U sezoni koju je obilježila omikron verzija virusa Covid-19 zbog koje se na NBA parketima pojavilo 734 igrača, čak 194 više nego prošle sezone, čovjek bi očekivao kako će kvaliteta igre patiti. Ne bi bio u krivu: ova je sezona sa sobom donijela velik broj utakmica u kojoj suparnici nisu bili konkurentni ne zbog pogrešne taktike, već zbog kolosalnog deficita u talentu, dok su na teren izlazile petorke koje bi teško imale dobru prođu i u razvojnoj ligi. Veći broj igrača, naučili smo još u ekspanzijskim sezonama, nužno sa sobom povlači i razvodnjavanje koncentracije talenta, a momčadi su bile toliko razvodnjene da su ih vlasnici komotno mogli flaširati.
Unatoč tome — ili možda baš zahvaljujući tome — dobili smo jednu od najzanimljivijih sezona u recentnoj povijesti. Na Zapadu su se Sunsi odlijepili od ostatka progonitelja djelomično zato što nisu imali problema s ozljedama, ali na Istoku i dalje imamo kuršlus. Čak pet momčadi nalazi se unutar tri pobjede, a još se mora odigrati oko 30 posto sezone. Razvodnjavanje zbog korone je konačno došlo svom kraju, iako su neke momčadi i dalje u teškom H2O modu zbog ozljeda, ali čini se da je sve spremno za veliki obračun u finišu sezone, gdje će se ekipe pozicionirati kako bi izbjegle najopasnije suparnike u prvom kolu playoffa. Što se na Istoku čini gotovo nemoguće, a bome bi i na Zapadu moglo biti krvi ako se, na primjer, Lakersi poslože pred sam kraj. Što možda nije izgledno, ali nije ni toliko nevjerojatno.
Kad su momčadi bile zdrave i u punoj snazi, ove smo godine gledali vrhunsku košarku. Amplitude u kvaliteti bile su sulude, a taj spoj neuravnotežene košarke, oscilacija, ozljeda i covida rezultirao je jednom od najuzbudljivijih MVP utrka u povijesti lige, koja i dalje nije blizu razrješenja.
Dvojica igrača koji su otvorili sezonu na brutalan način kršeći sve pred sobom, već su otpala iz utrke.
Gledamo sezonu u kojoj imamo devetoricu legitimnih MVP kandidata, od kojih su neki stare iskusnjare, a neki tek ulaze u svoje najbolje godine
Kevin Durant, za mene bez ikakve sumnje najbolji igrač lige ove godine, eliminiran je ozljedom ligamenata koljena zbog koje je propustio već 18 utakmica (+ još šest koje je propustio kroz sezonu) i pitanje je kada će se i u kakvom će se stanju vratiti na parket. Durant je zbog ove ozljede i puknuća Ahilove tetive u zadnje tri sezone odigrao svega 71 utakmicu što je apsolutni kriminal — prvo za njega, pa onda za sve ljubitelje košarke.
Jedan od najčišćih, najelegantnijih strijelaca lige sazrio je u svim aspektima. Eliminirao je sve one gluposti izvan parketa koje su ga mučile u mladosti i ove je sezone zaigrao možda i najbolju košarku svoje karijere — a ako ne najbolju, onda svakako košarku na razini MVP sezone. Bez njega su Netsi upali u blago rasulo. Nije samo njegova ozljeda utjecala na Brooklynovu dišperanu igru, ali on je bio flaster koji je mogao zakrpati bilo koju ozljedu, a sada je već predugo izvan stroja da bismo ga ozbiljno uzeli u obzir, osim ako se baš svi preostali kandidati ne raspadnu.
Drugi igrač koji ga je pratio u korak bio je Steph Curry, čiji su Warriorsi početkom sezone napravili žešći revival zahvaljujući Curryevu napadačkom arsenalu, uskrsnuću Draymonda Greena i pretvaranju Andrewa Wigginsa u rubnog All-Star igrača (da, znam da je Wiggins upao u All-Star kao starter, ali ajde, nemojmo se zajebavati. Publiku treba zabraniti.).
Curry je, nažalost, početkom siječnja upao u najdublju septičku jamu te se iz nje tek nedavno iskobeljao. Čovjek je u prvom mjesecu godine šutirao ispod 39 posto iz igre i ispod 33 posto za tricu i tako se manje-više eliminirao iz utrke za MVP-ja, ali i dalje je moguće da se u nju opet ubaci, ako je suditi po ovih sedam utakmica koje je odradio u veljači i spektaklu koji je priredio u All-Star utakmici, u kojoj je ukrcao 50 poena potežući trice s kilometarskih distanci. No, čisto sumnjam. Konkurencija je preteška i najsitnije greške se kažnjavaju, a Curry je stvarno imao siječanj iz pakla.
LeBron James se lagano može pronaći u Curryjevu i Durantovu kampu.
Ne samo zato što je dosad propustio 16 utakmica, već zato što je njegova ekipa, za čije je sastavljanje i sam odgovoran, teški krš. Lakersi su trenutno na svega 47 posto pobjeda, na devetom mjestu Zapada, opterećeni još jednom ozljedom Anthonyja Davisa i besperspektivnim rosterom koji je pun ofucanih, ostarjelih igrača koji se usto očajno nadopunjuju, što ne ukazuje da će se bogznakako brzo izvući iz ponora. U utakmicama u kojima je James igrao, Lakersi imaju omjer 22–22, što jest bolje od njihova prosjeka, ali je daleko od utjecaja kakav je LeBron imao ranije u svojoj karijeri, kada je uspijevao odvući krš momčadi do doigravanja.
Brojke su i dalje tu i da su Lakersi pri vrhu ljestvice vjerujem da bi bio prvi kandidat za nagradu, barem zbog narativa — liku je 37 godina, lijepi brojke kakve nikad nismo vidjeli od igrača u tom periodu karijere te i dalje izgleda kao zvijer u napadu i to bi mu bio peti MVP, po čemu bi izjednačio Michaela Jordana. Ali avaj, Lakersi su igrali kao kontejner usmrđen na ljetnim vrućinama koji je netko polio benzinom, zapalio i onda pustio da se kotrlja niz padinu. Naravno, oporavi li se Davis skroz-naskroz, on i LeBron opet mogu napraviti nered u playoffu čak i s ovako krnjom momčadi, ali od MVP titule nema ništa.
U sezonama u kojima ovakve tri igračine otpadnu iz MVP utrke, ona se obično sveda na dvojicu ili trojicu. Momčadski (ne)uspjeh i razina izvrsnosti obično iskristaliziraju favorita i najbližeg pratitelja i to manje-više bude to. No, ove sezone pored trojca koji je već otpisan imamo šestoricu legitimnih MVP kandidata.
Jedan od njih će uskoro biti eliminiran. Chris Paul je gotov za sljedeća dva mjeseca nakon ozljede palca koja nije mogla doći u gore vrijeme.
Sunsi su generalno od svih top ekipa imali najmanje problema s ozljedama bitnih igrača — samo je DeAndre Ayton propustio veći broj utakmica — ali ova bi ih ozljeda mogla pokopati. Premda Paul nema brojke kakve imaju drugi igrači u MVP utrci, ne može se osporiti koliko je prokleto koristan ovoj momčadi. On je motor koji je pogoni kroz čitav dvoboj, preuzimajući utakmicu u svoje ruke onda kada je najpotrebnije. Paul ove sezone nije samo jedan od najboljih napadačkih igrača u clutchu; on je i defenzivno među najboljima, upisujući sličan defenzivni rejting kao specijalci Gary Payton Jr. ili Bones Hyland. Uzmemo li u obzir igrače koji su odigrali više od 20 utakmica clutcha, Paul je prvi u ofenzivnom i četvrti u defenzivnom rejtingu uz nevjerojatan net rating od 50,5, što se jasno vidi i golim okom.
To ne znači da Devin Booker nije bio sjajan i da ga se ne može ugurati u ovu utrku. I njegove clutch brojke su fantastične, pogotovo zato jer zabija više od Paula, ali za mene nema sumnje kako je Paul kruh sendviča koji predstavlja Phoenix. S njim sve počinje i završava. Osim toga, Paul je gurnut više u ovoj utrci i radi narativa. Puno lošijih igrača uzelo je ovu nagradu, a njegove šanse sve su manje i manje. Ni ove godine ne bi bio prvi kandidat, ali treba ga spomenuti. On je jedan od najvažnijih razloga zašto Sunsi u gustim utakmicama imaju omjer 23–3, a sada će se pokazati koliko je takav skor održiv i kolika je točno Paulova vrijednost u ovim Sunsima.
Luka Dončić, Ja Morant i DeMar DeRozan također nemaju šanse osvojiti nagradu, ali mora ih se spomenuti.
Lukina sezona ima dva velika minusa, od kojih je prvi slabašan ulazak u sezonu u kojem se osjetio nedostatak kondicije i koji se, ako je vjerovati Marku Cubanu, više neće ponoviti. Dončića je navodno toliko pogodilo to što nije izabran za All-Star startera (jer Andrew Wiggins je očito bolji), da je nakon tog saznanja promijenio dijetu i pristup treninzima. Zabrinjavajuće je to što ga je motivirala takva stvar — a ne, ne znam, želja da bude bolji i više pobjeđuje, ali čovjek lako zaboravi da su Luki 22 godine, a 22-godišnjaci često imaju mutave liste prioriteta. Njegov drugi minus je to što Mavsi igraju GROZOMORNU košarku koja je često negledljivo, blatnjavo kasapljenje protoka lopte, i to uvelike zahvaljujući njemu.
No, što mu je drugo činiti s ovim frankenštajnovskim rosterom sastavljenim od pristojnih igrača koji redom — osim možda Kristapsa Porziņģisa, kojeg su se ionako u međuvremenu riješili — imaju plafon četvrtog ili petog igrača u šampionskoj ekipi. Mavsi su ove sezone 63 starta dali kvartetu Tim Hardaway-Reggie Bullock-Maxi Kleber-Frank Ntilikina i sama činjenica da su u ovom trenutku na 35 pobjeda — dakle, isto kao 76ersi — gura Dončića u MVP utrku. No, njegovo vrijeme još nije došlo.
Nije, bome, ni Morantovo. Memphis. za razliku od Mavsa, igra superuzbudljivu košarku s jednim od najdubljih rostera lige, a Ja je električna struja na koju se Medonje voze. Lik je strašan, sa svojom genijalnom frizurom i oštrim stavom i košarkom koja leti i leprša. Morant je em brz, em inteligentan, sposoban kreirati i u tranziciji i u punom napadu, a njegov vanjski šut koji ga je prošle godine kočio sad izgleda puno upotrebljivije, iako je u posljednje vrijeme mrvicu potonuo. Mnogi su komentatori ove sezone spominjali kako ih podsjeća na Derricka Rosea iz njegove MVP sezone; sličnosti su poprilično očite, iako je Ja nešto finiji igrač i nema Roseove sulude fizikalije.
No, morat će još neko vrijeme pričekati na svoju nagradu te se zadovoljiti mjestom u jednoj od All-NBA petorki. Da se mene pita, prvoj. Glavni razlog za to je taj što su Grizzliesi i bez njega bili odlični: u 14 utakmica koje su igrali bez njega upisali su 12 pobjeda, odnosno bolesnih 86 posto. Što je djelomično bio plod rasporeda i tajminga, ali teško ćete do MVP nagrade ako ekipa gazi i bez vas u sastavu. Svejedno, Memphis je opaka ekipa, top pet u napadu, top sedam u obrani, i mogla bi napraviti velik nered u doigravanju, što je, ako je vjerovati Morantovim intervjuima, njemu daleko važnija stvar.
DeRozan, pak, igra košarku karijere. On je glavni razlog zbog kojeg Bullsi i dalje dijele prvo mjesto Istoka s Heatom. Ekipa u kojoj su ostala četvorica startera + šesti igrač propustili ukupno 69 utakmica nekako je uspijevala iščupati pobjede. Ayo Dosunmu se prometnuo u sjajnog rookieja, Javonte Green odradio je herojsku rolu na četvorci, Coby White je trpao kad je trebalo, Nikola Vučević se nakon komatozne prve polovice sezone vratio starim navikama i opet izgleda kao rubni All-Star, Zach Lavine je nastavio svoju progresiju u top 20 igrača lige, ali DeRozan je bio nevjerojatan. I kao organizator igre u half courtu, i kao egzekutor u clutch situacijama — samo Morant i dvojica likova koji slijede u nastavku teksta zabijali su više od njega u clutchu — i kao mirno prisustvo koje stabilizira ekipu.
DeRozan je spojio osam utakmica s preko 30 poena, jedini uz Jordana koji je to napravio u povijesti Bullsa, i trenutno prolazi kroz niz kakve smo znali viđati kod Damiana Lillarda. U 10 utakmica u veljači DeMar ima prosjeke 36-6-6 uz 57 posto šuta i 65 posto EFG-a, što je suludo, ali njegov bi niz uskoro mogao doći pod znak pitanja. Bullsi ove sezone nisu pobjeđivali najjače suparnike — pogotovo otkako su Lonzo Ball i Alex Caruso završili izvan stroja, čime se raspala njihova obrana, a Chicagu sada slijedi brutalan dio rasporeda u kojem igra dvaput protiv za njihov matchup neugodnih Hawksa, te Grizzliesa, Heata, Sixersa i Bucksa. Prođu li Bullsi kroz taj dio rasporeda s pozitivnim rezultatom uz još nekoliko briljantnih DeRozanovih partija, morat ćemo ga pogurnuti u prvu grupu u MVP utrci. Zasad se nalazi taman na njenu rubu.
Ta grupa uključuje trojicu igrača — i ode li nagrada u ruke bilo kojeg od njih, to neće biti nezasluženo. Sva trojica imaju problem u tome što su njihove momčadi udaljene od Sunsa za 13+ pobjeda te se ne nalaze u vrhovima svojih konferencija, ali za to postoje olakotne okolnosti.
Giannis Antetokounmpo igrao je svega 31 utakmicu sa svojim partnerima Khrisom Middletonom i Jrueom Holidayem. Kad su na parketu, njih trojica predstavljaju jedan od nezaustavljivih NBA paketa — djelomično zato što su svi u svojoj srži All-Star igrači, a djelomično zato što se tako dobro nadopunjuju. Da su sezonu proveli na okup,u vjerujem da bi Bucksi trenutno bili jedno pet-šest pobjeda ispred svih na Istoku — ovaj trojac ima net rating 11,5, što je dosta dobar indikator momčadskog uspjeha u njihovu slučaju — ali zdravlje ih nije pretjerano služilo i to objašnjava zašto nisu bili tako dominantni. Svejedno, Giannis je sjajan. Konačno je ispunio svoj potencijal i začepio gubicu kritičarima u lanjskom finalu kada je dominirao nad Sunsima, igrajući nakon netom pretrpljene ozljede.
Ove je sezone jednako dobar kao i uvijek. Zvijer u tranziciji, brutalan u prodoru, iznadprosječan razigravač u drive and kicku, top defanzivac koji je na to nadogradio i polupristojan šut s poludistance i trice te vratio slobodnjake na solidan nivo. Ovo je možda i najbolji Giannis kojeg smo dosad vidjeli, što zvuči zastrašujuće, a ono što ga može pokopati u MVP glasanju su dvije stvari: to što već ima dvije nagrade, a treća bi ga izjednačila s Larryjem Birdom, Mosesom Maloneom i Magicom Johnsonom, kao i činjenica da Bucksi i dalje u clutchu više daju prostora Middletonu nego njemu. Moj bi glas išao upravo njemu bez obzira na navedeno. No, koga god izabrali od ove trojice, pogreške nema.
Zato što Nikola Jokić definitivno zaslužuje obraniti nagradu. Ako su DeRozanova i Giannisova ekipa patile zbog ozljeda, što onda reći za Jokaru? Čitave je sezone igrao bez Jamala Murraya i Michaela Portera Jr.-a, ondosno drugog i trećeg/četvrtog najboljeg igrača momčadi.
Jokić je iscijedio svaku kap talenta iz svog okruženja, igrajući pritom turbozabavnu košarku, čime je jednom za svagda/sada uklesao svoje ime na spomenik najvećem dodavaču na centarskoj poziciji u povijesti ove igre — ako ne drugačije, onda na volumen — skidajući Arvydasa Sabonisa iz te utrke. Jokić je kroz sezonu postavio bolesnu liniju od 26 poena, 14 skokova i osam asistencija uz 57 posto šuta i 37 posto trice, ali puno je impresivnije bilo to kako je nosio ovu krnjavu momčad do 33 pobjede, uz stil kakav nikad ne biste pripisali njegovoj pojavi. Jedini razlog zašto Jokić može izgubiti MVP titulu, uz već spomenuti klimav skor ekipe, njegova je obrana — koja se jest drastično poboljšala, ali još uvijek nije ni blizu razine Giannisa i Joela Embiida.
Kamerunac je trenutno prvi kandidat po kladionicama. Vjerojatno bi nagradu uzeo još prošle godine da se nije ozlijedio, iako bi bilo gusto u utrci s Jokićem. Ove je godine morao preživjeti sezonu bez Bena Simmonsa nakon razočaravajućeg i razjebavajućeg ispadanja iz playoffa i još jednom je dokazao kakva je sila prirode na oba kraja terena. Embiid je košarkaški Konan, koloplet mišića i tetiva kojega je nemoguće zaustaviti, ali njegova je silina podebljana izuzetnim osjećajem za loptu. Svake godine Embiid sve više i više igra poput beka, primajući loptu na trici, driblajući pokraj svojih suparnika, organizirajući igru. Navikli smo to gledati kod Jokića — ali Jokić nije isklesani Kolos i nije počeo igrati košarku tek kad mu je bilo 15. Ono što Embiid radi ne bi smjelo biti moguće i taj wow faktor bi mogao biti dovoljan da osvoji nagradu.
Odlijepe li se Sixersi od ostatka Istoka sad kada je James Harden stigao u grad, ne bi me čudilo da Embiid glatko uzme titulu i apsolutno bi je zaslužio, ali ono što razdvaja njega i Jokića i Giannisa, pa čak i Duranta, Stepha, LeBrona te na trenutke DeMara, Moranta, Luku i Paula, vidljivo je samo mikroskopom.
Možda je čudno, možda je i glupo pisati MVP kolumnu dok se mora odigrati još 30 posto regularne sezone koja je dosad bila doslovno bolesno nepredvidiva, ali ova je utrka toliko uzbudljiva da sam morao podijeliti svoje oduševljenje.
Liga je tijekom All-Star vikenda proslavila svojih 75 najboljih igrača u povijesti (iako se o tom popisu može debatirati), a u ovom trenutku gledamo mnoštvo njih koji će ući u top 100 za sljedećih 25 godina. Gledamo sezonu u kojoj imamo devetoricu legitimnih MVP kandidata, od kojih su neki stare iskusnjare, a neki tek ulaze u svoje najbolje godine. Liga je rijetko kada bila ovoliko šarena i ovoliko krcata talentom, a kada uzmemo u obzir i sjajnu rookie godinu u kojoj sedam-osam igrača pokazuje buduće All-Star tendencije, ne možemo ne primjetiti kako se NBA nalazi u izvrsnim rukama.
Što me, kao i uvijek, čini sretnim.
