Kad god se piše ili priča o tome zašto je servis-volej izumro, ponajprije kao dominantni taktički obrazac za nemali broj igrača u 1990-ima, pa i ranije, uvijek se prvo ističe priča o usporavanju podloga, a onda se spominju novi reketi i žice te veće i sporije loptice. Kad smo intervjuirali Leandera Paesa, dotični je rekao kako je “smiješno” koliko su se podloge usporile, iako smo na Telesportu pisali da je utjecaj spomenutog vjerojatno precijenjen. Koliko god promjene bile kompleksne, činjenica je da su poliesterske žice koje su se pojavile u drugoj polovici 1990-ih bile revolucionarne, pa tako, primjerice, u pismu mlađem sebi Sampras piše da, ako si želi dati šansu osvojiti Roland Garros, mora biti otvoreniji prema novim tehnologijama.

“Žice na reketu su se toliko mnogo promijenile da sada možete proizvesti jako puno spina”, rekao je i u jednom drugom intervjuu Paes. “On znači da imate puno više kontrole prilikom udarca. Retern je postao važniji element teniske igre upravo zbog spina. On čini stvari teže nama serve-and-volley igračima, jer imate toliko spina na suparničkoj loptici da morate dodavati svoj, samo da biste je iskontrolirali. Pogledajte starije igrače koji su udarali poluvoleje ravnim reketom — to više ne možete.”

Nadal i Đoković, ti grobari servis-voleja, postali su njegovi najveći eksponenti

Spomenute promjene zapravo su za cilj imale to da servisi ne bi postali suviše dominantno oružje, jer da su kojim slučajem igrači s novim reketima i žicama nastavili servirati na starim podlogama i sa starim lopticama, tenis bi valjda postao nalik kakvom kaubojskom obračunu.

Servis-volej tako je polako potisnut na marginu. Nastavili su ga igrati romantičari, kako će ih zvati, a ima ih još uvijek i danas, vjerojatno zato što je to najefektivniji način igre za njih same. Taj agresivni, pomalo i kockarski tenis ustupio je mjesto navodno reaktivnom, rigidnom i defenzivnom; “navodno” jer stvari su opet znatno kompleksnije.

Tenis iz dviju različitih era

Kao prvo, imate činjenicu da se danas na Touru u prva četiri udarca završava 70 posto poena, što će reći da je dominatan tzv. first strike tennis, odnosno poprilično agresivna varijanta. Kao drugo, činjenica je da se u samim završnicama najvećih turnira taj omjer mijenjao u korist dužih izmjena, pa i da su prošlo desetljeće obilježili Rafael Nadal, Novak Đoković i Andy Murray, neki od najboljih reternera svih vremena te igrači koji su dominirali s osnovne linije, upravo zato što su tjerali suparnika na još jedan udarac. Suprotno uvriježenom mišljenju neke šire javnosti, međutim, oni uopće nisu toliko reaktivni ili defenzivni, ali ostavimo to sad po strani…

U posljednje vrijeme pojavila se i nova ‘vrsta’, neki čudni hibridi; ljudi koji su visoki 198 centimetara, imaju dominantan servis, ali se i fenomenalno kreću i jako su dobri u defenzivi; naravno, pričamo o Saschi Zverevu i Daniilu Medvjedevu. A onda imamo i blend staroga i novoga te čovjeka koji je servis-volej održao na životu među elitom; čovjeka koji podsjeća da servis-volej treba imati svoje mjesto pod suncem – jednog jedinog Rogera Federera.

“Sa skoro svakim igračem s kojim sam igrao ovdje, nitko nije igrao servis-volej, što je zastrašujuće na ovoj razini”, izjavio je nakon svojeg posljednjeg naslova u Wimbledonu iz 2017. Federer je uistinu čovjek koji je spojio tenis iz dviju različitih era; kad je 2003. osvojio svoj prvi Wimbledon, gotovo 50 posto servis poena igrao je servis-volej, što će 2017. pasti na zapravo još uvijek pristojnih 15 posto. “Ima turnira koji su stvarno brzi i dobro je imati tu opciju, pogotovo u vremenima kad puno igrača ne zna učinkovito igrati servis-volej.”

Federer, dakle, ne priča o potrebi da servis-volej ustane iz mrtvih te postane ponovno ono što zapravo ni ne može biti, već o činjenici da mora i može biti dio varijacije, pogotovo u ovoj eri. Naime, koliko su god stvari kompleksne, ipak možemo reći da su posljednjih 10-15 godina tenisa obilježili igrači koji su takoreći jako solidni s osnovne linije, bez obzira na sve fine razlike među njima, pa i na to što su im mrsili račune agresivniji igrači poput Stana Wawrinke, Juana Martina Del Potra itd…

A kao što smo već masu puta pisali, jedino moguće rješenje za lopticu koja se stalno vraća, upravo je varijacija ili, ako hoćete, kreacija; ona je u prošlom desetljeću u jednu ruku podbacila, što je onda pomalo i paradoksalno da se dogodilo baš u takvoj eri. Mnogi igrači jednostavno su se oslanjali na servis i kvalitetu vlastitih udaraca s osnovne linije, drugi pak na konzistentnost i fizičku spremu, pritom zaboravivši da se poeni mogu završavati na mreži. To nas dovodi do toga i da su najtalentiraniji igrači te toliko najavljivane nove generacije na Tour dolazili suviše sirovi i nedorađeni, a jedna od rijektih iznimaka upravo je Carlos Alcaraz.

Šaka u lice

Doduše, kad im pogledate uzore i što su sve postigli bez puno varijacije, to možda i ne treba čuditi. Murray je u tom smislu bio ipak nešto bogatiji, ali Nadal i Đoković dugo vremena nisu puno miksali igru, i to vjerojatno zato što nisu imali potrebe, ili su barem tako mislili. Ljudi su jednostavno bili u naponu snage, bili su u stanju igrati one iscrpljujuće izmjene koje su obilježile eru, pa onda i finala na život i smrt, u trajajnju od po šest sati ili koliko već treba. Pa koliko su god već porušili barijere u tom smislu, godine su ipak učinile svoje; jedan od razloga zašto su opstali već je općepoznata činjenica da su se prilagođavali, ponajprije u smislu toga da su težili kraćim poenima te općenito manjoj potrošnji.

Transformacija koju su pritom izvršili je nevjerojatna. Nadal je te 2019. postao jedan od najboljih servera na hardu po svim statističkim parametrima, a Đoković, čovjek koji nema prirodno mekane ruke, danas je ni manje ni više igrač koji podsjeća na Federera. Od besprijekornog placementa servisa i čišćenja linija, sjajnog drop shota i igre na mreži, a onda i, pa, servis-voleja.

Nadal i Đoković, ti grobari servis-voleja, postali su njegovi najveći eksponenti.

Svojevrsni trend u kojem servis-volej više nije samo element iznenađenja, već jedan od bitnih oslonaca u game planu pokrenuli su u finalu US Opena 2019. Nadal i Medvjedev; nastavio ga je Zverev u finalu istog turnira protiv Dominica Thiema iduće godine, pa Medo protiv istog suparnika u finalu završnog Mastersa dva mjeseca kasnije.

U finalu ovogodišnjeg US Opena Đoković se možda prvi put rasplakao na terenu, ali jedina pozitivna stvar koju je uzeo iz tog meča bio je upravo servis-volej; onaj koji je prije nekoliko dana fenomenalno upotrebljavao protiv istog igrača u finalu Pariza; Nole je odigrao nevjerojatnih 26 posto servis poena S&V, bez ikakvog kompleksa, osvojivši njih 19 od 22.

Tu se više ne radi ni o tome da je htio samo razbijati ritam i kraće poene, već je ovo direktna provokacija, takoreći šaka u lice Medvjedevu te poziv da izmijeni poziciju na reternu. Radi se, dakle, o pet finala na velikim turnirima — nije naodmet reći da je najniži postotak osvjenih poena imao Zverev, njih 68 posto, što je iznimna brojka — a kao što vidimo, bitan je i kontekst, odnosno S&V se upotrebljavao protiv igrača koji stoje iznimno duboko na reternu, čekaju da servis malo izgubi na brzini te potom često ulaze u izmjenu pod neutralnim uvjetima; s druge strane, serveri ih sada stavljaju pod veliki pritisak, imaju više vremena u dolasku na mrežu, koju zapravo jako dobro kontroliraju.

Ulazimo u novu eru

“Čak i da izgubiš poen, to nije toliko bitno”, pričamo s Nickom Horvatom, našim provjerenim sugovornikom. “Cilj je sada da se on pomakne bliže, da ga izvučeš iz zone komfora.”

Horvat se slaže i s tezom da se servis-volej generalno premalo upotrebljava — dakle, kao dio varijacije — a tu se ponovno možemo nadovezati na priču da igrači premalo razmišljaju izvan zadanih okvira pa i da, zdravoseljački rečeno, nemaju muda.

“Ni on se više ne koristi iz zezancije, već iz taktičkih potreba”, pričamo kratko i o underarm servisu. “Ali servis-volej je onda puno sigurnija opcija, puno efikasnija za razbijati ritam i napraviti iznenađenje”: Glavni problem je što svijest o tome ne postoji na juniorskoj razini. “U redu, moraš imati dobre atletske sposobnosti da bi uopće došao do voleja, ali to se može itekako lijepo istrenirati. I to počinje od juniorskih dana gdje se stvaraju taj osjećaj, samopouzdanje i tajming, a tu vidim problem jer se ne tjera djecu da to rade. Juniorski tenis postao je prekompetitivan, pobjeda je postala prevažna. Nije to nužno loše, ali mečevi se premalo iskorištavaju kao dio treninga.”

Jedan od razloga zašto je Trojka godinama bila nedodirljiva ipak se krije i u tome što drugi nisu imali tu dozu taktičke lucidnosti ili naprosto igračke drskosti. Jedan od rijetkih koji je probio tu de facto psihološku barijeru je Medvjedev, dečko koji od svih spomenutih u tekstu jedini ima takoreći drvene ruke, što ga nije spriječilo da izlazi iz zone komfora. Sad mu je opet bačena rukavica u lice i tek treba vidjeti kako će reagirati, pogotovo zato što se sada neke stvari od njega naprosto očekuju. S druge strane, Thiem je uvijek imao izvjesnu dozu drskosti, ali dečko je tek s 25 godina poradio na varijaciji, što opet priča onu priču…

Dojam je, međutim, da polako ulazimo u novu eru, onu u kojoj su igrači ipak mrvicu slobodniji u svojim razmišljanjima. Da bi upravo takvi trebali biti demonstriraju im glavom i bradom najbolji igrači svih vremena. Na kraju krajeva, radi se i o tome što vas okolnosti naprosto tjeraju da se mijenjate, pogotovo kako se bližite kraju karijere. Okolnosti u kojima se, zbog toga što su igrači postali toliko dobri od iza, igra sada ponovno pomiče prema naprijed.

I stvari su onda bolno jednostavne: ili ćeš pokušati igrati servis-volej, ili ćeš ostati na osnovnoj liniji, ukopan u mjestu.