Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vjera u dinamovštinu

Razgovarali smo s ljudima iz Futsal Dinama uoči humanitarne utakmice u Ciboni

Zadnja izmjena: 10. prosinca 2019. Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Prije nešto više od dvije i pol godine u pomalo trošnom balonu na Črnomercu sjedio sam s Matijom Đulvatom, osnivačom, predsjednikom i kapetanom Futsal Dinama, raspredajući o članskom modelu, kao i o rezultatskim, organizacijskim i financijskim uspjesima i problemima kluba. Baš je popularni Megaton razotkrivao lice i naličje mladog Futsal Dinama — ono fanatično Đulvatovo koji je još prije 10 godina sklepao taj ipak skromni šator u kojem klinci iz kluba treniraju.

Đulvat je u međuvremenu uspio postati još fanatičniji — čovjek je izbornik Švedske, volontira kao predsjednik, a i dalje je kapetan. Ipak, u želji da dobijemo uvid u mentalitet i razmišljanja drugih klupskih vojnika, sjedimo s Hrvojem Penavom, 36-godišnjim pivotom i potpredsjednikom, i sa Sebastianom Sobotom, klupskim tajnikom. I nismo u Megatonu, već u kafiću klupskog sponzora, sportskog centra Fairplay u Jazbini, gdje prva momčad oko pola sedam navečer završava trening. Spremamo se pretresti pet godina članskog ustroja kluba, a usput i najaviti Svetog Nikolu u Ciboni — večeras od 20 sati u prvenstvenoj utakmici s humanitarnom notom, Futsal Dinamo dočekuje Split.

Dok čekamo Penavu, koji je očito jedan od onih koji malo duže ostaju pod toplim mlazom iliti zadnji napuštaju svlačionicu, Sobota mi pojašnjava da klinci od četiri do devet godina sada i ovdje treniraju.

“Mi ćemo uvijek ići na kvantitetu i nije nam bitan razlog zašto se netko učlanio. Učinit ćemo sve da mu pokažemo da je bitan”

Onim zagriženijim navijačima nije potrebno predstavljati ni jednog, ni drugog; Penava je u klubu otkad su 2015. postali prvoligaši, a zbog svojeg poslovnog iskustva u srpnju ove godine odlučio je prihvatiti mjesto potpredsjednika. I on je, naravno, fanatik — radio je u svojoj firmi do četiri, pa odmah odjurio na trening. ‘Kubam’ ga i pitam bi li ostao u klubu da ispadnu u drugu ligu, a on pomalo šokiran uspijeva pribrati misli i kazati da za njega ne postoji drugi klub.

Sobota je prije skoro četiri godine počeo volontirati, prvo kao novinar, a danas je, kako sam kaže, šef logistike, voditelj volontera, osoba zadužena za članstvo, pa i oružar. Iliti, organizacijsko ljepilo kluba.

Previranja u klubu

“Fustal Dinamo mi je došao kao spas da uopće nastavim vjerovati u Dinamo kao ideju”, veli pa otkriva onog ‘radikalnog’ i frustriranog dinamovca. Sobota je inače diplomirani novinar i povjesničar, s dugogodišnjim stažom kao Bad Blue Boys. Ovo ističemo jer mnogi smatraju da BBB-i ne zaslužuju status svojevrsne moralne vertikale u društvu, za što ima argumenata. Stvari, međutim, nisu crno-bijele i  dojam je da se u posljednjih 20-ak godina izmijenila obrazovna struktura grupe i da je teško pričati o hrpetini idiota koji svjesno i namjerno traže nerede, što je zapravo definicija huliganizma.

Utakmice Futsal Dinama, koje i dalje redovito privlače 1.000 do 1.500 ljudi, ionako ne pohode samo BBB-i, već i ostali purgeri; što kažu navijači, je li splasnula ljubav zbog nešto slabijih rezultata?

“Došli su i napunili Kutiju kad nam je najviše trebalo”, kaže odmah Sobota, a Penava se nadovezuje: “Ma, atmosfera je takva da se osjećaš posramljeno kad ne uzmeš barem bod.” Četiri godine zaredom Futsal Dinamo je zapinjao u polufinalnim serijama, a trenutno je sedmi s osam bodova. Doduše, do kraja polusezone igraju još dvije utakmice sa slabije plasiranima, a liga je ove godine vrlo izjednačena i jaka. Pa ipak, roster je bez Vedrana Matoševića i Jakova Grcića nešto slabiji.

“Razlog leži u previranjima u klubu”, otvoreno veli Penava. “Došlo je do zasićenja u radu između Matije i Juraja Čošića i tu smo izgubili nit u pripremi sezone.” Bivši potpredsjednik Čošić u studenom prošle godine odstupio je s dužnosti uslijed raznih pritisaka na klub zbog njegove uloge u udruzi Dinamo to smo mi, ali de facto je ostao uz klub te razmišljao o kandidaturi, ali na koncu i odustao.

“Izbori su bili u srpnju, a igrači se dogovaraju u svibnju”, preuzima Sobota. “I ako nisi siguran da ćeš osvojiti mandat, ti ne možeš dogovarati igrače. Drugi klubovi su to iskoristili.”

Pa, dobro, kad su već tako otvoreni, zašto je došlo do ‘raskola’?

“Matija je htio da se klub nastavi graditi ciglu po ciglu”, veli Penava. “A Jura je poželio bolji rezultat.” Drugim riječima, patili bi možda neki drugi projekti. “Jura je naprosto imao drugačiju viziju — okupiti najbolje klince iz velikog nogometa, osvojiti s njima kadetsku i juniorsku ligu i eventualno dobiti veće donacije od grada i slično. Ja ga razumijem, ali to je put sazdan od puno pretpostavki”, kaže Sobota.

Klub u plusu

Što onda članovima nudi sadašnje predsjedništvo?

“Postupni rast u svim segmentima”, pokušava sažeti Sobota pa kreće curiti iz njega. “Organizacijski se još bolje moramo posložiti i naš cilj je da svaki segment kluba postane samoodrživ. Da Škola futsala financira samu sebe, i termine u dvoranama i trenere. Da utakmica financira samu sebe, da se turniri Trofeja Dinamo pokriju kroz sponzore i da se onda novac od članarina i sponzora ulaže u prvu momčad. Pokriješ se koliko si dugačak”, sumira isto kao i Đulvat onomad.

Klub je prošlu godinu završio u plusu, ostvarivši najveći prihod od osnivanja, no nakon ovogodišnje Šalate prestao je ugovor s glavnim sponzorom Karlovačkim koji nije produljen zbog namjere sponzora da smanji ulaganja u sport. Unatoč tome, za razliku od većine drugih futsal klubova koji su nestajali s odlaskom glavnog sponzora, Futsal Dinamo je samo malo srezao troškove.

Doduše, imaju sve više zaposlenih, odnosno, profesionalaca. Uz Sobotu, tu su i dva trenera te voditeljica Škole futsala i kondicijska trenerica prve momčadi Petra Mandić Jelaska.

“Ona je prva osoba koja je dobila posao na temelju životopisa i razgovora za posao”, kaže Sobota za Petru, inače i prvu doktoricu nogometa u Hrvatskoj. U prvoj momčadi pak igra jedan profesionalac, Robert Grbić, a polovica ih dolazi iz omladinskog pogona. Također, nema više trenera-igrača, odnosno igrača prve momčadi koji su radili s mlađim kategorijama, što je otežavalo privlačenje većeg broja djece. Danas Škola futsala broji 120 djece, vjerojatno više od svakog prvoligaša, poslovično orijentiranih, izuzev Splita, na prvu momčad.

“Računi od članarina stižu roditeljima putem mailova, sve je dokumentirano i nema crnog novca”, priča Penava, te dodaje da je prilično teško pronaći kvalitetan trenerski kadar. “Man management nam je jedno vrijeme bio veliki problem”, nastavlja Sobota, ističući da je tu Juraj bio važna figura. “Moraš imati čovjeka koji će tu skupinu volontera povezati. Evo ti plastičan primjer”, započinje. “Jučer su juniori imali utakmicu u okolici Varaždina i jedan je pisao kolokvij do 19:15. Dečko je član prve postave i stigao je na zagrijavanje, jer smo angažirali jednog volontera da ga pokupi ispred faksa i dopelja. Na koncu smo dobili 7:4, a on je zabio tri komada. To možeš samo ako imaš vojsku ljudi spremnih takvo što odraditi.”

Javnosti je pomalo ispod radara prošao i onaj nagli porast broja članova. Sve do prošle godine rekordna je bila 2014. s 1.608 članova, dok je lani ta brojka premašena još u svibnju — 2018. je na kraju brojila 2.573 člana. Ove ih se učlanilo oko 2.300, no upada u oči da je na izbornoj skupštini glasalo njih 91. Obojica se takoreći moraju složiti da je to premalo, pogotovo ako se uzme u obzir da se radi o manjem organizmu, k tome, i transparentnom. U širem smislu, slaba izlaznost je pokazatelj deficita političke kulture u Hrvata, a dojam je da se članstvo smatra samo oblikom financijske pomoći klubu, dok se prava i odgovornosti zanemaruju. Također, možemo samo pretpostavljati da bi izlaznost bila veća kad bi postojao protukandidat.

I dalje na ‘piku’ HNS-a

“Mi ćemo uvijek ići na kvantitetu i stvarno nam nije bitan razlog zašto se netko učlanio”, priča Sobota. “I kad se netko učlani, mi ćemo učiniti sve da mu pokažemo da je bitan. Evo, imali smo ovo ljeto nekoliko članova koji su se htjeli uključiti u rad uprave, ali su brzo shvatili da to ne ide samo tako. Klub je živi organizam koji se mijenja iz dana u dan.”

Na stranicama kluba vidi se da Đulvat nerijetko komunicira s članovima, a nedavno je najavio da bi se mogao promijeniti statut.

“Možda će pravo glasa dobiti samo oni koji su u nekom kontinuitetu članovi. Recimo dvije godine. Čisto da se moć odlučivanja da ljudima koji su nešto duže pratili klub”, kaže Sobota i procjenjuje da se u zadnjih šest godina oko 1.000 ljudi učlanilo minimalno triput.

Polako ulazimo u završnicu razgovora, iako ne žurimo zbog dvojice mladića iz prve momčadi koji čekaju Sobotu da ih otpelja doma. Nije tajna da je klub na tapeti HNS-a od samog osnivanja, u kojem se, doduše, srozao utjecaj Zdravka Mamića, kojem su se svi htjeli dodvoriti, makar kroz šikaniranje Futsal Dinama.

“I dalje smo na ‘piku’, ali ne želimo kmečati”, kaže Penava, dajući do znanja da ne žele o tome pričati. “A nemamo ništa novo za reći i ništa se neće promijeniti”, iskusno zaključuje Sobota.

U hrvatskom sportskom podneblju Futsal Dinamo je pravi raritet; klub funkcionira po demokratskom načelu, posluje zakonito i transparentno, a, ako hoćete, ima i solidne rezultate, kako sportske, tako i financijske. Ne radi se, dakle, o nekakvoj romantiziranoj bajci, već o skupini dinamovaca i fanatika koji šire kulturu futsala, i to u prilično nesnosnim uvjetima. O klubu koji ne izigrava na razne načine Zakon o udrugama, koji pruža svojim članovima pravo da biraju i dobrim je dijelom zato izrastao u svojevrsni fenomen u svijetu futsala.

Međutim, pravo biranja nosi i određenu odgovornost, odgovornost za ono što se događa u klubu; svima onima koji upravo romantizraju ‘veliki’ Dinamo zasnovan na demokratskom načelu, ova slaba izlaznost na izborima treba biti upozorenje. Jer, jedno je popovati i pametovati, a drugo je upoznati se s klupskom politikom i djelovati. Potpuno je isto i s političkim izborima.

Bez obzira na to, Futsal Dinamo ne bi bio isti klub bez svojih članova. Ne bi mogao, niti bi imao potrebu organizirati sad već tradicionalnu Šalatu, brojne humanitarne akcije, Dinamove pub-kvizove; ne bi pokrenuo Trofej Dinamo, održavao članski tjedan i što smo već zaboravili. Na koncu, ne bi mogao održavati na životu već pomalo posrnulu dinamovštinu, onaj dobro nam poznati osjećaj ugode i topline u prsima, koji ćete i večeras moći osjetiti u Ciboni.

Ne propusti top članke