Telesport je zaživio 31. listopada 2016., što znači da sutra navršava svojih prvih godinu dana. Običaj je da se na okruglu obljetnicu, pa bila to i tek prva, podvuče crta. Ali nismo htjeli zamarati i sebe i vas nekakvim konvencionalnim i dosadnim pregledom napravljenog; umjesto toga, svaki je od Telesportovih kolumnista izabrao po jedan tekst objavljen u proteklih godinu dana koji ga se osobito dojmio i preporučio vam ga uz kratko objašnjenje. Za kraj smo dodali i svojevrsni director’s cut, odnosno preporuku Mirana Pavića, idejnog pokretača i koautora cijelog projekta.
Nije ovo izbor najboljih, najvažnijih ili najčitanijih tekstova (najčitaniji je, ako vas zanima, bio ovaj – pročitalo ga je gotovo 300.000 ljudi) koje ste na ovim stranicama mogli pročitati. Budući da Telesport iznad svega promovira autorski pristup i osobni pečat, istim smo se pristupom poslužili i ovdje. Napravili smo ovaj pregled iz dva dijela – u jednom autori preporučaju tuđi tekst koji ih se iz ovog ili onog razloga osobito dojmio, a u drugom (objavljujemo ga sutra) navode vlastiti tekst koji im je bio najdraži te objašnjavaju zašto.
Želite li nastaviti ovaj niz i preporučiti nešto što se vama osobno svidjelo, više nego dobrodošli ste to učiniti u komentarima…
Tiha izvrsnost Chrisa Paula (Čovjek koji je buljio u ekran, 14. prosinca 2016.)
Tekst koji sadrži najbolju sintagmu složenu na našim sportskim međumrežjima: „Duncanova ravan“. I to je samo jedan od razloga zašto me se dojmio.
“Klasično orijentirani plejmejkeri garantiraju vam da ćete igrati lijepu, tečnu košarku dignutu na nivo umjetnosti, ali ne garantiraju vam pobjede”
A bio je slavan i imao je sve… (Priča Mihovila Topića, 11. studenog 2016.)
Silom sam natjeran izabrati jedan tekst u moru onih koji su mi dragi – ali kad već moram, onda je to ovaj. Kad smo krenuli u ovaj projekt, dogovor je bio da uvijek na prvom mjestu bude značaj priče, a ovo je jedna od najznačajnijih, s obzirom na to da se depresija kao bolest apsolutno zanemaruje, pogotovo u slučaju vrhunskih sportaša.
“Tko zna koliko se naših Enkea skriva u prvoj ligi, na rubu depresije i na rubu preživljavanja. A kad se tragedija dogodi, svi ćemo se čuditi”
Ne moš ti to razumit (Topnički dnevnici, 23. srpnja 2017.)
U životno kriznim situacijama nije ‘desetka’ ta koja čini razliku na terenu, već običan, mali čovjek. Najbolji tekstovi o sportu, odnosno o protagonistima sportskih događanja, često budu oni naizgled antisportske prirode.
“Visoka politika tolerira izrugivanje s pravnom državom. One koji se usude istaknuti taj gadljivi incest i pišanje po zakonima proziva se teroristima i orjunašima”
Bitka za dušu hrvatskog nogometa (Nogomet narodu, 29. srpnja 2017.)
Zašto hrvatski nogomet nikad nije uspio izgraditi svoj prepoznatljivi stil, filozofiju i identitet? Tekst koji nudi odgovor.
“Mi nismo sigurni ni kako bismo trebali igrati, a kamoli zašto; hrvatski nogometni DNK ostaje nemapiran i neprepoznat. Nogometnog identiteta Hrvati zapravo nemaju”
Zašto je jedna reli jurnjava u šljunčari usred ničega tako prokleto zabavna? (Priča Dine Milića-Jakovlića, 22. studenog 2016.)
Jedan od prvih tekstova koje sam zapazio na Telesportu bio je članak o reliju Santa Domenica. Zašto je tekst o autima privukao čovjeka koji zadnjih 10 godina vozi isključivo bicikl, nema vozačku, prati jedino Formulu 1 i za karburator bi prije pomislio da je naprava za mjerenje količine ugljikohidrata u hrani nego dio motornog vozila? Zato jer je prokleto dobro i prokleto zabavno napisan.
“Uz sve će se dijelove uz stazu gledatelji naguravati kao na zajedničkom koncertu Miše, Rozge i Thompsona”
Zbog Guze sam zavolio nogomet (Na posudbi, 31. siječnja 2017.)
Sucker sam za male priče koje počinju kao Fever Pitch Nicka Hornbyja, a završavaju realno, životno osrednje – ni tragično ni sretno. Melankolija nogometnih priča jedino je što me u tom sportu još uvijek privlači.
“Hajde, jadan, nije sve u parama, ima i drugih ljepota. Tu su mi prijatelji, familija, Sejo, Peđa Jurić, a i djevojka Dajana. Ovdje mi je najljepše”
Hajduk: Kad ulica vodi klub (Analiza Marka Oršanića, 18. kolovoza 2017.)
Vrlo zanimljivo, poučno i provjereno. Nakon analize poslovanja najvećih hrvatskih klubova nema više baratanja poluinformacijama glede financijskih struktura i izvješća.
“Hajdukov model pokazuje se dobrim, iako je praktično neprimjenjiv na ostatak lige”
Sin sjeverne tmine (Punchlines, 8. svibnja 2017.)
Black metal. Strah od letenja. Stvor Johna Carpentera. Bunde od oderanih vukodlaka u zamrznutom gradu usred Sibira. Tolstoj vs. Bulgakov. Mislim da u životu nisam pogledao hrvački meč, a Saša Kareljin predstavljao mi je samo neko nedefinirano ime u primozgu. Pa ipak, ova me priča temeljito uznemirila i osvojila.
“Dijelimo DNA s čovjekom koji je pobijedio 887 puta u životu. Pokazalo se da Kareljin nije nadljudski jak, mi smo ljudski slabi”
Šampion i bankomat (Nogomet narodu, 12. svibnja 2017.)
Narativni twistovi uglavnom ne funkcioniraju, osim kad funkcioniraju – a kad funkcioniraju, za čitatelja, gledatelja ili korisnika nema boljeg doživljaja. Charlton Heston uz Kip slobode na kraju Planeta majmuna, Kevin Spacey pri kraju Usual Suspectsa, niz manjih zaokreta u radnji Breaking Bada… Ovaj pripovijedački dribling dobar je kada nije forsiran (poput nedavnog The Arrivala), kada izgleda prirodno, elegantno, logično. Kada izgleda, ukratko, kao čuveni Modrićev poluokret obrađen u ovoj kolumni – koja i sama pri kraju ima svoj fini twist, svoj polukret, što joj daje posebno jezovitu ubojitost.
“Ono što je izveo sinoć protiv Atletico Madrida, Modrić je sposoban izvesti u svom Matrixu bez imalo razmišljanja. Vjerojatno i zavezanih očiju”
