Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto volim Sergija Ramosa, savršenog glumca u ulozi dražesnog zlikovca

Čovjek s dva (zapravo tri) lica

Nije ovo mjesto za glupavu frazu o tankoj granici između ljubavi i mržnje.

Ovaj je osjećaj nešto malo više od toga. Recimo, onaj osjećaj koji je ostao nakon što ste odgledali, a morali ste odgledati, Christopha Waltza kao pukovnika Hansa Landu. Čovjek je toliko talentiran, šarmantan i bolesno zavodljiv da se uhvatite kako potpuno ignorirate činjenicu da glumi totalnog gada kojemu je na umu jedino ‘konačno rješenje’ i istrebljenje milijuna ljudi. Uhvatite se s pitanjem – pobogu, jesam li to zaista pozitivan prema liku koji je pukovnik SS jedinica u Drugom svjetskom ratu?

Dojam sličan tome ostaje kada gledate Sergija Ramosa na nogometnom terenu. Njegova fotografija trebala bi biti u svakoj nogometnoj enciklopediji pod pojmom čovjeka s dva lica: nevjerojatni talent i odličan igrač koji jednako toliko nevjerojatno prgav i pokvaren. Ta njegova dva lica najčešće se pokazuju gotovo pa istovremeno.

U subotu je protiv Malage još jednom bio heroj Real Madrida. Serija od dva uzastopna poraza je prekinuta i to je za Zinedinea Zidanea najvažnije. Ali gorak okus koji ostaje nakon performansi momčadi i dalje je tu. Real se patio – doduše, ne toliko da bi pobjeda došla u pitanje – ali dovoljno da frustira svoje navijače. I Cristano Ronaldo se opet mučio, na kraju je ostao ležati s licem u travi, valjda razočaran jer ga je Bernabeu još jednom izviždao (ili možda samo zato što nije zabio gol, to ga zna jako pogoditi); mučio se i Karim Benzema, zviždali su i njemu, a ni ostatak ekipe, uključujući Luku Modrića, nije izgledao bolje. Pa su spasitelja našli tamo gdje se u posljednje vrijeme često i krio; u dresu s brojem četiri.

Sergio Ramos je zabio dva puta, i to na sebi svojstven način. Dva prekida, malo čupanja i guranja u šesnaestercu, dovoljno da na lopti bude prvi i Realu donese tri vrlo važna boda; jednom glavom, jednom klizajući. Bio je to pozitivni Ramos, onaj koji će vas ostaviti s osmjehom na licu. Pogotovo ako ste navijač Real Madrida.

Malo je nogometaša s tako bizarnom kombinacijom talenta, užasa i neodoljive karizme.

Naravno, mnogo je prljavih nogometaša koji su uz to i vrhunski igrači, ali malo je onih koji su i pored svega toga i dalje tako dražesni, tako lovable kao što je to Ramos.

Dobar, loš, zao

Loši, zločesti Ramos je taj koji će vas lako iživcirati i natjerati da se uhvatite za glavu, nekontrolirano njišete i pitate je li ovaj normalan. Rekorder je po crvenim kartonima, a oni najčešće dolaze upravo onda kada je najpotrebniji momčadi i u najvažnijim utakmicama (protiv Barce čak četiri puta!). Njemu je zaštitni znak visoko postavljen lakat, po mogućnosti plasiran u prsa ili u lice suparnika. Trag krampona na suparničkim prsima, butini ili, u najboljem slučaju, na listu. Loši Ramos će se protivniku unijeti u lice. Pljunuti prema njemu ili na njega. Gurnuti ga ili povući za sobom. A onda vrlo vjerojatno još i teatralno pasti, odglumiti ozljedu. Vrištati na suca.

Uhvatite se s pitanjem – kako je, pobogu, moguće da volim ovakvog nogometaša?

Dobri Ramos je onaj koji će vam odgovoriti na to pitanje. Prići će svakom suigraču prije utakmice, i pored svih velikih zvijezda preuzeti ne samo ulogu lidera, nego i odgovornost na sebe. Igrač koji će solidnim pasom graditi igru iz pozadine. Koji se sigurno neće štedjeti ni u jednom trku, ni u jednom startu, ni u jednom duelu. I koji će, kada najviše treba, i zabiti golove. I donositi trofeje.

Sergio tako dugo igra na vrhunskoj razini i frustira sve oko sebe da smo zaboravili kako je nekoć bio najmlađi debitant u povijesti španjolske reprezentacije, kao i jedino domaće pojačanje u prvoj eri Galacticosa Florentina Pereza. Da je s Realom osvojio 13 trofeja, uključujući dvije Lige prvaka, odnosno da je sa Španjolskom bio svjetski i dvostruki europski prvak.

Lako se takve stvari zaboravljaju kada imaš dva lica.

On u suštini nije loš momak. Njegovo pravo lice, kao i kod većine sportaša, nešto je treće – ono koje ne vidimo. Lice dječaka koji je maštao o tome da postane matador, ali nije jer je to bilo previše strašno iskustvo za njegovu majku. Mladića koji je svoje prijatelje iz djetinjstva o svom trošku poveo na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Koji se ušetao u studio u kojemu je njegova tadašnja djevojka vodila emisija i zasvirao flamenco.

Gledajući ga na terenu, gotovo sam siguran da samo glumi zlikovca i da je u svakom trenutku savršeno svjestan razlike između dobrog i lošeg. On je nogometni Christoph Waltz – savršeni glumac za ulogu lošeg momka kojeg je lako voljeti i kad na terenu radi odvratne stvari.

Ne propusti top članke