Prava objektivnost je iluzija. Svaki podražaj koji je došao iz vanjskoga svijeta prvo mora proći kroz niz filtera prije nego što ga možemo nazvati doživljajem. Ti filtri mogu biti bolji ili lošiji, mogu nas približiti objektivnom ili udaljiti od njega, ali sirove informacije koje primimo u vidu živčanih impulsa tumačimo isključivo kroz njih. Problem je u tome što ljudi ta tumačenja odrađuju na osnovi naučenog i onda su nam doživljaji zapravo oblikovani uvjetovanim sadržajem.
Poanta je u tome da svako društvo — ili, u ovom slučaju, društvena skupina — ima neka svoja pravila i obrasce ponašanja. Objektivni podražaj — u ovom slučaju, nogometnu utakmicu — navijači jednog kluba doživljavaju na jedan način, navijači drugog na drugi, a netko koga nogomet ne zanima na treći način, ovisno o svojim obrascima. Ukratko, ono što se događa oko nas, zapravo se događa u našoj glavi i ovisi o našim subjektivnim doživljajima.
Iz te perspektive međusobne utakmice četiriju nominalno najjačih klubova HNL-a pričaju svoje zasebne priče. Dobra stvar je u tome da, ako shvatimo nečija pravila i uvjetovani sadržaj po kojem percipira stvarnost oko sebe, onda nam reakcije postaju logične i predvidljive.
Dinamo je u srijedu protiv Šahtara doživio veliki udarac jer je u utakmici sezone ispustio pobjedu. Utakmica protiv Rijeke je bila savršena prilika da Nenad Bjelica demonstrira snagu, pokaže kako je to bila slučajnost i kako se njegova momčad može nositi s takvim situacijama. I upravo to je napravio. Osim toga, Bjelica je dokazao kako je ikakva borba za naslov prvaka u HNL-u samo krivo protumačeni podražaj, iluzija u kojoj netko bira živjeti. Dinamo je naprosto financijski nekoliko puta jači od konkurencije i kadrovski premoćan, a Bjelica nije Ivajlo Petev da ga se može iznenaditi na duge staze.
Onako kako je nova titula praktično već rezervirana za Dinamo, tako i Hajdukova ‘titula’ viceprvaka po svemu, realno, ne bi trebala dolaziti u pitanje
Ono što u HNL-u objektivno imamo je borba za drugo mjesto, a tu je Hajduk u uvjerljivo najboljoj poziciji.
Hajduk ne igra dobro i porazi protiv Gorice nisu slučajni. Nakon skrivanja iza osvojenih bodova i privremenog preuzimanja vrha ljestvice, očit je bio nedostatak smislene igre u posjedu lopte, kao i nedostatak stava na gostovanjima te statistički pad u većini kvalitativnih segmenata igre. Nakon Gorice, u pitanje je došla čak i pozicija trenera Damira Burića, klub su napustili Lukša Jakobušić i Saša Bjelanović. Međutim, čak i takav Hajduk sa svim svojim problemima je uvjerljivo drugi, sedam bodova ispred Osijeka i osam bodova ispred Rijeke.
Lokomotivina prijetnja
Burić je protiv Osijeka napravio ono što je bilo logično i davno prije. Odbacio je romb u sredini terena koji nije odgovarao njegovu trenerskom stilu i koji nije do kraja shvaćao, te se odlučio prijeći na 4-2-3-1 kao sustav koji će donekle odgovarati onome što Burić zapravo jest. To je na kraju i pokazao u utakmici u kojoj je – izuzevši prvih 10-ak minuta i dva gola koja bi vratar trebao obraniti usprkos svim alibijima koji mogu stajati — izgledao puno bolje od suparnika. Još važnije, izgledao je bolje i logičnije od samog sebe u zadnjih nekoliko utakmica, pa čak i onih prije Gorice koje je dobio.
Problem je opet bio na konferenciji za medije na kojoj je Burić nazvao svoju momčad dječjim vrtićem u usporedbi s Goricom i sarkastično napomenuo da nije promukao jer se derao, da je vikao i u Gorici, ali da ga tamo igrači nisu čuli, na taj način prebacujući dodatnu krivnju na igrače i skidajući odgovornost sa sebe.
Dakle, u borbi za drugo mjesto u HNL-u imamo Hajduk s trenerom koji misli da ne može igrati ni protiv koga jer vodi dječji vrtić; Rijeku koja ima trenera koji misli da može igrati protiv svakoga i insistira na ideji koja je nedorađena i koju njegovi igrači još nisu ni blizu usvojili; te Osijek koji zapravo i nema trenera i nije jasno kad će ga Ivan Meštrović naći.
U priču o borbi za drugo mjesto bi se mogla uključiti i Gorica, ali ona ima problem da pobjede protiv Hajduka, Rijeke i Osijeka ne može potvrditi u utakmicama s onima s dna ljestvice — recimo, s Istrom je dvaput remizirala. Sergej Jakirović sjajno koristi kontekst u kojem se Gorica nalazi, ali koliko god taj kontekst radi za njega onda kada se može postaviti kao autsajder, toliko ga muči kada mora igrati kao favorit i ima imperativ uzimanja bodova.
Ne čudi da je onda Lokomotiva — uz Hajduk, koji je u drugom dijelu prošle sezone pokazao da nije problem u igračima i da je nekvaliteta kadra mit, a koji se ove sezone još pojačao i dodatno podigao budžet za plaće tako da taj mit sada postaje bezobrazna glupost — najozbiljniji kandidat za drugo mjesto. Goran Tomić je trener koji zna svoj posao i radi ga dobro, na klupi je skoro dvije godine, stabilan je, razvija mlade igrače u okruženju bez velikog pritiska i gura neki svoj film. Zbog toga je Lokomotiva trenutno treća i igra vrlo kvalitetan nogomet.
To je činjenica koja mora zabrinuti i Hajduk i Rijeku i Osijek.
Nedjeljni derbiji su pokazali da su svi oni izgubljeni u nekim svojim doživljajima objektivnoga. Rijeka i Osijek, s budžetima koje imaju, ne bi smjeli biti u poziciji da je Lokomotiva ispred njih, dok Hajduk — koliko god bio u dobroj poziciji, a plus od pet, sedam i osam bodova pred pratiteljima je jako dobra pozicija — ne bio smio uopće pripustiti druge u utrku za drugo mjesto. Onako kako je nova titula praktično već rezervirana za Dinamo, tako i Hajdukova ‘titula’ viceprvaka po svemu, realno, ne bi trebala dolaziti u pitanje.
Bodovi na stranu, podražaj postaje doživljaj kad ga obradimo kroz naše filtre, a tu je osjećaj utrke za drugo mjesto kod većine itekako prisutan. Za razliku od one za prvaka.
