Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto Hrvatska igra u Elcheu i u čemu je bit sukoba koji trese španjolski nogomet?

Ideologija, egoizam, novac

U Španjolskoj, zemlji toliko heterogenoj polariziranoj po mnogim društvenim pitanjima da je uvijek potrebno jako malo da bi izbio nekakav sukob, bjesni novi rat. Rat za budućnost nogometa.

Ili ga se barem tako želi predstaviti.

Koplja su ukrižala dvojica trenutno najmoćnijih predstavnika domaćeg nogometa. S jedne je strane Luis Rubiales, aktualni predsjednik Španjolskog nogometnog saveza (RFEF), dok s druge sjedi Javier Tebas, predsjednik LFP-a (Liga de Fútbol Profesional), udruženja koje kontrolira profesionalni nogomet u zemlji. U pozadini svega stoji igra ega i želja za demonstracijom moći, osobito dok je lajtmotiv novac.

Odluka vodstva LFP-a s Tebasom na čelu da se (zasad) jedna utakmica španjolske La Lige odigrava u Sjedinjenim Američkim Državama šokirala je javnost. Iako je u pitanju tek jedna utakmica, za mnoge je to označio početak posljednje faze komercijalizacije španjolskog nogometa u kojoj su navijači tek odani konzumenti koji mogu, ali i ne moraju prihvatiti pravila igre.

Sam Tebas, čiji potpis stoji na 15-godišnjem ugovoru s američkom tvrtkom Relevent Sports —inače organizatorom ljetnog turnira International Champions Cup — vrlo je kontroverzna ličnost. On je pravnik koji se u nogometni svijet probio kroz rad u nekolicini nogometnih klubova, dok je zacementirao svoj status predstavljajući grupu klubova nazvanu G30 u potražnji za lukrativnijim dijelom kolača od TV prava.

Iako je rođen u Kostariki, ne libi se predstavljati kao španjolski nacionalist i zagovaratelj ideje općenacionalnog jedinstva. Bivši španjolski izbornik Javier Clemente jednom je prigodom rekao kako je Tebas “poput upravitelja nacističkog logora”, aludirajući pritom i na njegovu političku pozadinu koja je kroz 1980-e bila otvoreno naklonjena danas upokojenoj radikalno desnoj stranci Fuerza Nueva, čiji je statut javno proklamirao “ideale uspostavljene 18. srpnja 1936.”. Da, to je dan kada je u Španjolskoj izveden vojni puč, čime je počeo građanski rat.

Španjolci nisu čuli za presumpciju nevinosti

Tebasova retorika u javnosti jednostrano podržava kult jačanja španjolske svijesti kroz nogomet. Tako je prvi pohitao zaprijetiti izbacivanjem Barcelone i Espanyola iz španjolskog ligaškog sistema ukoliko Katalonija proglasi neovisnost.

“Ako nogomet predstavlja sredstvo nacionalne kohezije”, grmio je u jeku referenduma, “i ako Katalonija ne bude dio Španjolske, onda ću biti primoran učiniti ono što zakon od mene očekuje, a to je da ti klubovi nemaju pravo igrati u onome što će tada dostati od Španjolske.” To je plod njegovih političkih uvjerenja koja počivaju na sablazni spram kulturalnih identiteta mimo onih koji proklamiraju španjolsko jedinstvo, ponajviše baskijskog i katalonskog. U nogometnom smislu bi to ‘gušio’ izgradnjom nacionalnog stadiona, centralizirajući reprezentativni nogomet.

Njegov je plan i da utakmicu Girone i Barcelone, koja će se navodno održati u Miamiju krajem siječnja, pretvori u iskarikirani festival španjolskog nacionalizma. Prema pisanju nekolicine relevantnih španjolskih medija, Tebas je spreman ‘narediti’ da ta utakmica dvaju katalonskih klubova ‘u egzilu’ započne intoniranjem španjolske himne, dok bi 40.000 ljudi na tribinama trebali svi dobiti španjolsku zastavu koju bi tijekom te predstave slavodobitno razvili.

Nisu slučajno odabrana upravo ta dva kluba. Girona je u vlasništvu dviju grupacija od kojih je jedna ona koja drži Manchester City i još nekoliko klubova diljem svijeta, a iza druge stoji Pere Guardiola, Pepov brat. Barcelona je, naravno, ponajveći svjetski nogometni brend, ali i simbol katalonskog identiteta. Tebas ih želi staviti u službu svoje ideje, ali i ostvariti zaradu: ako sve bude po planu, rasprodan stadion Miami Dolphinsa i nesumnjivo velik prihod biti će glavni zalog za eventualno povećanje kvote utakmica.

Toj ideji se otvoreno protivi predsjednik Saveza Luis Rubiales, koji djeluje kao tip s kojim se ne biste željeli susresti u mračnoj ulici. Bivši nogometaš danas je još uvijek svježi predsjednik duboko kompromitirane institucije. Na toj se funkciji nalazi od svibnja, nakon što je Ángel María Villar — bivši FIFA-in i UEFA-in dopredsjednik, koji je na čelu Saveza bio 20 godina — uhićen zbog sumnje u ozbiljni gospodarski kriminal. Za razliku od svojih hrvatskih kolega, Španjolci se nisu pozivali na presumpciju nevinosti nego su i vrlo osnovane sumnje bile dovoljni razlog za smjenu.

Superkup u Maroku

Rubiales s Tebasom ima problema još otkako je obnašao funkciju predsjednika španjolske udruge nogometaša, na kojoj mu je posao bio ograničiti Tebasovu neutaživu glad za većim prihodima stečenim na štetu nogometaša. Dojam je, međutim, da u potrazi za legitimacijom nerijetko prvo gleda svoj ego, a tek onda širu sliku.

Baš kao što je najurio bivšeg izbornika Julena Lopeteguija dva dana pred početak Svjetskog prvenstva zbog toga što ga je ovaj ‘prevario’ dogovaranjem uvjeta s Real Madridom, iako mu je Rubiales netom prije ponudio izdašniji ugovor, sada je Rubiales duboko razočaran ‘prodajom’ španjolskog klupskog nogometa. Međutim, iz njegovih se izjava da iščitati to da je više srdit činjenicom da iza svega stoji njegova nemeza Tebas nego što to zaista vidi kao potez koji iskorištava nogometaše i otima nogomet od ionako otuđenih navijača.

“To je potpuni manjak poštovanja”, rekao je Rubiales u intervjuu za Guardian, nazivajući Tebasa “bezobraznim” i tvrdeći da ugovor o nastupima u Americi “ne vrijedi ništa bez auorizacije Saveza”, odnosno njega samog.

Rubiales zastupa ideju koja se suprotstavlja Tebasovoj. Prema njemu, španjolski nogomet pripada svima i tako se treba prema njemu ponašati, pa je jedna od njegovih mjera bila i ta da reprezentacija ne treba dobiti ekskluzivni nacionalni stadion, već da bi trebala igrati diljem zemlje. Zbog toga i Hrvatska danas igra u Elcheu, na stadionu Estadio Martínez Valero. Također, razradio je ideju prema kojoj bi gradovi sa stadionima kapaciteta većeg od 45.000 imali pravo aplicirati na dvogodišnje pravo organiziranja finala španjolskog kupa.

A pritom je napravio nešto vrlo slično onome što zamjera Tebasu: naime, utakmica ovogodišnjeg španjolskog Superkupa između Seville i Barcelone, igrala se u — Maroku. Rubiales je tada u predstavljanju koncepta koristio sličnu retoriku kao i Tebas danas, pričajući o “ujedinjenju dvaju povijesno spojenih zemalja kroz nogomet”, što je prema njemu “esencija sporta i nogometa”. Naravno, nije dugo trebalo prije nego mu to Tebas nabije na nos.

U osnovi, obojica se suprotstavljenih moćnika prije svega vode profitom, a od klubova i igrača očekuju da se bespogovorno podređuju njihovim odlukama. Koriste ukorijenjene društvene podjele da bi sukob svojih ega prikazali kao ideološko pitanje, a zapravo je jedina ideologija koja ih vodi isključivo novac.

Ne propusti top članke