Ostavljam delta soj iza sebe i po povratku u Zagreb vidim da je Europsko prvenstvo stiglo i u Hrvatsku dok me nije bilo. Zastave na prozorima, kafićima i automobilima, navijačke reklame na televizorima i gibon prognozer u zoološkom vrtu. Sve je tu. Čak i dva majstora koja u lokalnom kafiću prije osmine finala s bušilicama namještaju dva ogromna televizora za vrijeme subotnje špice. Njima očito nije kasno. Ili kao i svi normalni ljudi, za razliku od mene, valjda vole više drugi dio turnira.

Ili možda vide Hrvatsku u polufinalu, opet u Londonu.

Tko zna, ne bi bilo prvi put. A i posljednji mi je tekst pa ću ga dovršiti kao navijač, ne kao reporter. Nakon svega što sam vidio protekla tri tjedna — od izolacije do katarze na Hampdenu — Hrvatskoj do srpanjskog Wembleyja trebaju izvanserijski nastupi trojice igrača.

Detalj o Luki Modriću već sam napisao, pa dodajem još dva.

Posljednjeg čovjeka obrane, Dominika Livakovića, prvi put spominjem na samom kraju. Pri početku utakmice sa Škotskom super John McGinn je s lijeve strane ubacio zavrnuti centaršut, Che Adams ga je promašio, a lopta je kroz gužvu jurila prema donjem kutu gola ispred kojeg se ukazao Livaković i u posljednji tren u padu odbio loptu. Bio bi to klasični škotski gol, iz bombardiranja centaršutovima, onaj nakon kojeg ne možeš previše kriviti vratara koji kroz gužvu nije stigao vidjeti loptu, No, Livaković ju je našao. S tribina Hampdena ova je obrana sjajno izgledala, a ubrzo je zaboravljena nakon što je Nikola Vlašić zabio gol nekoliko trenutaka kasnije.

Vratarske obrane rijetko se pamte. Tko bi, zaboga, ovaj detalj pamtio nakon utakmice u kojoj je Modrić zabio Onaj Gol? Ali malo tko se sjeti i kako je Dražen Ladić skinuo s glave i voleja udarce Olivera Bierhoffa prije nego što je Goran Vlaović prelomio utakmicu četvrtfinala s Njemačkom 1998. u Francuskoj. Ili one obrane Danijela Subašića koji je Harryja Kanea spriječio da prelomi utakmicu za Englesku u prvom poluvremenu polufinalu u Rusiji. Neće ovo Livakovićevo čišćenje McGinnove lopte imati takvo povijesno značenje kao ova dva spomenuta, ali ako Hrvatska poželi išta u nastavku natjecanja protiv Španjolske ili Francuske — Livaković će morati biti najbolji na terenu. Pa makar to nitko ne primijetio i makar ga povijest kasnije zaboravila.

Još jedan detalj ne želim da se zaboravi prije nego što zaključim ovaj Dnevnik, a bit će baš važan ako Hrvatska želi potrajati ovog pandemijskog ljeta. O igri Ivana Perišića Telesport je gotovo sve važno već napisao. Za dodati mi je ostala još samo jedna kratka priča koja je trajala jedva 10 sekundi na Hampdenu.

Nakon utakmice protiv Škotske igrači i izbornik otišli pozdraviti šačicu hrvatskih navijača na Hampdenu, a Perišić je jedni skinuo dres da ga baci euforičnim tribinama. A nije to samo tako na pandemijskom Euru. Igrači su u balonu, izolirani i bez kontakta s vanjskim svijetom, presice su virtualne, navijači daleko — čak i na utakmicama. Između tribine u kutu i korner zastavice barem je 15 metara koji igrače sprječavaju prići tribini. Neki bi tu možda odustali, ali Perišić ne. U svoj onoj stadionskoj galami uspio je rukometnom akcijom dobaciti dres jednom zaštitaru, ovaj drugoj zaštitarki pred samim navijačima, a ona je konačno — nakon 15-ak metara leta i tri dodavanja — bacila dres na tribinu. Igrač koji igra turnir u najboljoj formi djelovao je baš odlučnije nego ikad. Jedini je predao svoj dres dalje, a taj čin tek će kasnije poprimiti dodatnu simboliku.

Protiv Španjolske ga neće biti, ali njegova upornost i taj hrvatski dres koji nekako ipak nađe put baš su mi dobri za kraj.

Antonio Zavada reporter je N1 televizije koji u Engleskoj i Škotskoj prati Euro2020.