogli vidjeti i na usporenim snimkama.
U tom rukometnom plesu u kojemu lopta kruži oko suparničke obrane, nalet ljevorukog Kire, propetog u letu i u savršenoj pozi za šut dok pogledom traži put prema mreži, izgledao je ama baš svaki put poput nekakvog mobilnog spomenika. Za razliku od šutera starog kova kakav je bio njegov uzor Zlatan Saračević, koji je izgledao poput mitološkog bića, Lazarov je djelovao kao superheroj.
I ne samo da je bjesomučno zabijao; često se zaboravlja njegov savršen osjećaj za asist na desno krilo ili prema pivotu. Njegova bi dodavanja rascijepila obrane i zamrznula ih u mjestu, a ako biste njega ili njegove suigrače i nekako ščepali, uslijedio bi sedmerac koji je Kiro izvodio kao da dolazi na prvu jutarnju kavu u svoj omiljeni kafić: sa smiješkom, nerijetko spreman na novi potez, mali trik, zajebanciju s konobarom, pardon, golmanom kojeg je volio prevariti, ali nikad poniziti.
On sad s terena seli na klupu svoje reprezentacije. Iako su zlobnici govorili da je on već i prije bio trener iste, pa je njegovo imenovanje za selektora samo pitanje forme. Sjeverna Makedonija svakako je bila i jest njegova reprezentacija, momčad Kralja Kirila. Bio je i ostao gazda makedonskog rukometa, i to je normalno, kao što je normalno da je Lazarov najveći makedonski sportaš svih vremena, a uz Gorana Pandeva, svakako najdraži ljudima iz zemlje gdje sunce vječno sja.
Sport će navijačima uvijek ponuditi heroine i heroje, ljude koji će vam pokazati zašto ga se voli. Za mene i moju generaciju jedan od tih je Kiril Lazarov, sinonim za desnog vanjskog.
A jedna mala i naizgled nevažna sportska crtica nudi objašnjenje zašto mi je posebno prirastao srcu.
Naime, jedan mršavi, krakati dječak iz Splita svoj je broj 7 na košarkaškom dresu posudio od Hajdukove zvijezde Slaviše Žungula. Dječak se zvao Toni Kukoč, a zbog čarobnjaka iz Jugoplastike je jedan drugi dječak iz Makedonije uzeo broj 7 na svoj rukometni dres: naravno, bio je to Lazarov. Kao da je ta sedmica na dresu znamen koji je sinonim za ljubav prema sportu, onom sportu koji su igrali Žungul, Kukoč i Lazarov. Svejedno je li to nogomet, košarka ili rukomet; bio je to kraljevski sport koji je svakoga koji ga je gledao na neki način okrunio.
