Kažu da se dogodilo slučajno. Čovjek je izgubio ravnotežu, proklizao je. A lopta je bila tu, pored njega i tražila je pažnju. Istegnuo se i dodirnuo je ‘pogrešnom’ nogom. Uslijedilo je divljenje prisutnih. Slučajnost je od tada postala predmet vježbe. Mnogi su se trudili kopirati taj udarac.
Diego ga je posebno volio. Isticao ga je mimo svih drugih mađioničarskih trikova koje je znao izvesti. Zato što je to istovremeno bio i dribling i udarac. Prevara i poanta u jednom. Čak i ako ga očekuješ, teško se obraniti protiv njega. Ako je dobro izveden, nema ti spasa. Uvijek nekako dolazi s krila. I onaj Giovanni Roccotelli i Ricardo Infante su to činili s krila. Obojici se pripisuje taj izum. Ovom prvom je navodno i Pelé odao priznanje. Spomenuo je prigodom gostovanja u Italiji nekog brku koji to sjajno radi.
Onoliko sjajno koliko to danas radi Matej Horvat.
Uzalud je zato bilo kome misliti da su razotkrili mogućnosti hrvatske futsal reprezentacije. Na rabonu se možeš pripremati, ali teško da ti protiv nje išta može pomoći. Ako je izvedena savršeno kao ona koju je izveo Horvat, još ako uslijedi nakon lažnjaka kad su svi ispred njega pokleknuli, pomoći ti nema. Rabona je preskakanje, bježanje iz škole. I pokazna vježba da ti škola ne treba, jer u životu su bitne priče, držanje tuđe pažnje dok ih džepariš za vrijeme, kupujući sebi slavu — kao kada svijet obiđe slika nekog tamo dečka odjevenog u hrvatski dres koji jednim potezom dribla i svladava suparnika.
Poentirati je bitno ali nekad je bitniji način na koji to uradiš. Sada suparnici strahuju da ćeš ih prevariti na isti način, a ne znaju kada će se to dogoditi.
https://www.youtube.com/watch?v=IPJjHDisRbQ
