Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vjerovali ili ne — Kenija je ne baš toliko davno bila svojevrsna velesila u reliju

Danas nešto takvo više nije moguće

Kada je Hayden Paddon prije dvije godine pobijedio u Argentini, posao je tek sedmi izvaneuropski vozač u povijesti koji je osvojio neku od rundi WRC-a. Prije Novozelanđanina to su uspjeli samo japanski as Kenjiro Shinozuka (dvaput — zapravo fascinantan podvig prisjetimo li se da je Japan, uz Belgiju, zanemarimo li kojekakve džepne državice, najizgrađenija i cestama najpremreženija zemlja na svijetu, što i nije sjajna podloga za razvoj vozača relija), Argentinac Jorge Recalde, Kanađanin Walter Boyce — i trojica kenijskih asova.

Kenija?

Teško da bi itko osim možda šačice najzagriženijih fanatika povijesti relija pretpostavio da je ova istočnoafrička država najuspješnija izvaneuropska nacija u WRC-u (ono W je prilično pretenciozno i možda bi umjesto njega trebalo stajati E…) s čak osam pobjeda. No, istina je — makar i uz napomenu da je svih osam ostvareno na domaćem Reliju Safari — da je Kenija nekada bila svjetska relijaška velesila.

Neovisnost od Velike Britanije proglašena je 1963., a samostalnu državu Jomo Kenyatta uspostavio je godinu kasnije. Nije to bila po europskim, pa ni balkanskim standardima osobito sretna i prosperitetna država. Našlo se u njoj svega što biste očekivali od Trećeg svijeta: lokalnih ratova, vojnih pučeva, siromaštva, bolesti, ekstremne korupcije… Ali za afričke prilike Kenija je razmjerno uspješna, politički stabilna i bogatija od susjeda. I, dakako, postala je u svjetskim razmjerima prepoznatljiva po sportskim uspjesima, zahvaljujući jednoj grani sporta, ali onoj najljepšoj i najznačajnijoj: atletici.

Pa ipak, kada su se 2013. povodom 50. obljetnice neovisnosti prisjetili najvećih sportaša u svojoj povijesti, prvi nije spomenut ni Henry Rono ni ma koji od ostalih velikih prvaka u trčanju.

Nego Leteći Sikh Joginder Singh.

Dakako, rečenica kojom počinje taj članak već je dostatno objašnjenje zašto. “Joginder Singh ostao je bez mjenjača, vozio u rikverc četiri i pol kilometra ususret nadolazećem prometu sudionika Relija Safari, našao se iza 115 automobila, da bi potom nasuprot svim očekivanjima popravio mjenjač i pretekao ih sve, osim dvojice, jer je ostao bez vremena i ceste za to.”

Reli koji nije završio nitko

Prvi je Safari održan još 1953., povodom krunidbe kraljice Elizabete II, a reli je ubrzo došao na glas kao jedan od najatraktivnijih i najtežih na svijetu. Nakon neovisnosti Kenije počinje privlačiti sve više stranaca, najbolje europske i japanske momčadi i vozači postaju redovni gosti, ali nemaju uspjeha. Uz iznimku dvije pobjede Škota Berta Shanklanda, koji je nastupao pod zastavom Tanzanije u kojoj je radio i živio, u prvih 19 izdanja relija slavili su isključivo kenijski vozači.

No, nitko od njih više nego dvaput.

To najbolje svjedoči o snazi i bogatstvu tadašnje kenijske relijaške scene. Kao i o težini samog Safarija, na kojem uistinu u punoj mjeri vrijedi staro pravilo kako moraš prvo završiti da bi mogao razmišljati o pobjedi. Bio je to reli starog tipa; sve do 1996. nisu se vozili brzinski ispiti, nego je čitav reli mjeren i sve je ulazilo u vrijeme, tako da niste imali ni sekunde odmora i opuštanja na nekima od najzahtjevnijih svjetskih cesta, ispranih obilnim kišama, zastrtih enormnim slojem prašine od vozila ispred i punih oštrog kamenja koje učas može uništiti automobil.

Kada je 1972. Safari postao dio Svjetskog prvenstva marki, preteče WRC-a, stigao je i prvi uspjeh Europljana: Hannu Mikkola je pobijedio, a Sobieslaw Zasada stigao drugi. No, Singhovo odustajanje uslijed slijetanja s ceste značajno im je olakšalo uspjeh. Leteći Sikh je dotad već jednom osvojio Safari, 1965., ali dolaskom WRC-a i potpisivanjem ugovora s Mitsubishijem doživjet će drugu mladost, a pobjedama 1974. i 1976. postati prvi trostruki pobjednik ovog zahtjevnog relija.

Pripadnik prve u Africi rođene generacija indijskih useljenika, radio je kao automehaničar i prvi reli odvezao tek s 26 godina, 1958., ali u karijeri će skupiti čak 60 pobjeda i postati prava legenda u domovini. Ključ je bila nevjerojatna sposobnost preživljavanja: završio je čak 19 od 22 Safarija na kojima je nastupio, uključujući i zloglasna izdanja 1963. i 1968., kada se samo po sedam posada uspjelo dovući do cilja. Dakako, ni to nije afrički rekord. Reli Bandama u Obali Bjelokosti 1972. nije završio nitko!

Ispali iz kalendara

Singh je najveći u lokalnim očima, ali ne i globalno najpoznatiji kenijski vozač. Tu titulu drži Chandrashekhar Mehta, slavan pod kraćom izvedenicom osobnog imena Shekhar. On je pet puta osvajao Safari — najprije 1973., a onda nevjerojatnih četiri puta zaredom, od 1979. do 1982. Usto je bio vrlo uspješan i drugdje — recimo, dvaput na podiju Relija Akropolis.

No, Mehta ima dva problema, radi kojih nije toliko popularan u Keniji. Za početak, zapravo je iz Ugande, odakle je obitelj morala pobjeći 1972., kada je posebnim dekretom Idija Amina svi stanovnici te afričke države azijskog porijekla prognani, a država prisvojila njihovu imovinu. A drugi je problem u samoj obitelji.

Mehta Group je konglomerat koji i danas posluje u desetak država i zapošljava na tisuće ljudi, a začetke je imao početkom 20. stoljeća u Ugandi. Mehte su se obogatili na pamuku, šećeru i čaju, a potom proširili i na druge aktivnosti. Sin milijunaša usprkos progonstvu nije u srcima Kenijaca mogao steći mjesto koje bi ugrozilo skromnog automehaničara Singha.

Najveće je uspjehe Mehta ostvario vozeći Datsun, odnosno Nissan — japanske marke su do 1990-ih tradicionalno bile fokusiranije na afričke, nego na europske relije. Prestao se natjecati nakon teške nesreće s Peugeotom na Reliju faraona 1987., kada je proveo nekoliko tjedana u komi. Oporavio se dostatno da se počne baviti organizacijskim radom, bio je predsjednik FIA-ine komisije za reli, ali poteškoće s jetrom, teško oštećenom u nesreći, komplicirale su mu život, te je i umro od hepatitisa u Londonu 2006., sedam godina prije Singha.

Nakon Mehtina vremena Kenijci se, uz jednu iznimku, više nisu penjali na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja Safarija. Bilo je tu još odličnih vozača, prvi pada na pamet Vic Preston Jr., ali samo je još Ian Duncan s Toyotom uspio pobijediti 1994. Bila je to kruna niza od čak sedam uzastopnih završetaka u prvih 10 na Safariju. Duncan se samo jednom okušao izvan Afrike (osmo mjesto na Akropolisu 1990.), pa je teško procijeniti klasu. Još je aktivan, povremeno usprkos poodmakloj dobi lokalno osvoji poneki naslov i titulu, a dvaput je pobijedio i na zahtjevnom oldtimerskom Safariju. Koji danas, nažalost, dobiva gotovo više medijske pozornosti od pravog.

Jer je Safari, nažalost nakon 2002. ispao iz WRC kalendara.

Neatraktivno tržište

Daniel arap Moi vladao je čeličnom rukom Kenijom od 1978. do 2002. Bile su to godine stagnacije i osiromašenja, uz jačanje korupcije, nepotizma i diktature. Sve slabija ekonomija je, logično, osiromašila i reli scenu, a sam Safari dovela na rub isplativosti ili preko njega. Početkom novog tisućljeća Kenija se  našla pred mnogo važnijim izazovima povratka koliko-toliko slobodnih izbora, a vječni problemi organizatora relija s namicanjem financija eskalirali su, te je izbačen iz WRC-a. Otada se boduje za afričko prvenstvo.

ARC je osnovan 1981., a prvi mu je prvak, prikladno, bio Shekhar Mehta. Za prvenstvo se zbrajaju bodovi iz raznih afričkih relija, ali mogu nastupati i vozači s drugih kontinenata, pa je tako, primjerice, titulu 1982. osvojio veliki Walter Röhrl. Najuspješniji vozač, s čak osam titula, je Satwant Singh (nije u rodu s Joginderom) iz Zambije. Osim inicijalne Mehtine, još je samo David Horsey 1984. donio jednu kontinentalnu titulu u Keniju tijekom prve 34 godine ARC-a.

To je najbolji pokazatelj koliko su politička i gospodarska nestabilnost u toj zemlji negativno utjecali na sportsku scenu — uz iznimku u industriju pretvorene atletike, s tolikom sjenom doping afera i nedostatka kontrole da nad njom već godinama visi mač prijetnje trajnom suspenzijom nalik na onu koja je zadesila Rusiju — da su Kenijci od svjetske sile postali sporedni igrači i na najsiromašnijem kontinentu!

Doduše, na Safariju i dalje vladaju — 14 od posljednjih 16 relija osvojile su domaće posade, a Carl Tundo je s pet pobjeda izjednačio Mehtin rekord. Reli se dvaput bodovao i za kratkovječni International Rally Challenge, a 2015. i 2016. ispao je i iz kalendara ARC-a, te je bodovan samo za kenijsko prvenstvo. Svako malo se pokrenu priče o mogućem povratku WRC, ali to prvenstveno žele ljubitelji relija, a ne oni koji odlučuju. Visoki troškovi, notorna težina (i u formatu s brzincima isti su u prosjeku barem dvostruko dulji nego na ostalim relijima) i nedostatna gospodarska atraktivnost kenijskog tržišta proizvođačima koji sudjeluju u WRC-u vjerojatno će sve ostaviti samo na želji.

Ipak, stvari se pomiču nabolje.

Natasha Tundo, mada ne toliko uspješna poput brata, pokazatelj je dobrog puta na kojem je kenijski reli. Majka dvoje djece i uspješna vozačica s regularnim top 10 plasmanima rijedak je prizor i u ‘emancipiranoj’ Europi, a u zemlji poput Kenije njen primjer djeluje gotovo nestvarno. No, potvrđuje i koliko je ovaj sport u krvi tamošnjem stanovništvu. Što se i vidjelo čim je zemlja ponovo slobodnije prodisala. Od 2013. BDP godišnje raste prosječno za 6 posto, gospodarska klima je mnogo povoljnija, a gotovo svi ekonomski indeksi pozitivni.

Prvak ostatka svijeta

Jedan od očiglednih rezultata je i povratak relija.

Jaspreet Singh Chatthe postao je afrički prvak 2015., Don Smith godinu potom, a Manvir Baryan tom se titulom okitio lani. Reli se vraća Kenijcima, i oni se vraćaju sportu kojeg obožavaju, možda čak i više od kriketa i nogometa (ne, atletika nije ni blizu).

Dakako, to gotovo izvjesno nećemo osobito zamijetiti u ostatku svijeta. Nekada su Kenijci, pa i ostali vozači iz manjih zemalja, imali mnogo više šanse. Danas je vrhunski automobilizam u sve većoj mjeri prćija nekolicine bogatih zemalja, užasno skup sport u kojem se ne može uspjeti bez samo tvorničkim vozačima vodećih momčadi dostupne tehnologije, a sve rjeđe i bez intenzivnog treninga od najmlađe dobi. Ljudi sa 26 godina danas završavaju, a ne započinju karijere.

Kenija je naprosto premalo i presiromašno tržište, nema dovoljno interesa ni da se onamo vrati WRC, neovisno o tome što nikada nije pronađena atraktivnija lokacija, niti za promociju lokalnih talenata davanjem prilike na međunarodnoj razini. Čak ni Mehta, uz osobni imetak i fantastični talent, nikad nije dobio priliku odraditi čitavu WRC sezonu u nekoj tvorničkoj momčadi. Danas je samo teže zamisliti da bi je mogao dobiti neki kenijski ili općenito vozač iz središnje Afrike — to naprosto nije zanimljivo nikome od onih koji odlučuju.

Pitate li se čemu ovo pisanje o ljudima koji su ionako pobjeđivali samo lokalno, jako ih podcjenjujete.

Poznavanje lokalnih uvjeta svakako jest prednost i povremeno se događalo (Recalde, Joaquim Moutinho…) da lokalni vozač iz države koja inače nije relijaška velesila dođe do pobjede. No, nitko osim Kenijaca to nije činio redovito. Primjerice, na Akropolisu, možda najtežem europskom reliju, nikada u WRC-u pobjedu nije odnio neki Grk…

Mehta i Singh sigurno su, a Duncan i Preston vjerojatno, bili svjetske klase; nažalost bez prave prilike da to i pokažu izvan matičnog kontinenta. Jedan se sjajan vozač nekoj državi može zalomiti, ali toliko njih nije slučajnost. Nažalost, bez da se, primjerice, kontinentalnim prvacima omogući regularno mjesto u nekoj od vodećih momčadi u sljedećoj WRC sezoni — što je, nažalost, utopija — ni njihovi nasljednici nikada neće doći do prilike. A zbog neuvrštanja tako sjajnog relija poput Safarija u kalendar, neće postati ni fusnote za rubriku Vjerovali ili ne.

One u kojoj još i danas piše, a vjerojatno će još dugo nastaviti tako pisati, da je Kenija prvak ostatka svijeta u reliju.

Ne propusti top članke