Ne znam je li se predsjednik Zoran Milanović prisjetio svoje bravurozne konstrukcije o “ekstatičnom bonusu Dalmacije” dok je sinoć iz poljudske lože pratio susret između Hrvatske i Slovenije, ali večer je, što se reprezentacije tiče, sama po sebi stvarno bila obilježena dalmatinskim štihom. Fotografija podno te lože, u kojoj nije bilo Hajdukova predsjednika Lukše Jakobušića, rekla je sve: heroji večeri bili su domaći momci, redom Marko Livaja, Mario Pašalić i Nikola Vlašić, uz svesrdnu podršku Josipa Juranovića i Ivana Perišića.
Bio je to, s jedne strane, trenutak kakav se dugo nije vidio u kontekstu hrvatske odabrane vrste, gotovo pa i filmski.
Poljud je sramotno dugo bio doslovno demoniziran, a njegova tobožnja legitimacija kao standardne opcije za nacionalni stadion i dalje je dobrim dijelom viđena naprosto kao figa u džepu i karta iz rukava koja se spremna rasparati u bilo kojem trenutku, pogotovo onda kada se pozicija moći unutar nogometnog establišmenta dodatno učvrsti nakon ovog turbulentnog razdoblja uzrokovanog zbjegom njegovih glavnih protagonista. Utoliko je s druge strane lijep, ali usputni detalj ne samo to što su hajdukovci režirali ovu uvjerljivu i važnu pobjedu, već i to što je na Poljudu u ovim pandemijskim uvjetima sinoć bilo 16.237 gledatelja, što je za kakvih 300-tinjak gledatelja više (15.967) i od dosadašnjeg domaćeg rekorda postavljenog na istom stadionu prije desetak dana, na utakmici Hajduka i Rijeke.
“Ponosan sam, nije se moglo bolje namjestiti”, sretan je bio Livaja nakon svog prvijenca za Hrvatsku. “Sigurno mi je ovo jedan od najdražih golova u karijeri; moj prvi pogodak za reprezentaciju, na mom stadionu, ali to mi daje samo još više snage za dalje”.
Sada imamo nedvojbenu potvrdu da na Prvu HNL itekako možemo računati kao bazen iz kojeg se mogu izvlačiti svježa nova rješenja. Samo im treba dati šansu
Livaja je svakako bio jedna od zvijezda ovog reprezentativnog ciklusa. Zlatko Dalić mu je omogućio debi još u rujnu 2018., u onoj prijateljskoj utakmici protiv Portugala dok je još nosio dres grčkog AEK-a. Tada smo ga svi skupa samo poznavali kao kontroverznog Psycho Killera, tipa s nedvojbenim talentom za stalno, a ne samo epizodno mjesto u nacionalnoj selekciji, ali koji je tada i dalje bio otuđen u svakom smislu, bez obzira na odličnu formu u redovima tadašnjeg grčkog prvaka.
Sada je kontekst sasvim drugačiji; Livaja je pozvan u reprezentaciju ne samo kao ponajbolji igrač domaćeg prvenstva na zamjetnom uzorku od sedam mjeseci otkako se senzacionalno vratio u Hajduk i još senzacionalnije potpisao produženje ugovora, već i tip koji je konačno na svom mjestu, kod kuće, što je onda i dovelo do njegova prvijenca. Time je ne samo potvrdio prethodnu tezu da se u Hajduk vratio i u njemu ostao naprosto jer se tu osjeća kod kuće i samim tim daje najviše od sebe u najboljim godinama, već je i zaključio sve one rasprave, argumentirane ili birtijaške, o tome je li ga Dalić pozvao i dao mu ulogu prvotimca baš na Poljudu iz populističkih ili objektivnih razloga.
Domaći momci
Hrvatska se do sinoćnje utakmice mučila u kreaciji; na oba prethodna gostovanja kod Rusije i Slovačke djelovalo je kao da može zabiti samo slučajno i tako je nekako i bilo, a ako je Livaja kroz ovih sedam mjeseci u Hajduku pokazao da je odličan pod pritiskom kao svojevrsni deus ex machina koji rješava stvar, onda nekako logično zvuči i to da ga izbornik iskoristi u sličnoj ulozi, pogotovo na ‘njegovom’ travnjaku. Nije zalud Dalić nakon susreta ponosno istaknuo kako su on i stožer “s ekipom svaki dan”, znajući u “kakvom su igrači stanju”. Za Livaju je to neosporno i iz vanjske perspektive.
Međutim, pogrešno bi bilo svesti sve samo na taj detalj. Istina, hajdukovci su dobili svog prvog strijelca u reprezentativnom dresu još od Frana Tudora protiv Meksika tamo 2017., ali ovaj reprezentativni ciklus nam je ponudio jednu bitniju sliku za budućnost.
Ako je Livajin nastup bio znakovit najprije po tome što je opravdao povjerenje golom za slamanje Slovenaca, ali i po tome što se izvanredno dobro uklopio s Pašalićem, Perišićem i Andrejem Kramarićem, onda je isto tako bitno spomenuti i Ivicu Ivušića, debitanta koji je to postao silom prilika, ali i koji je također opravdao izbor naknadnom titulom heroja na možda i ključnom gostovanju kod Slovaka.
Prva HNL je u ovom ciklusu tako na najbolji način dokazala da njeni bitni protagonisti — poput Livaje, Ivušića, Luke Ivanušeca, Mislava Oršića i svježe transferiranog Lovre Majera, kao i ranije transferiranog Josipa Juranovića — mogu na svojim plećima iznijeti teret pritiska u trenucima kada stvari i ne izgledaju najbolje.
I dalje je to uvelike posljedica sile prilika — što zbog nedostataka u kadru koji su pogurali Livaju u prvi plan, što zbog ozljeda Dalićevih prvih opcija koje su onda progurale Ivušića i Juranovića u uloge startera. Ali činjenica je da su svi oni na sjajan način opravdali svoje uključenje u trenucima kada je to zaista bilo bitno, opravdavši tako i pozitivne komentare na račun razvoja domaće lige.
Prvi je Livaja ovo povjerenje zaslužio rehabilitacijom kroz nastupe u domaćem prvenstvu, dok je Ivušić konzistentno jedan od glavnih ljudi iza Osijekove afirmacije kao Dinamova prvog pratitelja. S druge strane, Juranović je bio toliko osporavan u Hajduku — o čemu smo već naširoko pričali — iako je imao izvanserijski učinak po frekvenciji centaršutova, što je u studiju Nove TV nakon sinoćnje utakmice naglasio i naš Aljo, da mu je sigurno bilo potrebno dosta mentalne snage kako bi se izdignuo i postao reprezentativni starter.
Sa svim tim saznanjima sada imamo nedvojbenu potvrdu da na Prvu HNL itekako možemo računati kao bazen iz kojeg se mogu izvlačiti svježa nova rješenja. Ne prolaznici kao nekoć, nego bitni igrači, i ne samo iz Dinama, a to je prilično velika stvar.
Samo im treba dati šansu.
