Prije devet dana je u hotelu Westin u organizaciji Hrvatskog teniskog saveza održana sad već tradicionalna Noć hrvatskog tenisa. Ovom se prigodom obilježavalo 110 godina osnivanja onoga što se valjda može smatrati Hrvatskim teniskim savezom: 13. lipnja 1912. tenisku sekciju pri Hrvatskom športskom savezu osnovao je Hinko Würth, poznat i kao nogometni entuzijast, a čini se da su se u HTS-u vodili istom historiografskom logikom kao i u našoj Kući nogometa.
Na proslavi je prikazan i prigodni film o povijesti hrvatskog tenisa čiji je autor — a tko drugi — Bruno Kovačević. Da, okupila se tu stvarno šarolika grupa ljudi. Od istinskih domoljuba, a onda i predstavnika vlasti kojima se valjalo ulagivati, do uhljebljenih bivših sportaša, pa i raznoraznih likova koji su došli biti viđeni te, naravno, besplatno se gostiti i piti. Vjerojatno je bilo najmanje onih koji su stvarno učinili nešto za ovaj sport. Bio je tu i jedan sasvim normalan dečko — Borna Gojo, u kojemu je to uistinu šaroliko društvance, nekako sam uvjeren, izazvalo mučninu… Bila je tu, naravno, i gospođa Nikolina Babić, HTS-ova predsjednica koja je na čelo saveza zasjela prije otprilike četiri godine, u prilično burnim okolnostima.
Četiri su godine gotovo pa jedan mandat, pa nije naodmet zapitati se: što je, osim Noći hrvatskog tenisa te ove divne proslave, HTS u spomenutom razdoblju učinio za hrvatski tenis?
Ima li uopće kakvog pomaka u odnosu na rad prošle garniture koja je, u maniri tipičnoj za djelatnike naših sportskih saveza, tu bila samo radi sebe? Uostalom, HTS na neki način ima privilegiju raditi u tišini, daleko od očiju javnosti; nema tu toliko puno (javnog) novca, nema zasad ni nekih velikih afera. Kad neki članak koji problematizira rad saveza i ugleda svjetlo dana, stječete dojam da postoji pokroviteljski ili prijateljski odnos između medija i ljudi u savezu; tako smo prije otprilike dva tjedna mogli, primjerice, saznati da je gospođa Babić “ambiciozna predsjednica koja je unijela revolucionarne promjene u hrvatski tenis”. O kojim se to, dakle, revolucionarnim promjenama radi?
“Struka je nešto što treba njegovati. Da bismo imali dobre profesionalce izuzetno su bitni klubovi, masovnost i struka. Iz toga proizlazi izvrsnost”
Postoji jedna konstanta u javnim istupima predsjednice, a to je ona da vrlo rado i često ističe kakve su rezultate postigli naši tenisači u Davis Cupu — naravno, otkako je započeo njen mandat—– pa sada i kakve su uspjehe polučili na Olimpijskim igrama u Tokiju. Čovjek bi mogao pomisliti da se kiti tuđi perjem ili da se ti rezultati tobože ne bi dogodili da nije bilo nje i njenih suradnika; gospođa Babić nije prva čelnica jednog saveza koja na takav način svojata uspjehe reprezentativaca. Radi se uvježbanoj praksi ili o čistom populizmu i peglanju imidža, a znamo i da se takvim metodama služe oni koji se ne mogu ili ne žele baviti sadržajem.
Nijedan hrvatski reprezentativac ne duguje svoj uspjeh nijednoj garnituri HTS-a. Možda su neki od njih u juniorima dobivali izvjesnu podršku saveza, ali nitko nije bio projekt saveza niti proizvod nekog sustava. Glupo je o tome uopće pričati.
Povećan broj turnira
Ako je, pak, zasluga saveza u tome što su tenisačima osigurani neki osnovni uvjeti dok nastupaju za reprezentaciju — a u HTS-u su itekako svjesni i da njihova financijska kontrukcija uvelike ovisi o rezultatima u Davis Cupu — onda svaka čast predsjednici i njenim suradnicima. Vrlo revolucionarno.
U javnost se inače gura priča da je predsjednica najzaslužnija za povratak u reprezentaciju Mate Pavića, koji nije bio u dobrim odnosima s bivšim izbornikom Željkom Krajanom. To valjda hoće reći da novi izbornik ne bi prepoznao da treba zvati Pavića da nije bilo njene providnosti; prije se, međutim, radi o tome, odnosno očito je i neprijeporno da je gospođa Babić zaslužna za smjenjivanje Krajana. Ne bih ulazio u razloge njegove smjene — oni su, na kraju krajeva, vrlo vjerojatno opravdani — ali u očima javnosti ispadaš pomalo smiješan i nedosljedan ako mičeš izbornika koji je u tri godine igrao finale te osvojio Davis Cup, a ne diraš gospođu Ivu Majoli koja se devet godina zaredom s jednom od najboljih generacija koje je Hrvatska imala nije mogla pomaknuti s mrtve točke. Mislim, ispadaš smiješan i bez obzira na ovaj dio s Krajanom.
Stvari, međutim, nisu crno-bijele; treba biti pošten i reći da postoje stvari kojima se HTS može pohvaliti, iako to u ušima javnosti ne zvuči toliko značajno niti se na tome mogu skupljati jeftini politički poeni.
Radi se o programima za juniore za koje je HTS uspio povući više sredstava od Hrvatskog olimpijskog odbora te koji su danas individualizirani više nego ranije. To u praksi znači da, osim određenog broja obveznih turnira na koje idu u HTS-ovoj organizaciji (juniorski Grand Slamovi + turniri vezani na njih), juniori sami slažu raspored turnira koje će igrati, a što onda savez odobrava (i financira). U konačnici se događa i to da igraju više turnira nego prije i to je zapravo jedno od najvećih postignuća ove garniture.
Još jedno je ono da se u Hrvatskoj konačno opet igra fini broj profesionalnih turnira, što olakšava stvari mladim tenisačima i tenisačicama koji tek započinju profesionalnu karijeru, a nemaju bogato financijsko zaleđe ili pak još nisu dovoljno dobri da bi imali dobre sponzorske ugovore ili ugovore s menadžerskim agencijama. Tako je prošle godine održano sedam futuresa (pet u muškoj, dva u ženskoj konkurenciji) te četiri Challengera, dok smo ove godine imali devet futuresa (šest muških, tri ženska) te tri Challengera. Sve turnire iz 2022. HTS je pomogao na način da je subvencionirao nagradne fondove, a valjda sve pozivnice podijeljenje su upravo hrvatskim tenisačima i tenisačicama. Broj međunarodnih turnira koji se održavaju u Hrvatskoj povećao se inače i u juniorskoj konkurenciji, što je za klince još jedna olakotna okolnost u financijskom smislu.
Neiskorišten potencijal
HTS je inače prije otprilike dvije godine, u cilju popularizacije sporta te povećanja broja djece koja igraju tenis, pokrenuo projekt Tenis u školama. O tom je projektu predsjednica pričala u spomenutom intervjuu, spomenula ga je dvaput pa je rekla i to da se on treba “podići na višu razinu”, što je pomalo bizarno i čudno kad uzmete u obzir da je HTS još prije nekoliko mjeseci na svojim stranicama objavio da je spomenuti projekt de facto propao, i to zbog toga što su ravnatelji preskupo naplaćivali najam dvorana. Babić je možda mislila na novi projekt s istim ciljem, nazvan Igraj tenis, koji se sada održava na otvorenom, u klubovima u blizini škola.
“Uspjeli smo s tim projektom”, rekla nam je pomalo lakonski u glasovnoj poruci sama gospođa Babić. “To je vrlo dobar projekt, vrlo prihvaćen. Djeca mogu trenirati 50 sati s trenerima i svi su im rekviziti osigurani. Često se poslije toga događa da se registriraju u klubove.”
Pitali smo u Savezu imaju li čiste statističke podatke o trendovima bavljenja tenisom među djecom te znači li nužno veći broj registriranih igrača kojim se vole pohvaliti i to da se više djece bavi tenisom. Babić kaže da se radi o 6.000 djece do 12 godina, od čega je 2.500 registriranih igrača. “Značajan je porast u posljednjih godinu dana — konkretno, s 560 na 762 registrirane djece, od čega 50 posto ostaje u tenisu”, dodaje.
Bilo kako bilo, još jedna konstanta u javnim istupima predsjednice, a što nije ni nama propustila napomenuti, ona je da uspjeh hrvatskih tenisača znači i promociju hrvatske države i kako to već biva. Ono što je, međutim, pomalo tužno je to da ona i njeni suradnici taj uspjeh baš i nisu znali iskoristiti, i to upravo za promociju tenisa među djecom, što je daleko jednostavniji i brži recept za popularizaciju sporta od bilo kakvog projekta.
Što su konkretno mogli učiniti?
Pa postoje valjda neke opcije koje su provjerene; činjenica je da HTS u nekom omjeru ipak pomaže našim juniorima, nešto im ipak daje, pa ne bi bilo nesrazmjerno i kad bi ti, sad jednom eventualno uspješni profesionalci savezu ili hrvatskom tenisu to na neki način vratili. Nije da ne bi htjeli. Uostalom, postoje ugovori i ugovorne obveze koje to mogu garantirati; ne znam, možeš kao DC reprezentativac imati obvezu da nakon kraja sezone odradiš neku kraću turneju po školama, ili da odmah nakon nekog dobrog rezultata snimiš reklamu koja će se neko vrijeme vrtjeti na televiziji, ili da, na kraju krajeva, snimiš neki vražji TikTok video ili što već. Neka se tim pozabave marketinški gurui iz saveza; činjenica je da smo nakon prošlogodišnjeg finala u Madridu imali onaj sladunjavi doček te jeftine članke o našem heroju Goji i to je manje-više bilo to.
Pitanje struke
Ne biste rekli, ali ima još jedna konstanta u javnim istupima naše predsjednice, a to je ona da od početka mandata uporno ponavlja kako trebamo “ojačati klubove i trenere”. Kako će to točno učiniti nikad nije javno izrečeno, pa bit će zanimljivo vidjeti i hoće li opet biti onih dramatičnih javnih poziva kad se klubovi suoče s ogromnim troškovima u zimskom periodu.
U tom kontekstu jačanja klubova, a valjda i trenera, treba znati da je u Hrvatskoj vrlo lako osnovati teniski klub; dovoljno je da pribavite trenersku licencu — a ljudi s terena kažu da se zadnjih godina među trenerima našlo svega i svačega — osnujete klub-udrugu na svoju kućnu adresu, održite nekakvu fiktivnu skupštinu, zakupite negdje terene i to je manje-više to. To, međutim, za posljedicu ima (pre)veliki broj klubova u kojima ne postoji dovoljno jaka i zdrava konkurencija, ali i veliki broj trenera upitne kvalitete koji u suštini samo okreću novac.
Kad smo sve to napisali u mailu te postavili vrlo jednostavno pitanje — kako točno mislite ojačati klubove te razvijati trenersku struku — dobili smo sljedeći odgovor: “Što se tiče trenera, apsolutno…”, započela je Babić: “…struka je nešto što treba njegovati, brinuti se, jer bez kvalitetnih trenera nema ni kvalitetnih rezultata. Da bismo imali dobre profesionalce izuzetno su bitni klubovi, masovnost i struka. Iz toga proizlazi izvrsnost”.
Treba ih, dakle, ojačati.
Naravno, infrastruktura je općenito rak-rana hrvatskog sporta, pa tako i tenisa. Pričamo ponajprije o potrebi za natkrivenim terenima te terenima s betonskom podlogom, a onda općenito i o teniskim dovranama. Tu se, doduše, opet vide neki sitni pomaci, a HTS je tu ponajprije zadužen za pokretanje projekata i lobiranje. U tom smislu možda i nije čudno što bi teniski centar u Čakovcu — gradu iz kojeg potječe gospođa Babić — uskoro trebao biti završen, kao i još jedan na Šubićevcu. Predsjednica nam je inače rekla da bi infrastrukturni zahvati uskoro trebali početi i na zagrebačkom Chromosu, ali i na splitskim Firulama.
Naravno, kad pričamo o infrastrukturi, ne možemo ne spomenuti Nacionalni teniski centar, koji bi trebao biti centralno mjesto hrvatskog tenisa, ali koji se još uvijek čini daleko od realizacije. Doduše, još jedna konstanta u javnim istupima predsjednice je ono da bi se NTC mogao sagraditi uz pomoć sredstava povučenih iz EU fondova. Vidjet ćemo koliko je to realno i radi li se o samo još jednoj priči za javnost.
